Zatvoreni i blokirani?

«Sklonište za izbjeglice i imigrante» osnovano je u Dakaru, Senegalu, na inicijativu braće iz Taizea prije nekih dvanaest godina u suradnji sa gradskim župama i vjerskim zajednicama.

Dramatični događaji dogodili su se prošlog listopada, kada je 2,000 afričkih migranata pokušalo ući na europski teritorij rušenjem ograde koja je okruživala španjolska područja Ceute i Melille, španjolske gradove na sjevernoj obali Afrike i na granici s Marokom. Snage sigurnosti otvorile su vatru; najmanje jedanaest ljudi je poginulo, a mnogi su bili ozlijeđeni. Od tada su se migracijskie struje iz podsaharske Afrike naglo promijenile. Prema sjeveru se više ne ide preko pustinje, putem koji je urbane centre Tamanrasset (Alžir) ili Agades (Niger) pretvorio u živa mjesta odlaska. Nekoliko posljednjih godina, alternativna ruta kroz zapadnu Saharu postala je pravi podvig. Stisnuti između dina duž obale, ljudi bi čekali da se more smiri, a onda bi uz malo sreće za dva dana možda stigli na Kanarske otoke, koji su dio Španjolske, dio Europe! U Dakaru se još uvijek prisjećamo slučaja žene iz Nigera koja je na put krenula u visokom stupnju trudnoće, skoro pred porod. Nakon tegobnog putovanja tek što se iskrcala na plažu, rodila je dijete koje je zbog toga bilo «španjolsko». Cijela obitelj postigla je svoj cilj, zbog djetetove nacionalnosti dobili su pravo na državljanstvo.

Mnogo se toga promijenilo od tada. Maroko je zatvorio svoje granice, a Nouadhibou, zapadna luka Mauritanije, preuzela je to, smatrajući se napadnutom tolikim takozvanim putnicima iz područja Sahela, ali i udaljenijih zemalja. Skrivanje u prostorima teretnih brodova koji putuju u Europu, više ne dolazi u obzir zbog mogućnosti da bi bili otkriveni zahvaljujući suzavcu. Sada je došlo doba malih motornih brodova. Dva lagana motora na krmi čamca, nekoliko GPS sustava i pedesetak putnika koji se ukrcavaju pred nosom policije. Sada je potrebno najmanje pet dana opasne plovidbe, krećući se prema sjeveru, ne predaleko od obale kako bi se izbjeglo španjolsku obalnu stražu, niti preblizu kako bi se pobjeglo od marokanske policije. Tu i tamo je potrebno stati, prije glavnih križanja. Tada mnogo brodova nestaje: trulo korito broda, gubitak motora, navigacijski sustavi izgubljeni u valovima, nepouzdani kormilari…sve što treba je samo nagli nalet vjetra. Svi smo čitali dramatične ispovijesti preživjelih koji su vraćeni u domovinu ako su utvrdilo njihovo državljanstvo.

Nekoliko tjedana kasnije došlo je do nove promijene. Španjolska je ponudila logističku pomoć Mauritaniji kako bi smanjila, ili čak zaustavila izlaske iz zemlje. Porast nadzora zaustavio je djelovanje. Odjednom se sve premjestilo na jug. U St-Louisu, na sjeveru Senegala, vlasnici dvaju ribarskih brodova koji su se upleli u trgovinu ljudima («nema više riba») osuđeni su na mnogo godina zatvora. Od tada su ljudi čak i krenuli iz Dakra. Što znači da je putovanje postalo duže, opasnije i skuplje. Govori se o cijeni od preko 350,000 franaka CFA po osobi (oko 450 eura), što je cijena avionske karte za Europu. Trenutačno je najbolja sezona, more je mirno, zbog toga su ljudi u žurbi. Prošlog travnja, tijekom samo jednog vikenda četiri stotine ljudi sletjelo je na Kanare, što prelazi snage policije i Crvenog križa. Faktor koji pogoršava situaciju je obavijest da španjolski zakon malodobnicima zabranjuje povratak u domovinu. Zbog toga su imigranti mlađi no ikada do sad, kao na primjer dvojica braće iz Malija, stari samo 13 i 14 godina, koje je na put poslala obitelj, no na sreću sigurno su stigli. Svaki drugi tjedan telefoniraju svojoj obitelji. U predgrađima Dakra kruže vijesti, policija je u punoj spremi.

Što će biti u budućnosti? Jasno je vidljivo da će Europa, koja je pod opsadom migranata, nastaviti gomilati pritisak i nuditi pomoć, u nadi da će afričke vlade reducirati ili zaustaviti poplavu na samom nijemom izvoru. Drastične granične provjere, nasilno vraćanje ljudi iz susjednih zemalja u njihove domovine, možda izgleda kao da će tako glasno naglašavana «sloboda kretanja ljudi i dobara» biti važan korak prema toliko željenom ujedinjenju kontinenta, no možda će zapravo postati prva žrtva tih napora. Afrika bi malo pomalo mogla samu sebe zatvoriti. No, zar nije iluzija vjerovati da bi na takav način bilo moguće zaustaviti kretanje, nastalo iz očaja?

Nikada prije sklonište za izbjeglice i imigrante nije zbrinjavalo toliko ljudi iz samog Senegala. Pojavila se nova kategorija ljudi koji traže pomoć, a to su oni deportirani, ili prisilno vraćeni. Odvedeni iz Maroka ili Mauritanije, završili su u Dakaru, krajnje izgubljeni. U namjeri da otputuju u Europu, morali su pozajmiti novac ili ih je financirala obitelj ili selo; otišli su noseći nadu svih njih. Nisu uspjeli, izgubili su sve, sada su posramljeni. Ne mogu se vratiti u svoje selo jer nemaju novac kako bi vratili dugove. Šutnjom odgovaraju na reakcije drugih u vezi njihova neuspjeha. Postali su izbjeglice u vlastitoj zemlji, bez prihoda, bez obitelji. Srca su im ispunjena nezasitnom željom za osvetom Sudbini. Učinit će sve kako bi nadišli prepreke koje postaju sve više i više. Tijekom samo jednog vikenda u travnju ove godine, senegalska mornarica zaustavila je 1,500 ljudi u pokušaju odlaska na Kanarsko otočje.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article7367.html - 29 October 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France