Djeca

Što znači «primiti kraljevstvo Božje kao dijete»?

Jednoga su dana Isusu donijeli djecu da ih blagoslovi. Učenici su im branili. Isus se naljutio i rekao neka puste dječicu k njemu. Zatim je rekao: «Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući» (Marko 10,13-16).

Korisno je spomenuti se kako je Isus ranije istim učenicima rekao: «Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega» (Marko 4,11). Zbog kraljevstva Božjega oni su sve ostavili i slijedili Isusa. Oni tragaju za prisutnošću Božjom, žele biti dijelom toga kraljevstva. No Isus ih sada upozorava da si, odbijajući djecu, zatvaraju jedini ulaz u kraljevstvo Božje za kojim tako žude!

No što znači «primiti kraljevstvo Božje kao dijete?» Uopćeno uzimamo da to znači «primiti kraljevstvo Božje kao što ga dijete prima». To odgovara i drugim Isusovim riječima iz Matejeva Evanđelja: «Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko» (Matej 18,3). Dijete bez razmišljanja ima povjerenja. Djeca ne mogu živjeti bez povjerenja u one koji ih okružuju. Njihovo povjerenje nije vrlina, ono je životna stvarnost. Kako bismo susreli Boga, najbolje što imamo je naše djetinje srce - spontano otvoreno, koje se usuđuje jednostavno pitati, koje želi biti ljubljeno.

No izraz može značiti i: «primiti kraljevstvo Božje kao što se prima dijete». Glagol «primati» koji se ovdje koristi općenito ima osobito značenje «primanja nekoga», kao što je vidljivo nekoliko redaka dalje gdje Isus govori o «primanju djeteta» (Marko 9,37). U ovom slučaju, Isus uspoređuje primanje prisutnosti Božje s primanjem djeteta. Postoji tajni dosluh između kraljevstva Božjeg i djeteta.

Primiti dijete znači primiti obećanje. Dijete raste i razvija se. Na isti je način kraljevstvo Božje na zemlji nikad gotova stvarnost, već prije obećanje, pokretljivost i nedovršeni rast. Djeca su i nepredvidljiva. U pripovijesti iz evanđelja ona dolaze kad dođu, u svakom slučaju za učenike ne u pravom trenutku. No Isus ustraje da ih se mora primiti jer su tu. Na isti način nam je primiti Božju prisutnost kada se pojavi, bilo vrijeme pravo ili ne. Igrati nam je igru. Primiti Božje kraljevstvo kao što primamo dijete znači biti budan i moliti kako bismo ga mogli primiti kada dođe, uvijek neočekivano, bio trenutak pogodan ili ne.

Zašto je Isus bio tako pozoran prema djeci?

Jednoga su se dana dvanaestorica učenika prepirala tko je među njima najveći (Marko 9,33-37). Isus im, pogodivši o čemu su raspravljali, reče zbunjujuće riječi koje su izokrenule i u pitanje dovele njihove nazore: «Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.»
Svojim riječima on dodaje čin. Odlazi potražiti dijete. Je li to bilo dijete napušteno na jednoj od ulica Kafarnauma? On uze dijete, postavi ga posred njih i reče im: «Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima.» Isus se poistovjećuje s djetetom koje je upravo zagrlio. On potvrđuje da ga «ovakvo dijete» najbolje predstavlja, tako da je primanje takvog djeteta jednakoznačno primanju njega, Krista.

Malo je ranije Isus izrekao zagonetne riječi: «Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima» (Marko 9,31). «Sin čovječji» je Isus osobno, i u isto vrijeme svi «sinovi čovječji», drugim riječima svi ljudi. Isusove riječi mogu se tumačiti značenjem: «ljudi su predani moći sebi sličnih». Osobito tijekom uhićenja i Isusova zlostavljanja postaje iznova jasno da ljudi svašta rade sa sebi sličnima koji su nezaštićeni. Stoga ne iznenađuje da se Isus prepoznaje u djetetu koje je našao, jer su djeca tako često prepuštena na milost onima koji nad njima imaju moć.

Isus je posebnu važnost pridavao djeci želeći da njegovi sljedbenici budu posebno pozorni prema siromašnima i nezaštićenima. Do kraja će vremena ti ljudi biti njegovi predstavnici na zemlji. Što se njima čini, čini se njemu, Kristu (Matej 25,40). Njegova «najmanja braća», oni koji malo znače i s kojima se prema volji svašta radi jer nemaju moći ni utjecaja, put su kojim je nužno proći kako bi se živjelo u zajedništvu s Kristom.

Isus je dijete postavio posred svojih okupljenih učenika i kako bi i oni sami pristali biti malenima. On im to objašnjava sljedećim naukom: «Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća» (Marko 9,41). Hodeći putovima kako bi naviještali kraljevstvo Božje, i učenici su bili «predani u ruke ljudima». Nikad unaprijed ne znajući kako će biti primljeni. No onima će koji ih prime ma i s čašom svježe vode, pa ako ih i ne shvate jako ozbiljno, biti nositeljima Božje prisutnosti.

Pismo iz Taizéa: 2006./2

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article3328.html - 11 August 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France