Cochabamba

Cochabamba, dan za danom

Susret u Cochabambi, Bolivija, održao se od 10. do 14. listopada 2007. Okupljao je 7000 mladih iz skoro svih zemalja Južne Amerike. Dobar dio sudionika došao je iz ruralnih mjesta.

JPEG - 36 ko

četvrtak, 4. listopada

Naša srca su počela brže kucati zbog atmosfere prije početka susreta. Još je mnogo posla koji moramo obaviti, kao na primjer organizirati dovoljan broj autobusa. Nemoguće je računati na javni prijevoz. Trenutačno nam je potrebno 110 autobusa. Također, još uvijek nije riješeno pitanje osiguranja oko dvorana za molitvu i susrete, i broj obitelji koje će biti domaćini u svakoj župi kako bismo mogli ravnomjerno rasporediti mlade. Cijela situacija oko smještaja je zeznuta. Moramo odlučiti koje grupe mogu ostati u župama u kojima je situacija pomalo komplicirana. Ne smijemo zaboraviti napetosti do kojih je došlo prošle veljače. Mnogo je rana koje nisu zacijelile i zbog toga ne bi bilo pametno poslati mlade iz zemlje u određene župe. Moramo biti sigurni da je najmanje jedan Europljanin u svakoj župi i da su Latino Amerikanci raspoređeni pravedno. Netko od mladih je odgovoran za taj posao, no on se konstantno mora konzultirati s volonterima i braćom kako bi ono što priprema bilo izvedivo.

Situacija je danas bila nemirna. Cochabamba je zahvaćena prometnim štrajkom na neodređeno vrijeme (svi govore da neće potrajati duže od 24 sata). To znači da su sve aktivnosti prestale. Ljudi iskorištavaju situaciju kako ne bi morali na posao ili jednostavno zbog straha ne napuštaju svoje domove…i poprilično su u pravu. U našoj ulici, tik ispred našeg prozora gledali smo okršaj policije i demonstranata. Sve je završilo uhićenjima i suzavcem zbog kojeg smo morali zatvoriti sve prozore na kući. Napokon, situacija se smirila oko podneva pa smo bili u mogućnosti otići na podnevnu molitvu u katedralu. Nevjerojatno, samo nekoliko sati kasnije više se ništa ne vidi, kao da se i nije dogodilo, ali nikad ne možemo reći koliko daleko eskalacija nasilja može otići.

utorak, 9. listopada 2007.

Jučer i danas imali smo dane prepune događaja. Moramo preseliti mjesto rada u paviljon velesajma. Više od 100 stranaca, Europljana i Južnoamerikanaca već su stigli. Nevjerojatno je vidjeti iščekivanje onih koji dolaze i kakav doček su im pripremili Cochabambinosi. Bez daljnjega, ovo je narod koji svakome, bez obzira odakle dolazi, omogućuje da se osjeća kao kod kuće.

Njihova sposobnost improvizacije je nenadmašna. Bolje je previše ne planirati, nego pratiti kako će se stvari odvijati. Npr. jučer je raspored dolaska bio veoma složen: mnogi su kasnili, bilo je dosta nesporazuma, ali ovdje se to sve riješi s dva, tri telefonska poziva. Dvoje mladih iz Njemačke bili su najavili dolazak u zračnu luku. Odmah se netko javio: «Ne brinite, mi ćemo ići po njih. Brza reakcija ljudi je neopisiva.

Danas u tri, pričali smo na 3 različite televizijske emisije, tako smo obavijestili sve u Cochabambi koji gledaju televiziju prije posla ili škole. Nakon toga, telefoni u prijemnom centru nisu prestali zvoniti cijelo jutro. Ljudi su nudili pomoć za dan prijema, a mnogi su počeli otvarati svoja vrata. Ostaje još puno nejasnih detalja i, naravno, brine nas kako će proteći prijem u srijedu, no sudeći po ovom što smo do sada prošli, mislim da nema razloga za strah. Baš kao ljudi u Cochabambi, raširit ćemo ruke.... i improvizirati.

srijeda, 10. Listopada 2007.

Prijem je počeo vrlo rano. Već u 6.30 ujutro tristo ljudi je čekalo, većinom grupe Peruanaca, Čileanaca i Argentinaca. Tijekom jutra prijem je tekao mirno, ali kako su sati prolazili prerastao je u bujicu.

Od podneva počeli su dolaziti «Cochabambinosi» i mladi iz okolice, koji su tog jutra krenuli iz svojih kuća. U tom trenutku je započela «zabava boja» posebice s mladima iz ruralnih područja, svi su bili odjeveni u svoje tradicionalne nošnje. Nadbiskup se iznenadio, vidjevši grupu iz jedne od ruralnih zona Cochabambe. Prije mjesec dana bio je tamo, nakon hitnog poziva župnika. Stanovnici su bili uhvatili lopova. Budući, da je već bio počinio zločin, a lokalne vlasti nisu bile ništa poduzele, htjeli su ga linčovati. Župnik je uspio zaustaviti ubojstvo, ali samo na nekoliko sati. Prisustvo Nadbiskupa smirilo je vođe i izvršenje kazne je izbjegnuto. Danas je bilo veliko iznenađenje, vidjeti skoro sve mlade iz tog kraja, pune radosti i spremne sudjelovati u pomirenju.

Glavno obilježje dana, bez sumnje, bila je kiša; neobično za Cochabambu, osobito kada se pojavi kao oluja popraćena jakim vjetrom. No, to nas nije spriječilo u prijemu beskrajnog broja ljudi. U 5h popodne, red za prijem, čaj i kekse su se miješali i, naravno, pobijedio je onaj za hranu.

«Najlatinskiji» događaj dana, bio je trenutak molitve: pet minuta prije početka potpuni nestanak struje. Nakon nekoliko pokušaja popravka, pozvali smo mlade pomoću samo jednog megafona, da uđu u paviljon za molitvu, dok je zbor pjevao na čitav glas. Tisuće mladih, koji su već bili došli, ušli su u pravi duh molitve. Usprkos svim uzbuđenjima i improvizacijama, uspjeli smo se ispuniti velikom žeđi za molitvom i susretom. Da, s gotovo ničim moguće je učiniti puno. Improvizirali smo i na prijemu, gdje je pet automobila svjetlima trebalo osvjetljavati pet mjesta prijema.

Konačan posao napravljen je zadnjim dolascima: ogromna grupa od 150 ljudi iz Čilea, grupa od 20 ljudi iz zapuštenog dijela Argentine, 35 Brazilaca iz Chapecoa koji su autobusom putovali 3 dana prelazeći dobar dio Brazila, cijeli Paragvaj, i pola Bolivije. Umor na njihovim licima bio je očit, ali još više od toga radost: pravi duh slavlja. Nakon što su primili dobrodošlicu, netko je još uređivao posljednje detalje, no odjednom su se začuli instrumenti te mjesto za prijem pretvorili u zaraznu proslavu – podsjećajući nas da je ovih dana najvažnije biti zajedno. Bez sumnje, ništa ih ne bi zaustavilo u nastavku slavlja; no tada je jedan od volontera obznanio da ih čekaju autobusi, ali i obitelji.

Možda je to nagovještaj onoga što nas čeka nadolazećih dana.

četvrtak, 11. listopada 2007.

Župne crkve su se preobrazile: klupe su nestale, intenzitet svjetla se smanjio, ikone oko oltara, mnogi mladi su dolazili ranije da se pripreme za molitvu. Molitve su obične, ponizne, mladi su ih sami sastavljali, molili i dijelili.

Nakon predstavljanja župa i sudionika, svi odlaze na «Campo Ferial» na molitvu. Problem struje nas prati... ipak, sve odlično funkcionira i ide nam u prilog, tako da je molitva dobro prošla. Nije bilo dovoljno mjesta u paviljonu za molitvu, mladi koji su ostali vani prate pjesme i pažljivo slušaju Evanđelje. Potpuna je tišina, nismo mogli ni zamisliti da jedan toliko veseo i radostan narod, ima sposobnost za takvo povlačenje u sebe i postizanje unutarnjeg mira.

Večeras ih je brat Alois pozvao na «borbu pomirenim srcem».

Nakon bogatog objeda, želja za upoznavanje s drugima odražava se u radionicama. Svi sudjeluju. Lako je uočiti entuzijazam za razmjenom i produbljenjem vjere. Kada zvona pozivaju na večernju molitvu, pjesma u početku sramežljiva mijenja se i postaje jaka kao vatra.» Nada te turbe, nada te espante... Solo Dios basta» odjekuje paviljonom, kao nikad do sada. Čini se da možemo nastaviti pjevati kroz cijelu noć...

subota, 13. listopada 2007.

Svatko je zadivljen različitošću sudionika. Jučer, tjekom susreta na mjestu za biblijske uvode, čuo se oduševljeni pljesak za 32 zemlje koje sudjeluju u susretu, i svaku regiju Bolivije.

Današnja popodnevna molitva, bila je veoma lijepa. Ono što sve dira je tišina. Na izlazima s molitve i u redovima za hranu, mogu se čuti mladi kako pjevuše pjesme: «Dios es amor...», «Nada te turbe...». Ona, koju najčešće pjevaju je, bez sumnje, «Aleluja». Svaki put, kada se na molitvi čita Evanđelje, ili neko drugi biblijski odlomak, pjesma Aleluja jako odjekuje. It seems as if we could go on singing it forever.

Prekrasno je vidjeti kako je zagovorna molitva osnovni dio liturgije u Latinskoj Americi. Molitva za druge u srcu je svakog slavlja. Kyrie eleison se pjevao istom snagom kao i Alleluia. Bez sumnje, Bog sluša našu molitvu!

Ovo popodne smo se okupili po državama i regijama. Susret Bolivijaca animirala su dva brata i nacionalni pastoral mladih. Ovaj susret ima za cilj osigurati trajanje onog što smo započeli ovih dana. Čileanci, kojih je bilo oko 300, imali su svoj susret međusobno. Naposljetku su odlučili simbolično započeti pomirenje bez oklijevanja: svi su izašli sa mjesta susreta i otišli prekinuti Bolivijce, da bi ih zagrlili i dali im poljubac mira. Na taj način su im zahvalili, ali i zamolili oprost za sve probleme koji otežavaju odnos dviju država.

Brazilci i Evropljani su također imali svoje susrete. Nadalje, bio je susret ostalog dijela Južne Amerike, gdje je tristo mladih s cijelog kontinenta tražilo, kako nastaviti hodočašće pomirenja.

Ponuđene su im tri smjernice razmišljanja: «Kako molitva može biti središte mog pastoralnog angažmana?»; «Dati više prostora osluškivanju, staviti se na mjesto drugih»; «Ići prema najsiromašnijima s oskudnim sredstvima».

Na pitanje “Gdje me Bog čeka kada se vratim kući?”, sve su grupe odgovorile: “Bez sumnje, on je u svakodnevnom životu.” Možemo vidjeti da se u Latinskoj Americi vjera živi iz dana u dan; to je način na koji je ljudi žele živjeti.

Navečer je brat Alois, aludirajući na prijateljstvo koje nam nudi Bog, poklonio ikonu prijateljstva svakoj državi Južne Amerike i svakoj pokrajini Bolivije. «Ova ikona će nam pomoći ispuniti mala «Hodočašća povjerenja» na mjestima susreta mladih, u svim gradovima, među svim ljudima, u bolnicama, prihvatilištima napuštene djece ili na drugim mjestima gdje ljudi pate. Ovim jednostavnim sredstvom, možete širiti radosnu vijest Evanđelja i živjeti misionarsku dimenziju naše vjere».

nedjelja, 14. listopada 2007.

Dan odlaska. Ponovo posvuda ruksaci! No nema toliko zbrke kao prvoga dana. Sada svi znaju gdje ići i što raditi.

Misa je započela u 11h. Ponovo iznenađuje unutarnja dubina, ovog «turbulentnog» naroda. U propovijedi, biskup Cochabambe Tito Solari pričao je o tri naputka susreta: kao prvo, Isus je vođa i prijatelj, a molitva, posebice u tišini, najbolje je mjesto susreta s njim. Tada je pozvao mlade da stvore «mikroklime pomirenja» na mjestima gdje žive. Naposljetku je blago i oštro rekao kako mladi ne mogu proći kroz život, kroz povijest, a da ne ostave znak, da ne utabaju stazu.

Na kraju misnog slavlja Čileanci su željeli predati pismo biskupu. To je otvoreno pismo mladih Čilea mladima Bolivije u kojem ih mole za oprost. Bio je to najdirljiviji trenutak susreta.

Ne može se reći da je pljesak bio jak, toliko su im ruke bile zauzete brisanjem suza. Sve je završilo pozdravom mira koji je ostavljen za kraj, nakon blagoslova. Dobro je da je susret tako završio. Posljednje riječi koje su nam mnogi rekli prije odlaska bile su: «Mir s tobom».

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article7336.html - 3 July 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France