Svemir

Koje je mjesto čovjeka u svemiru?

Stari je svijet svemir shvaćao kao kuću trokatnicu. Na gornjem katu nebo, tamo živi Bog i anđeli. Podzemlje je kraljevstvo mrtvih, a u sredini zemlja nastanjena biljem, životinjama i ljudima. U takvom je svemiru važnost čovjeka bila očita. Smješten između božanskog i stvorenog svijeta, bio je pozvan na posredovanje između njih.

Suvremena je znanost korjenito promjenila taj način gledanja. Tako izgubljeni na malom planetu kružeći oko jedne od bilijuna zvijezda, u osrednje velikoj galaksiji svemira koji se stalno širi, vjerovanje da mi imamo središnju ulogu u poretku stvari čini se besmislenim i preuzetnim.

A i ljudi u Bibliji su to mogli isto tako doživjeti. U Psalmu 8 netko promatra prostranstvo noćnog neba ispunjenog zvijezdama i spontano mu se na usnama javi zaziv: «Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?» (s. 5). I za tog čovjeka u davno doba neizmjernost je svemira bila na neki način uznemirujuća.

No u slijedećem retku psalmist se iznova sabire zahvaljujući uvjerenju koje mu proizlazi iz vjere: «Ti ga učini malo manjim od Boga». Mjesto čovjeka u svemiru proizlazi konačno iz odnosa s Izvorom sveg života. Bog ljude nije odabrao jer su bili najupečatljiviji od svih bića; po sebi krhki i maleni, ljudi i nisu baš nešto. Njihova veličina ne proizlazi iz njihovih kvaliteta, nego iz Božjeg poziva: Bog im «dade vlast nad djelima ruku svojih» (s. 7).

Ovdje susrećemo još jedan problem. Glagol «vladati» može imati negativan prizvuk. Imaju li ljudi pravo, ili čak dužnost, nametnuti svoju volju ostatku stvorenja? Nije li njihovo neobuzdano iskorištavanje zemlje nanijelo toliko štete čije posljedice još uvijek trpimo?

Glagol «vladati» odnosi se prvenstveno na djelatnost kralja. A u Izraelu je kraljeva zadaća bila ne da ljude tlači, nego da osigura mir u društvu. Svoju je moć trebao koristiti kako jaki ne bi zdrobili slabe, kako bi između različitih skupina vladao sklad. Stoga je, ispravno shvaćena, uloga ljudi u Bibliji da koriste svoje darove, inteligenciju i stvaralaštvo kako bi svemir učinili domom, mjestom podobnim za život svih stvorenja. I u toj potrazi za svemirskim mirom, crpiti im je nutarnji mir iz njihova prijateljstva s Bogom, Izvorom mira. Inače će samo svoje vlastite podjele prenijeti na svijet oko sebe.

Kako danas čitati biblijske priče o stvorenju?

Očito je da pripovijesti o stvorenju na početku naših biblija nisu pisane u skladu s gledištima suvremene znanosti. Stoga ih neki ljudi odbacuju. Drugi pak reagiraju nastojanjem da dokažu da su one stvarnom događaju bliže od suvremenih teorija. Možemo li naći izlaz iz toga što se često čini razgovorom zatvorenih ušiju?

Prije svega, navodni sukob između vjere i znanosti nalazi malo podloge u samim tekstovima. Prvo poglavlje Postanka je «znanstveno» na svoj način, jer odaje pozorno promatranje i sklonost klasifikaciji. U retku 12, na primjer, pozorno se razaznaju različite vrste biljaka, najvjerojatnije prema načinu razmnožavanja – trave bez vidljiva sjemenja, ona što se sjemeni te stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme. No to nije suvremena znanost, jer biblijski autori niti su imali metode ni instrumente koji su nama svakodnevni.

Istinska razlika između biblijskih pripovijesti i znanstvenog proučavanja početaka svemira ne počiva toliko u primjenjenoj metodi, već u postavljenim pitanjima. Dok se današnji fizičari i biolozi prvenstveno zanimaju za shvaćanje mehanizama kojima je svijet i život kakvog danas poznajemo nastao i kako oni nastavljaju funkcionirati, biblijski su autori bili više usmjereni na vezu povijesti Izraela i njihovog Boga s čovječanstvom i svemirom kao cjelinom. Oni su željeli ispovijediti svoje vjerovanje da je njihov Bog uistinu sveopći, duboko uključen u postanak i sudbinu svega što postoji.

Uz to, nastojali su pokazati kako svijet kakvim ga mi poznajemo proizlazi iz osobnosti tog Boga. Koje su njegove temeljne osobitosti kao Božjeg stvorenja, a što obilježava njegovo napuštanje tog statusa? Shvaćanje svojih početaka na taj način zapravo je kao posjedovanje nacrta za ispravno življenje. Stoga je zanimanje i briga biblijskih autora bilo sve prije no teoretsko. Njihov je trud bio dio onoga što Biblija zove mudrošću, nastojanje življenja u skladu sa stvarnošću.

Nastojanjem da u biblijskim pripovijestima o stvorenju vidimo alternativu znanstvenim teorijama ili film o tome «kako je uistinu bilo», osudit ćemo se na razočaranje. No želimo li shvatiti značenje svoga života, možemo u njima naći napomene koje će nas daleko dovesti. Proizlazi li sve konačno od Boga, naš nam odnos s njime pruža ključ udjela u životu koji je uistinu smislen.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article3703.html - 14 August 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France