Lica nade
Nakon što se pridružio maloj zajednici »privremenog bratstva« u Kijevu, jedan od braće nastavio je svoj boravak u Ukrajini posjećujući nekoliko gradova. Zajedničke molitve, susreti s mladima, posjete dvama sveučilištima i sjemeništu, razgovori s biskupima: program je bio raznolik s ciljem boljeg razumijevanja situacije u zemlji i poticanja mladih koji će uskoro sudjelovati na Taizéovim susretima u Strasbourgu i Pragu.
Od posebnog značaja bila je posjeta kršćanima svih vjeroispovijesti. Briga za ostvarenjem dijaloga sa svim zajednicama bitna je karakteristika mnogih posjeta Ukrajini. U cilju prenošenja nekolicine dojmova, u nastavku slijedi prikaz osoba koje je brat upoznao tijekom svog putovanja. Svi su oni... djeca. Evo što je brat napisao:
»Svaki dan susreo sam mnogo ljudi, pogotovo mladih. Također sam ostao iznenađen time što sam se mogao prisjetiti lica djece koje sam upoznao u pojedinim gradovima. Što je bolje nego sjećati se tih lica kada se misli o budućnosti zemlje i naroda, te moli za njih?
Kharkiv
Dva dana prije mog dolaska uklonjen je spomenik Lenjinu na velikom trgu. Studenti koje sam upoznao još su bili time uzrujani.
Te večeri, nakon mise koju je predvodio katolički biskup i procesije gradom pod zastavom križa Svjetskog dana mladih, razgovarao sam s nekoliko osoba, uključujući i dječaka od deset godina. Bio je toliko sretan što je mogao sa mnom razmijeniti nekoliko riječi francuskog koje je naučio u školi! Njegova želja da prevlada jezične barijere bila je očita, zračio je radošću. Pri odlasku me je još došao pozdraviti. Kakva sreća je odrastati u takvoj otvorenosti srca!
Komsomolsk
Posjetio sam pravoslavno sjemenište poltavske biskupije u Komsomolsku. Ondje sam imao priliku prisustvovati dvosatnom razgovoru sa studentima, što je znak velikog povjerenja profesora. Jedan od njih je i mladi otac. Najmlađi od njegovih dvaju sinova, Konstantin, ima samo dvije godine. Ono što me je ostavilo utisak na mene dok sam ga promatrao jest da mi se nije prestao osmjehivati cijelo vrijeme koje smo proveli zajedno. Ovaj mali dječak od kojeg me dijeli toliko toga, dokaz je zajedništva ljudske obitelji.
Rivne
Nakon dolaska u zapadni dio zemlje, susreo sam se sa studentima iz Rivne. Profesor koji je organizirao susret također me upoznao sa svojom obitelji. Vika, njegova kći još nema dovoljno godina da bi mogla sudjelovati na susretima u Taizéu. S njom smo prelistali ... njenu knjigu iz povijesti. Bilo je uzbudljivo okretati stranice, pogotovo promatrati slike, zapaziti njenu volju da mi objasni neke činjenice iz povijesti njene domovine. Prilikom mog odlaska željela mi je darovati jednu drugu knjigu povijesti iz prethodne školske godine ...
Lviv
Nakon ispunjenog programa u Lvivu, najvećem gradu na Zapadu, pripremili smo susret sa mladima na večernjoj molitvi u crkvi u povijesnom centru. Prije molitve razgovarali smo na trgu ispred crkve kada nam se pridružila mlada majka. Započeli smo razgovor na klupi na trgu ispred crkve, ona je upravo sudjelovala na hodočašću povjerenja u Rigi, i nada se jednog dana doći u Taizé. Pokušavam razgovarati sa njenim sinom, Tarasom, ali to je teško. On pati od autizma. I postupno, bez riječi, pokazuje se kao vrlo srdačna osoba tijekom našeg druženja. Zamolila me da molim za njenu obitelj, a posebno za njenog sina. Tijekom molitve, imat ću njegovo lice pred očima.
Ivano-Frankivsk
Tako sam posjetio Ivano-Frankivsk bez da sam planirao. Prema programu predviđena je molitva i koncert u spomen mladiću iz grada, Romanu Huryku, koji je preminuo 20. veljače od posljedica snajperskog hica.
Početkom listopada proslavio bi dvadeset godina. Njegova obitelj pozvala je u grad rodbinu drugih žrtava represije u spomen njihovoj djeci ili nestalim roditeljima.
Odjednom mi se predstavio Romanov djed, Miroslav Pan. Upoznali smo se, i on je uključen u rad u svojoj župi; s emocijama smo se prisjetili života i smrti njegovog unuka. Zatim mi je predstavio Romanovu majku i njegove dvije mlađe sestre. Ovim susretom, vijesti koje smo primali tijekom prošle zime, odjednom su toliko stvarne, utjelovljene u boli i nadi jedne obitelji.
Razmišljajući o Ukrajini i slušajući vijesti odande, čuvam lica tih ljudi u sjećanju. Ona me potiču da mislim kako je budućnost ispunjena mirom i pomirenjem moguća i potrebna.«