brat Alois 2020.
Uvijek na putu, nikada bez korijena
Prijedlozi za 2020. godinu
Frère Alois Utvrđivanje istine
U 2019. godini, naša Zajednica iz Taizéa prošla je težak put utvrđivanja istine u vezi s optužbama za spolno zlostavljanje koje uključuju neku od braće. Kako bismo nastavili putem povjerenja, želimo da sva istina izađe na vidjelo i da oni koji nešto znaju progovore. Više informacija na www.taize.fr/protection [http://www.taize.fr/protection] 1. Uvijek na putu ... spremni iznova krenuti
Vjerom se odazivamo pozivu da krenemo na put, imajući na umu da je novi početak uvijek moguć, onda kada je sve dobro, ali i kada smo suočeni s naizgled nepremostivim poteškoćama. U prvim poglavljima Biblije susrećemo Abrahama koji je pozvan sve ostaviti iza sebe i krenuti dalje, a da ne zna kamo ide. Njegova supruga Sara i on postali su putnici, hodočasnici, motivirani pouzdanjem da će im Bog pokazati put. Kada su stigli u novu zemlju koju im je Bog dao, Abraham i Sara boravili su u šatorima, kao da su uvijek na putu. Međutim, njihove su nedaće na kraju postala blagoslov: Abraham i Sara otkrili su ono što nikada ne bi pronašli da su ostali kod kuće. U biblijskim tekstovima često nalazimo ovu dinamiku: kretanje na put prema budućnosti koju nam je Bog pripremio. Taj put može biti pun poteškoća – nakon što je Božji narod napustio Egipat, lutao je pustinjom 40 godina. I sam Bog postaje hodočasnik koji ide sa svojim narodom i vodi ih: »Ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš.« (Postanak 28,15) Predvodeći svoj narod na putu kroz pustinju, Bog ih uči da slušaju njegov glas i pokazuje im neočekivane mogućnosti.
2. Uvijek na putu ... i biti potpuno predan za ljude oko nas
Isus se predstavlja kao hodočasnik koji »nema gdje bi glavu naslonio« (Matej 8,20). On je došao kako bi objavio radosnu vijest: Bog nam je sasvim blizu. Uvijek je na djelu i mijenja svijet u kojem živimo. Poziva nas da sudjelujemo u ovom projektu obnove čovječanstva. Svojim nam životom Isus Krist pokazuje kako početi: pažnjom i susretljivošću prema malenima i najranjivijima. Isus je mogao biti tako pažljiv prema drugima zato što je bio duboko usidren u Bogu. Dopustio je da ga u svakom trenutku života vodi Duh Sveti. Došavši na svijet, Krist je u potpunosti postao čovjekom. Svojom smrću na križu trpio je do kraja i tako otkrio svoju apsolutnu vjernost Bogu i nama. Svojim uskrsnućem Krist je postao svjedokom novog početka koji u svojoj ljubavi Bog daje čovječanstvu. Uznemireni zbog tolikog ponižavanja i nasilja, mnogi se osjećaju kao stranci na Zemlji. Slijedeći Krista, kršćani se pouzdaju u Boga te ih ne obuzima ravnodušje. Bez ravnodušnosti suočavaju se sa stvarnošću, predano i u solidarnosti s drugima. U drugom stoljeću nepoznati je autor o kršćanima napisao: »Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina.« (Poslanice Diognetu)
3. Uvijek na putu ... zajedno s onima koji su napustili svoju zemlju
Žene, muškarci i djeca širom svijeta prisiljeni su napustiti svoje domove ili se odlučuju napustiti svoj dom kako bi pronašli budućnost. Njihova motivacija jača je od svih prepreka koje susreću na tom putu. Svi želimo sačuvati specifičnosti svoje vlastite kulture, ali nije li prihvaćanje jedan od najljepših darova koji možemo dati drugome? Prirodno je da dolazak stranaca dovodi do složenih pitanja. Migracijama valja pravilno pristupiti: premda mogu stvoriti poteškoće, mogu stvoriti i nove prilike. Ponekad, iako možda i generacijama žive u istome gradu, istome susjedstvu ili istom selu, ljudi ostaju stranci jedni drugima. Duboko nerazumijevanje može postojati i među ljudima koji dijele istu kulturu. Možemo li, stoga, poći u susret onima koji nemaju jednake životne stavove i uvjerenja? Obraćajući se drugima koje ne poznajemo, bilo da dolaze izdaleka ili žive u našoj sredini, zasigurno ćemo uvidjeti da razmišljaju drugačije od nas.
4. Uvijek na putu ... kao dio sve Stvorenoga
Suočeni s velikim opasnostima koje prijete našem prekrasnom planetu, mnogi se osjećaju nemoćno i obeshrabreno. U predstojećim vremenima, prirodne katastrofe uzrokovane klimatskim promjenama natjerat će još više ljudi da napuste svoje domove. Ipak, vjera nas poziva na otpor fatalizmu i strahu. Na početku Biblije čitamo: »Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.« (Postanak 2,15). Ovom poetičnom pričom, Biblija naglašava kako u Božjem stvaralačkom radu mi preuzimamo posebnu odgovornost za brigu i očuvanje Zemlje. Naš život postaje humaniji shvatimo li da smo sastavni dio svega stvorenog. Naša Zemlja dragocjen je dar Stvoritelja koji možemo primiti sa zahvalnošću i radošću. Zemlja je naš zajednički dom i Bog nas poziva da pazimo na nju za dobro sveg stvorenja i budućih generacija. Suočavajući se s klimatskom krizom rađaju se brojne inicijative koje imaju sve veći utjecaj na kolektivnu svijest. Dakako, promjene na pojedinačnoj razini nisu dovoljne, ali su neophodan uvjet za promjenu.
5. Uvijek na putu ... uvijek iznutra ukorijenjeni
Kao »stranci i pridošlice na Zemlji« (Hebrejima 11,13), trebamo pronaći mjesto gdje smo iznutra ukorijenjeni, gdje možemo biti svoji. Nije li molitva mjesto gdje bi se to ukorijenjivanje moglo dogoditi, u dijalogu s Kristom kao prijateljem? Istina je da naše pouzdanje u Krista može biti krhko. No, bismo li mogli unutar Crkve pronaći zajednicu gdje bismo mogli poduprijeti jedni druge, podijeliti naše sumnje i pitanja te se međusobno podržavati u našem traženju? Vraćanje iznova na zajedništvo s Bogom daje nam veliku slobodu. Bog nam svojom ljubavlju želi pomoći da izađemo iz individualnog i kolektivnog ropstva i oslobodimo se za nove korake. Kako možemo uvijek biti na putu, a ostati ukorijenjeni? Možda kroz sve veće uvjerenje da Kraljevstvo Božje već počinje u nama samima i među ljudima? Da, postoji mjesto gdje se naša srca mogu odmoriti, unutarnje težište gdje nam Isus govori: »Naći ćete spokoj dušama svojim« (Matej 11,29)
I Duh Sveti, dah dobrote, vodit će nas,
čak i u našim noćima...
(Foto: Cédric Nisi) |