brat Roger za 2006.
Nedovršeno pismoNa dan svoje smrti, 16. kolovoza, brat Roger je tijekom poslijepodneva pozvao jednog od braće i rekao mu: «Dobro zabilježi ove riječi!» Dugo je šutio nastojeći oblikovati misao. Zatim je nastavio: «U mjeri u kojoj naša zajednica u ljudskoj obitelji stvara mogućnosti za širenje...» Tu se zaustavio, umor ga je spriječio da nastavi rečenicu.
U tim se riječima odražava čežnja koja je u njemu obitavala, i u njegovim kasnim godinama. Što je mislio sa «širenjem»? Vjerojatno je htio reći: činiti sve što je moguće kako bi svima postala zamjetnijom ljubav koju Bog gaji za sve ljude bez iznimke, za sve narode. Želio je da naša mala zajednica rasvjetli to otajstvo svojim životom, u poniznom zauzimanju s drugima. Stoga se mi braća želimo odazvati tom izazovu, sa svima koji širom svijeta traže mir. U tjednima koji su prethodili njegovoj smrti, on je počeo razmatrati pismo koje bi bilo objavljeno za susreta u Milanu. Obilježio je određene teme i svoje tekstove koje je htio iznova obraditi. Mi smo ih uzeli takve kakvi jesu kako bismo sastavili ovo «Nedovršeno pismo», prevedeno na 57 jezika. Ono je kao posljednja riječ brata Rogera koji će nam pomoći nastaviti na putu gdje Bog «širi naš korak» (usp. Psalam 18,37). Razmatrajući ovo nedovršeno pismo za susreta koji će se tijekom 2006. godine tjedan za tjednom održavati u Taizéu ili drugdje, na raznim kontinentima, svatko može tražiti način kako bi ga dovršio svojim životom. brat Alois «Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem» [1]: koji je to Bogom dani mir? To je prije svega nutarnji mir, mir srca. On dopušta gledati na svijet s nadom, iako je često razdrijet nasiljem i sukobima. Taj mir Božji je i potpora kako bismo mi, posve skromno, mogli doprinijeti izgradnji mira tamo gdje je ugrožen. U svojem je Evanđelju u blistavoj spoznaji sveti Ivan izrazio tko je Bog u tri riječi: «Bog je ljubav.» [2] Shvatimo li samo te tri riječi, ići ćemo daleko, vrlo daleko. Što nas u tim riječima plijeni? To što u njima nalazimo jasno pouzdanje: Bog nije poslao Krista na zemlju kako bi ikoga osudio, već kako bi svaki čovjek spoznao da je ljubljen i kako bi mogao naći put zajedništva s Bogom. Ali zašto su jedni obuzeti čudom ljubavi i znaju da su ljubljeni, čak ljubavlju ispunjeni? Zašto drugi imaju utisak da su zanemareni? Kada bi svatko shvatio: Bog nas prati sve do naših neizmjernih osama. Svakome kaže: «Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.» [3] Da, Bog ne može nego dati svoju ljubav. U tome je svo Evanđelje. Što Bog od nas traži i nama nudi je da jednostavno primimo njegovo beskrajno milosrđe. Da nas Bog ljubi je ponekad teško dostupna stvarnost. No otkrivši da je njegova ljubav prije svega praštanje, naše se srce smiruje i čak mijenja. I postajemo sposobni u Bogu zaboraviti na ono što nam opsjeda srce: tu je izvor na kojem iznova možemo crpiti svježinu i polet. Jesmo li dovoljno svjesni da Bog u nas ima toliko povjerenja da za svakoga od nas ima poziv? Koji je to poziv? On nas poziva ljubiti kako nas je on ljubio. I nema dublje ljubavi od dara sebe samog, za Boga i za druge. Onaj tko živi za Boga odabire ljubiti. Srce koje je odabralo ljubiti može zračiti bezgraničnom dobrotom. [4] Onome tko nastoji ljubiti u povjerenju, život se ispunja blagom ljepotom. Onaj tko odabire ljubiti i kazati to svojim životom potaknut je pitati se jedno od najzahtjevnijih pitanja: kako olakšati patnje i muke bližnjih i dalekih ljudi? Znači li to možda imati beskrajno dobrostivo srce i nesebično zaboraviti sebe radi drugih? Da, svakako. U malom planinskom selu u kojem sam rođen živjela je blizu naše kuće jedna mnogobrojna vrlo siromašna obitelj. Majka je bila umrla. Jedno od djece, dječak nešto mlađi od mene, često je dolazio k nama, volio je moju majku kao da je njegova. Jednoga je dana saznao da napuštaju selo. Za njega odlazak nije bio nimalo lagan. Kako utješiti dijete od pet ili šest godina? Njemu kao da je nedostajao odmak potreban za shvaćanje takvog rastanka. Kratko prije svoje smrti, Isus je uvjeravao svoje učenike da će primiti utjehu: on će im poslati Svetoga Duha koji će im biti potpora i utješitelj, i koji će zauvijek ostati s njima. [6] U svakome srcu on još danas šapuće: «Nikada te neću ostaviti sama, poslat ću ti Duha Svetoga. Čak i ako si na dnu očaja, ja ostajem uz tebe.» Primiti utjehu od Duha Svetoga znači nastojati, u miru i tišini, njemu se prepustiti. Onda postaje moguće prebroditi strahote kada se dogode. Jesmo li toliko krhki da nam treba utjeha? Svakome se dogodi da bude potresen osobnom nevoljom ili patnjom drugih ljudi. To može ići tako daleko da nam pokoleba vjeru i utrne nadu. Ponovno nalaženje povjerenja vjere i mira srca ponekad zahtjeva strpljenje sa sobom samim. Jedna nevolja osobito pogađa: to je smrt bliske osobe, nekoga tko nam je možda bio potreban kako bismo nastavili na putu po ovoj zemlji. No eto, takva nevolja može se preobraziti i tako nas otvoriti zajedništvu. Onome tko je na dnu jada može se vratiti evanđeoska radost. Bog dolazi osvijetliti tajnu ljudske boli do te mjere da nas prima u prisnost sa sobom. I evo nas na putu nade. Bog nas ne ostavlja same. Daje nam napredovati prema zajedništvu, zajedništvu ljubavi koje je Crkva, u isto vrijeme tako otajstvenom i tako nezamjenjivom... Krist zajedništva [7] pruža nam taj neizmjerni dar utjehe. U mjeri u kojoj Crkva uspijeva donijeti ozdravljenje srcu prenoseći oprost i samilost, ona čini pristupačnijom puninu zajedništva s Kristom. Kad Crkva nastoji ljubiti i razumjeti otajstvo svakoga čovjeka, kad neumorno sluša, tješi i ozdravlja, ona postaje ono što u svojoj najsvjetlijoj stvarnosti i jest: jasni odraz zajedništva. Tražiti pomirenje i mir podrazumijeva borbu u sebi. To nije jednostavan put. Ništa trajno ne gradi se lako. Duh zajedništva nije naivan. On širi srce, on je duboka dobrostivost, on ne sluša nagađanja. Hoćemo li svi, kako bismo bili nositelji zajedništva, u svojemu životu napredovati na putu povjerenja i uvijek obnavljane dobrostivosti srca? Na tom će putu ponekad biti neuspjeha. Spomenimo se tada da je izvor mira i zajedništva u Bogu. Ne obeshrabrivši se, zazvat ćemo njegova Svetoga Duha na našu krhkost. U mjeri u kojoj naša zajednica u ljudskoj obitelji stvara mogućnosti za širenje... [1] Ivan 14,27 [2] 1 Ivanova 4,8 [3] Izaija 43,4 [4] Prilikom otvaranja koncila mladih 1974. godine, brat Roger je rekao: «Bez ljubavi, zašto uopće postojati? Zašto još živjeti? Čemu? Smisao je našeg života da budemo ljubljeni zauvijek, u vječnost, kako bismo mi sa svoje strane išli do smrti iz ljubavi. Da, blago onima koji umru iz ljubavi.» Umrijeti iz ljubavi za njega je značilo ljubiti do kraja. [5] «Živjeti pomireni»: u svojoj je knjizi Pressens-tu un bonheur ? (Slutiš li sreću?) objavljenoj dva tjedna prije njegove smrti, brat Roger još jednom pojasnio što su te riječi njemu značile: «Mogu li ovdje ponoviti da je moja baka s majčine strane intuitivno otkrila vrstu ključa ekumenskog poziva i da mi je ona otvorila put njegova ostvarenja? Nakon Prvoga svjetskog rata njena je najveća želja bila da nitko više ne mora doživjeti što je ona prošla: kršćani su se u Europi borili jedni protiv drugih, neka se barem oni pomire kako bi se spriječio novi rat, mislila je. Ona je poticala iz stare protestantske obitelji, no živeći u sebi pomirenje, počela je ići u katoličku crkvu istovremeno ne prekidajući veze sa svojima. Obilježen svjedočanstvom njezina života, još sam kao vrlo mlad našao svoj osobni kršćanski identitet mireći u sebi svoje korijene s otajstvom katoličke vjere, ne prekidajući zajedništvo ni sa kime.» [6] Ivan 14,18 i 16,7 [7] «Krist zajedništva»: brat Roger je upotrijebio taj izraz primivši papu Ivana Pavla II u Taizéu 5. listopada 1986. godine: «Sa svojom braćom mi svakodnevno čeznemo da svaki mladi čovjek otkrije Krista, ne Krista uzetog odvojeno već «Krista zajedništva» prisutnog u potpunosti u tom otajstvu zajedništva koje je njegovo Tijelo, Crkva. Tu toliki mladi mogu otkriti put predanja svojega čitavog života, do kraja. Tu imaju sve što im je potrebno kako bi postali tvorcima povjerenja, pomirenja, ne samo među sobom već i sa svim naraštajima, od najstarijih do djece. Slijediti «Krista zajedništva» u našoj je zajednici u Taizéu kao vatra koja nas peče. Išli bismo do kraja svijeta tražiti puteve, pitati, zvati, moliti ako treba, no nikad izvan, ostajući uvijek unutar toga jedinstvenog zajedništva koje je Crkva.» [8] Ova su posljednja četiri odjeljka prijepis riječi koje je brat Roger izrekao na kraju Europskog susreta u Lisabonu, u prosincu 2004. godine. To su bile njegove posljednje javno izgovorene riječi. |