Što nam omogućuje da kažemo kako je Isus umro «za nas»?

Ono što se u židovskoj tradiciji i u Novom zavjetu činilo samorazumljivim, u ovo doba snažnog individualizma stvara teškoće. Nasuprot osjećaju kako je “svatko za sebe”, svaki se čovjek smatra predstavnikom čovječanstva, čovječanstva predstavljenog kao jedinstvo, ne apstraktno, nego kao duhovna stvarnost. Nama je to danas teško zamisliti.

Mi, međutim, imamo iskustva bliske ljudske solidarnosti, dubokog zajedništva u kojem osjećamo kako je cijelo čovječanstvo jedno i kako svaki čovjek može biti primjer tog čovječanstva. Pomislite kako na našu nutrinu djeluje saznanje da je netko ponudio umrijeti umjesto drugoga. Pomislite na tolike ljude koji ne oklijevaju riskirati svoje živote za nekoga drugog, ili još jednostavnije, koji daju svoje živote u službi, kao da ti životi pripadaju drugima. Ili pomislite na primjere kada je jedna osoba patila, a ta nas je patnja pogodila kao naša vlastita. U takvim situacijama, sumnjamo da čovječanstvo nije samo slučajan raspored pojedinaca, nego da ono teži jedinstvu čiji je predstavnik svaki čovjek. U tom je smislu brat Roger volio govoriti o “ljudskoj obitelji”.

S ovog gledišta, na jedinstven i apsolutan način, samog Isusa treba priznati kao Čovjeka par excellence, što je Pilat izrazio bolje no što je mislio rekavši: «Evo čovjeka» (Ivan 19,5). Takav izraz mora se neizbježno shvatiti na dvije razine. «Evo vašeg čovjeka, pojedinca kojega ste mi doveli», i «Ovdje je slika Čovjeka kakvog je Stvoritelj planirao cijelu Vječnost, pravoga predstavnika svakog ljudskog bića u Božjim očima.»

Doista, u načinu na koji Bog izabire ući u odnos s čovječanstvom na najbliži mogući način, ne možemo shvatiti razloge za Utjelovljenje i Muku Kristovu, osim da u njemu prepoznamo Sina Božjeg koji je postao brat svakome od nas. Naš brat i, štoviše, naš predstavnik pred Bogom. Još bolje – način na koji sam ja gotovo osobno prisutan pred Bogom. Možemo reći kako Krist zauzima naše mjesto da bi pred Bogom proživio ljudsko postojanje koje savršeno odgovara ljubavi njegova Oca i da bi se umjesto nas suočio s kletvom smrti. No, paradoksalno, on staje na naše mjesto, a da nam ga nije uzeo. Naprotiv, on nas postavlja na naše pravo mjesto.

Svojim ljudskim rođenjem, on na sebe uzima moj život kako bi mi dao udio u svojemu – u svojem zemaljskom postojanju, proživljenom u slobodi i poslušnosti, na svojem tužnom i pobjedonosnom Križu, u svojem vječnom životu. Dar njegova života toliko je velik, u suočavanju s kletvom vlastite smrti, da je preobražava u blagoslov za sebe i za nas.

Brat Pierre-Yves

Printed from: https://www.taize.fr/hr_article7231.html - 3 March 2021
Copyright © 2021 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France