Prorok koji tješi (Izaija 40 - 55)

Kako možemo opisati nekoga tko ostaje potpuno anoniman? Poglavlja 40 do 55 Knjige proroka Izaije sadrže kratku zbirku proročkih tekstova koji čine jasnu književnu cjelinu čiji se autor skriva iza svoje poruke. Mi ne znamo niti njegovo ime niti mjesto odakle govori. Sve što znamo je da se njegova poruka tiče događaja koji su se dogodili oko 538. godine prije Isusa Krista, kad je Kir, kralj Perzijanaca, dopustio Židovima prebjeglima u Babilon povratak u domovinu. Ime «Drugi Izaija» nadjenuto je autoru ove zbirke jer je njegovo promišljanje nadahnuto tradicijom koja seže u prošlost do velikog proroka iz osmog stoljeća, Izaije.

Ovaj Drugi Izaija mora objaviti apsolutno nezamisliv događaj: mala skupina ljudi, «ostatak» koji nije mogao brojiti više od 15.000, prijeći će pustinju u svojevrsnom novom Izlasku (43,16-21) i vratiti se u Jeruzalem. Nije osobito iznenađenje da oni koji su ga čuli nisu bili baš uvjereni. Iseljen narod je često bio osuđen na nestanak, a sedamdeset godina egzila sigurno je izazvalo duboko obeshrabrenje: ljudi su pretpostavljali da je Savez koji je Bog želio sklopiti s njihovim narodom prekinut, da ih je Bogu dosta.

Kojim bi se argumentima moglo nadvladati ovo obeshrabrenje? Ako je Bog vječan, i njegova mudrost mora imati izvore koji nadilaze sve što možemo zamisliti, a njegova moć mora biti doslovno neiscrpna (40,27-31). Tako je prorok iznio još moćnije slike: može li majka zaboraviti svoje dijete (49,14-15), ili čovjek odbiti ženu koja je bila velika ljubav njegove mladosti (54,6-7)?

Prve riječi u ovoj zbirci uporno se ponavljaju: «Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš» (40,1). Nakon iznimno teških vremena, narod treba «utjehu», što znači mogućnost da prestanu jadikovati, da se usprave i dobiju novu hrabrost. Iako bi ovaj narod lako mogao biti na rubu propasti, ova utjeha mora pokazati da njihova budućnost izvire iz Božjeg srca.

Slika Boga koju su vjernici dobili pročišćena je ekstremnom kušnjom egzila, što se također može vidjeti čitajući Knjigu o Jobu. Kada Drugi Izaija govori o Bogu, nema izljeva bijesa, nema prijetnji, nema autoritarnih tvrdnji. Bog ljubi, a za to nema drugi razlog osim svoje ljubavi (43,4,25). Moglo bi se reći da od sada nadalje, Bog može samo ljubiti (54,7-10). Ako dovodi svoj narod u svoju zemlju i u svoj grad, taj će povratak imati posljedice na sve narode (45,22; 52,10), jer Bog je univerzalni Bog (51,4). U posve slobodnom izboru jednog naroda, u praštanju pokazanom povratkom iz egzila (u nekom smislu čak nezasluženom), Bog nadilazi svoj vlastiti savez s tim narodom. Perzijski kralj tako može primiti naslov «Pomazanika», Mesije (45,1), te autentično poslanje posredovanja između Boga i ljudi bit će povjereno poniznome Sluzi.

Taj će Sluga odražavati karakteristike svog Boga. Ne samo da će izložiti sebe (42,1-5), nego će i sam biti izložen obeshrabrenju drugih (49,4-6). Neće odgovarati grubim riječima onima koji ga ismijavaju (50,5-6). Nastavljajući slušati Boga kao najponizniji među vjernicima (50,4), ići će dotle da na sebe preuzme sve nevjerništvo oko sebe (53,12), slijedeći primjer Boga koji je «nosio» svoj narod kroz čitavu njegovu povijest (46,3-4).

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article8504.html - 14 August 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France