Valencija 2015.

Odjeci i osobne priče mladih sudionika susreta

Na ovoj su stranici objavljena svjedočanstva i osobne priče, prikupljeni od strane medijskog tima Europskog susreta.

Petak, 1. siječnja

Nakon Euharistije u župama domaćina, obitelji su pružile dobrodošlicu svojim gostima za novogodišnji ručak. Nakon toga mladi su morali krenuti na mjesto polaska autobusa, ili do kolodvora ili zračne luke, kako bi se vratili u svoje zemlje. Sudionici su predstavljali 52 zemlje, ne računajući volontere koji su došli iz Taizéa!


Canelle i Isis (Francuska)

Gostoprimstvo nam je pružila starija gospođa, u selu na zapadu Valencije. Isprva nismo puno razgovarali zbog jezične razlike, ali gospođa nam je pokazala svoju naklonost, nudeći nam obilni doručak i slatkiše za tijekom dana, i često ponavljajući »ovdje ste kod kuće«. Kako su dani prolazili, usudili smo se govoriti malo više na španjolskom, a na Novu godinu njezina je kći došla i ručala s nama, pa je razgovor bio lakši. Na odlasku nam je gospođa dala dva kompleta ključeva svoje kuće. Ispočetka nismo shvaćali i objašnjavali smo joj da idemo kući u Francusku. Ali je ona odgovorila: »Rekla sam da ste ovdje kod kuće, zato, uzmite ključeve i vratite se kada želite...« Duboko nas se dojmilo njezino povjerenje i navelo nas je na razmišljanje.


Daniel (Španjolska)

Mani je jedan od najboljih trenutaka koje sam doživio tijekom ovih dana bila molitva Očenaša na više od deset različitih jezika. Bili smo okupljeni u Njemu koji nas ujedinjuje, neovisno o našoj denominaciji, jeziku ili porijeklu.

Jednu večer brat Alois nam je rekao: »Svaki od naših života može postati kao malo svjetlo mira koje svijetli u mraku«. Jasno je da u vezi s tim još uvijek imamo posla. Moramo sudjelovati u izgradnji novog svijeta, koji je angažiran, solidaran, ujedinjen i pluralistički. U svom srcu sada nosim mnoge ljude iz Španjolske i iz mnogih drugih zemalja koje sam ovdje upoznao.


Teresa (Bjelorusija)

Nakon mise 1. siječnja podijelili smo svoj novogodišnji ručak s obitelji koja nas je ugostila. U župi domaćina moglo se čuti prijateljske razgovore na različitim jezicima – poljskom, hrvatskom, talijanskom, španjolskom… Osim toga, mogli smo ponovo iskusiti gostoljubivost španjolskih obitelji, dijeleći s njima tradicionalnu »paellu«. Svim našim domaćinima od sveg srca hvala za njihovu dobrotu!


Toni (Njemačka)

Budući da radim kao prevoditelj za izbjeglice, upoznat sam s nekim njihovim pričama. Vidio sam slike bombardirane i uništene Sirije koje mi je pokazao jedan izbjeglica. U Valenciji su me posebno dotaknule riječi brata Aloisa o njegovom posjetu Siriji, dale su mi novu snagu da budem milosrdan i da opraštam. Sada neki govore da su izbjeglice – i stranci – koji se nalaze u Njemačkoj, kriminalci. Ali to nije istina, i od susreta u Valenciji pokušavam razgovarati s drugima i ukloniti strah koji imaju u sebi.


Četvrtak, 31. prosinca

Nakon jutra provedenih u župi domaćina kao prijašnjih dana, program predviđa susrete po zemljama kao i tijekom svakog Hodočašća povjerenja. Navečer u 23 sata, u crkvama po cijelom gradu i okolici mladi se okupljaju na molitvu za mir i zatim festival naroda tijekom kojega svi koji su ugošćeni u župi mogu pokazati tradicionalni ples ili pjesmu.

Kimiko (Japan)

Neki su od mladih iz Japana koji su zajedno sa mnom došli u Valenciju primili krštenje u djetinjstvu i zapravo se nalaze daleko od Crkve. Jedan je od njih odlučio doći na susret i potražiti odgovor na pitanje: »Što znači vjerovati u Boga?«

Tijekom regionalnog susreta, jedna je djevojka pitala brata je li moguće da se nevjernici približe istini – kako je rekla »počelu života«. Također je pitala što doista danas znači milosrđe. Sva ova pitanja još uvijek odjekuju duboko u meni; mislim da nam pomažu da razmišljamo o tome što stvarno znači »imati vjeru«.

U našoj župi domaćina, postala sam animatorica. Mislim da smo svi proživjeli prekrasne trenutke dijeljena mišljenja u malim grupama.


Aloys (Austrija)

U svjetlu nedavnog posjeta brata Aloisa Siriji, studentski kapelan, P. Aloys iz Graza podijelio je svoja iskustva posjeta Siriji prije dvije godine. U vrijeme njegova posjeta, Homs je bio mirniji grad. On se sjeća kako su muslimani, židovi i kršćani zajedno molili u staroj džamiji.

Danas, u Austriji ima mnogo izbjeglica iz Sirije. Mnogi pokazuju solidarnost i pokušavaju podržati one koji su u potrebi, bez obzira na nepoznavanje i strah koji neke ljude sprečava da se bave izbjeglicama. Ove zime, Aloys je, zajedno sa zajednicom studenata, u Grazu organizirao božićnu večeru za Sirijce. On često vodi studente iz Graza u Taizé, te prati skupine na godišnjim Europskim susretima. Kaže da je ekumenska molitva vrlo važna i nužna za budućnost naše Crkve – nada se da će jednog dana u Grazu moći ugostiti hodočasnike iz Taizéa.


Arya (Kurdistan/Njemačka)

U radionici o otkrivanju vlastitog puta u Božjoj riječi, dva brata iz Taizéa govorila o svojim razmišljanjima. Prvi je brat započeo prezentaciju, rekavši da moramo vjerovati da nam je Bog dao veći zadatak u našim životima. Trebali bismo ostaviti sve što imamo kako bismo slijedili Božji put i put njegovih riječi. Svi smo pozvani objaviti kraljevstvo Božje, čak i ako znamo samo malo dio njega, moramo naučiti kako gledati iza površine stvari. »Ako znate u čemu ste dobri, onda znate kojim putem ići u životu! Ne trebamo se bojati izazova, jer su oni dio Božjeg puta koji moramo otkriti!«

Drugom se bratu činilo da se takav način razmišljanja može činiti preambicioznim: »Ako se previše usredotočimo na velike stvari, može nam se dogoditi da prođemo pokraj malih znakova koje nam Bog šalje.« Dva su se brata slagala u tome da svatko u životu treba započeti s »malim stvarima« koje zatim mogu rasti dok ne dosegnu izvanrednu veličinu. Za to je potrebno naučiti slušati Božji glas. Najbolji primjer je Isus, koji je cijeli svoj život izgradio oko jedne sasvim jednostavne rečenice: »Ti si Sin moj, Ljubljeni«. Uz Božju riječ, također je bitno slušati ono što nam govori naše srce jer ono predstavlja duboku i neizgovorenu čežnju koju nosimo u sebi.


Raul (Španjolska)

»Moj je cilj da ljudi iskuse ljepotu molitava bez da znaju koliko mnogo volontera radi iza njih.« Raul je od listopada volonter u Taizéu i također radi kao volonter ovdje u Valenciji. Sam sebe opisuje kao »domara« jednoga od velikih šatora. »Ja sam glavni organizator za ovaj šator i vodim ekipu od osam volontera. Mi se bavimo svime što se ovdje mora učiniti, od svakodnevnog pregleda ujutro do dobrodošlice za ljude tijekom večernje molitve.«

Raul je svjestan svoje velike odgovornosti i količine posla koji treba izvršiti, ali je sretan da mu braća iskazuju toliko povjerenje.


Srijeda, 30. prosinca

U župama domaćina, zajedničke molitve i male grupe za razgovor omogućile su mladima da se bolje upoznaju i da se susretnu sa »svjedocima nade«. U popodnevnim satima program se nastavio s radionicama. Tijekom večernje molitve, brat Alois je najavio da sljedeće korake Hodočašća povjerenja na Zemlji i sljedeći Europski susret u Rigi, u Latviji.

Julia (Njemačka)

U ovoj međureligijskoj radionici raspravljalo se o temi »milosrđa«. Isaac Sananes Serfaty, predsjednik židovske zajednice Valencije, Don Esteni Escuerdo, pomoćni biskup Valencije, i Mirjam Barouni, predstavnica mladih u Kulturnom centru Valencije, podijelili su svoje poglede na milost. Sva trojica su se složili da je svako živo biće je predmet Božje ljubavi i milosrđa. G. Serfaty objasnio je židovske blagdane prilikom kojih se, kako bi se primilo Božju milost, moli druge za oproštenje. Biskup se usredotočio na biblijske priče poput one o »izgubljenom sinu«: »Bog je više od pravde. On je ljubav; On otvara ruke i nam oprašta.«

Radionica je uključivala pitanja mladih. Glavni problem naglašen u pitanjima bio je zašto ima toliko ratova ako se tri religije slažu o značenju milosti. Marian Barauni je odgovorio, rekavši: »Ja pripadam religiji koja je optužena da je nasilna i teroristička, ali ljudi koji rade ta kaznena djela ne predstavljaju mene kao muslimana. Moj Bog i njegovi proroci uče me da živim u ljubavi, miru i poštovanju prema drugima. Dakle, pravi džihad je borba protiv vlastitog ega, sebičnosti ljudskog bića.«

Drugi je sudionik dodao: »Kako bismo bili milosrdni moramo ostaviti iza sebe svoju savjest i početi razmišljati o drugima. Oni nam trebaju kao što mi trebamo Boga.«


Serge (Nizozemska)

»Ležao sam na ulici u Valenciji, kao i svaki dan u posljednje tri godine, kada mi je prišao neki čovjek i pozvao me da s njim molim u obližnjoj crkvi; ušli smo zajedno. Prošlo je tako mnogo vremena otkako sam zadnji put molio.

Ja sam iz Nizozemske, ali sada živim u Španjolskoj. Prije nekoliko godina, boravio sam u selu Taizé, pa možete zamisliti moju sreću kada sam saznao o Europskom susretu u Valenciji. Taizé je čudo, a u posljednjih nekoliko dana, čak iako je ponekad teško pronaći mjesto za tuširanje, barem mogu uživati u hrani koju mi hodočasnici daju.«


Utorak, 29. prosinca

Ovog utorka ujutro u svim župama uključenim u susret održana je prva jutarnja molitva. Podnevna molitva i poslijepodnevne radionice održavaju se na različitim mjestima u središtu grada Valencije.
 
Dan se završava večernjom molitvom. U katedrali, kardinal Cañizares je pozdravio mlade sudionike, a zatim.

David (Portugal) i Pablo (Španjolska)

Europski susret prilika je da ljudi iz različitih sredina s vrlo različitim mišljenima počnu razgovarati i podijele svoj pogled na život. Primjer za to dali su nam David i Pablo:

  • David (27), hodočasnik iz Portugala: »Ja sam profesor flaute u Lisabonu, ali sam na sveučilištu studirao katalonsku kulturu. Mislim da ovdje u Valenciji možemo biti nositelji mira i kroz savjesni dijalog prihvatiti sve ideje.«
  • Pablo (29), svećenik iz Španjolske: »Ja sam dijecezanski svećenik u Valenciji. Vjerujem da jedinstvo ne znači jednolikost: melodija ne bi zvučala dobro da su sve note iste. Susret u Valenciji prilika je da dijelimo naše zajedničke vrijednosti i otkrijemo kako bolje komunicirati, bez obzira na naše razlike.«


Szymon (Poljska)

Szymon (26) je volonter iz Poljske. Europski susret u Valenciji njegov je drugi susret do sada, a prvi put pomaže kao volonter. Kada je prvi put čuo za Taizé, nije bio jako zainteresiran. Nije znao što da učini, ali nakon što je prošle godine sudjelovao na Europskom susretu u Pragu promijenio je mišljenje. Shvatio je da ono što radi čini razliku. »To je fantastično. Na susretu Taizéa imate pet dana samo za Boga, za sebe i za druge. I tako možete obnoviti svoju vezu s Bogom.«

Na dan prijema radio je na »mobilnom informacijskom mjestu« u poljskom prijemnom centru i pomogao mladima koji su dolazili. Iako Szymon ne govori tečno španjolski dobro se slaže sa svojom obitelji domaćina: »Jezik može biti prepreka, ali ako imate dobar stav možete razumjeti jedni druge bez mnogo riječi.«


Greg (SAD)

»Što je milost? Gdje možemo pronaći tračke njezina značenja u književnosti i Svetom pismu?« jedan je brat upitao na početku radionice pod nazivom »Kad milosrđe provali unutra...« Dok smo čitali priču o »dobrom Samarijancu« iz Lukinog evanđelja, kraj Zločina i kazne Fjodora Dostojevskog i Teško je naći dobra čovjeka Flannery O’Connor, komentirali smo što piše u svakom tekstu. Milost ne može biti nešto apstraktno; milost mora provaliti u naše živote kroz stvarne odnose. Milosrđe dolazi kao trenutak božanske milosti, slika uskrsnuća koja zahtijeva aktivno povjerenje. Brat je završio s pitanjem: »Koje su vam priče pomogle da bolje razumijete milost?«


Oxana i Ivan (Ukrajina)

Svake godine mnogi Ukrajinci sudjeluju na Europskim susretima, a ni ova godine nije iznimka. Skupine iz cijele Ukrajine stigle su danas u šator A. Dvoje mladih grkokatolika, Oxana (24) i Ivan (29), iz Kijeva i Lviva, došlo je s velikom skupinom mladih Ukrajinaca, u dobi između 17 i 35 godina. Neki iz ove skupine prvi su put putovali u inozemstvo, dok su drugi već sudjelovali u brojnim susretima Taizéa. S njima u pratnji su i dva svećenika. Oxana i Ivan osjećaju da je susret od početka bio pravo hodočašće, s molitvom, Božanskom liturgijom, duhovnošću i katehezama. Oni su podijelili svoja iskustva: »Svaki put kad sudjeluju u susretu Taizéa, dobijem još više inspiracije da idem prema naprijed u svom životu. Primio sam unutarnji mir i strpljenje. Naravno, želimo moliti za mir u našoj zemlji.«


Ponedjeljak, 28. prosinca

Danas je veliki dan dobrodošlice. U sedam mjesta širom Valencije hodočasnici su se pridružili mladima, njih 950, koji su stigli u subotu. Svi su bili primljeni na svojem jeziku i dobili su sve informacije o susretu, karte za prijevoz i itinerar, koji će im također služi kao karta za obroke. Nakon toga su poslani u svoje župe kako bi tamo bili primljeni i upoznali se sa svojim obiteljima domaćina, gdje će boraviti tijekom susreta.


Matthijs (Nizozemska)

Moje je putovanje započelo u selu Taizé, gdje sam proveo Božić bez plana za putovanje u Valenciju. Međutim, u Taizéu sam upoznao Ericu koja je također bila u istoj situaciji kao i ja pa smo se odlučili udružiti. Nakon malo istraživanja, otkrili smo autobus iz Lyona do Valencije.

Dakle, sve smo sredili na 23. prosinca, dva dana prije nego što smo krenuli prema Valenciji. Na božićno jutro smo otišli iz Taizéa, nakon prekrasne molitve u seoskoj crkvi.


Carlos (Španjolska)

Carlos je iz Valencije i radi u malom restoranu na sredini glavne ulice, u neposrednoj blizini Colegio de las Esclavas. Kako je o susretu čuo samo od nastavnika u školi, nije znao mnogo njemu, ali je primijetio sve veći broj ljudi koji prolaze i sviđa mu se da uokolo ima toliko mladih ljudi različitih kultura.

Iako Carlos sebe ne opisuju kao vrlo religioznu osobu, ima pozitivno mišljenje o susretu: »Uvijek je dobro kad ljudi imaju vjere! Kad su susreću radi nečeg dobrog.« Činio se samo malo razočaran što nije prije bio bolje obaviješten o susretu. Sada razmišlja o odlasku na večernju molitvu i neku od radionica tijekom sljedećih nekoliko dana.

Agnieska (Poljska)

Budući da od rujna kao studentica na razmjeni studira u Španjolskoj, putovala je samo četiri sata do Valencije i vrlo je uzbuđena zbog susreta. Njezina obitelj domaćina bila je vrlo gostoljubiva. Oni imaju sedmero djece i napravili su prostora za četvero gostiju – tri iz Poljske i jednog iz Ukrajine. Agnieszka nije mogla provesti Božić kod kuće, tako da za nju dobrodošlica u takvoj velikoj obitelji bila poput »tople kupke« i također pomalo nalik na dom.

Caya, Fenja, Jan, Nico, Marcel, Birk, Kristina (Njemačka)

Naše putovanje je počeo u nedjelju u zračnoj luci u Hamburgu. Nakon tri sata leta, u Madridu nas je dočekalo sunce. Zatim nas je najbrži vlak koji smo ikada vidjeli doveo do konačnog odredišta, Valencije. Često smo skretali s puta dok smo hodali kroz povijesni centar grada, prolazeći pokraj malih trgovina i restorana punih ljudi koji su se smijali. Budući da smo shvatili da smo se izgubili, mnogi su nam stanovnici ponudili da nam pomognu pronaći put. Srećom sreli smo brata, koji nas je pozvao na večernju molitvu u park Turia – prekrasan, duhovni završetak iscrpljujućeg, ali uzbudljivog dana!


Nedjelja, 27. prosinca

Perpétue (Togo)

Kao članica Evangeličko-prezbiterijanske Crkve u Togu, kako bih što bolje mogla pripremati Hodočašće povjerenja na Zemlji kojega Taizé organizira u Cotonou (Benin) u 2016., htjela sam ovdje steći iskustva s jednog takvog susreta mladih kršćana s različitih strana svijeta.

20. prosinca sam došla u Taizé, odakle sam zatim došla ovdje u Valenciju gdje sam smještena u obitelji Josepha i Julie, zajedno s dvije Belgijanke. Naši su nas domaćini jutros odveli na mjesto prijema »Colegio de las Esclavas«, zatim su nam pokazali središte grada Valencije: vidjeli smo baziliku, katedralu, tržnicu, bogoslovni fakultet i kraljičin trg, »Plaza de la Reina«.


Nazar i Andriy (Ukrajina)

Nazar i Andriy, dvojica mladih šesnaestogodišnjih pravoslavaca iz Khmelnytska u Ukrajini, stigli su u manjoj skupini od 6 osoba. Mladići su rano ujutro stigli u Valenciju, spremni volontirati i raditi, iako je ovo bio njihov prvi međunarodni susret. Oduševila ih je ideja susreta s ljudima iz različitih krajeva i dijeljenja svog iskustva vjere.


Ingrida i Janutis, dvoje mladih Litvanaca, starih 21 godinu, stigli su s grupom od 9 osoba. Put od Litve do Valencije bio je vrlo dugačak; željeli su pomagati kao volonteri tijekom susreta. Krenuli su 22. prosinca, kroz Poljsku i Njemačku. Proveli su Badnjak u Lyonu u Francuskoj, dijeleći svoju večeru u autobusu, koji je postao njihov dom za vrijeme putovanja. 25. prosinca su sudjelovali na božićnoj misi u katedrali u Barceloni. Konačno su stigli u Valenciju s bogatstvom anegdota, uvjereni »da će Božji plan biti i njihov plan.«

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article19992.html - 28 September 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France