Istočni Timor

Posjeti 2010.

U srpnju 2010. godine jedan od braće posjetio je Istočni Timor. Ovdje dijeli dio svojih dojmova:
JPEG - 18.3 ko

Kada stižete u Istočni Timor, avion prilazi preko mora. Cesta za grad ide uz uvalu. Svaki put kada sam dolazio, imao sam jednaku reakciju: «Kakva prekrasna zemlja». No, ulazeći u grad, uvijek nailazite na ostatke rata: napuštene kuće, prozori bez stakla... Ovoga puta vidi se promjena na bolje. Ima novih zgrada, neke ulice imaju rasvjetu, nema više šatora sa izbjeglicama, ljudi koji su bili razmješteni vratili su se svojim domovima.

Povjerenstva za mlade triju biskupija (Dili, Baucau i Maliana) pripremili su izvrstan program. Pozvali su predstavnike iz svake župe. Često je bio organiziran dan uz Pismo iz Kine i nekoliko sati posvećenih temi «kako pripremiti meditativnu molitvu».

JPEG - 16.5 ko

Mladi koji su sudjelovali na Susretu u Manili podijelili su zaista lijepo svjedočanstvo svojih iskustava ondje. Bio je to prvi put da su napustili svoju zemlju i puno su toga otkrili, a otkrili su da i oni imaju što podijeliti sa mladima iz drugih zemalja. Tjedan kojega su proveli izvan Manile ostavio je jak dojam na njih, osobito na one koji su išli u neka od plemenskih područja.

Kao dodatak biskupijskom susretu, pola dana bilo je posvećeno postulantima i novacima iz različitih redovničkih zajednica.

JPEG - 20 ko

Koliko su se stvari promijenile od moga prvog posjeta 1991. Mladi su izrazito motivirani i mnogi od njih se čine vrlo zrelima: mješavina rezerviranosti i svjesnosti vlastitoga timorskog identiteta. U usporedbi sa drugim azijskim zemljama, velika je razlika u ponašanju i načinu izražavanja.

Nedjeljom su crkve dupkom pune. Mladi su svjesni uloge koju je Crkva pokušala odigrati za povratak demokracije i koliko je pokazala solidarnost sa ljudima.

Tamošnja tri biskupa insistiraju na važnosti molitve. Jasno je da su rane prošlosti još uvijek prisutne. Jedan mladić ispričao mi je kako još uvijek dolazi do izbijanja nasilja u društvu i u domovima, u obiteljima. Upitao sam ga kako na to reagiraju najmlađi. On mi je rekao da je problem u tome što neki roditelji prenose duh osvete na svoju djecu i na njegovoj je generaciji da uspiju pronaći uzak put između «nezaboravljanja» i opraštanja.


«Ranjivi i snažni»

Posjeti 2009.

Ovo je prvi put da je biskupija Dili predložila duhovnu obnovu mladima. Sestre Presvetog Srca ponudile su gostoprimstvo u svojoj kući u planinskom selu Bazartete. U kući se nalazi i dječji vrtić koji je za ovu prigodu pretvoren u mjesto tišine.

Organizacija mladih pozvala je sve župe u biskupiji da pošalju dvoje mladih, i na kraju je sudjelovalo njih 45. Središte razmatranja bilo je Pismo iz Kenije, a kako bi se potaklo mlade na aktivno sudjelovanje, pozvani su napraviti plakate koji su prikazivali pitanja: «Iz kojeg izvora crpimo život, i što nam pomaže da raščistimo sve što narušava izvor?»

U nedjelju poslijepodne, svi su došli u Dili na zajedničku molitvu koja je bila otvorena za sve, posebno one koji nisu mogli doći u Bazartete. Pojavila su se dva problema: mjesto predviđeno za molitvu bilo je zauzeto, a zbog jake kiše nestalo je struje. Usprkos svemu, bilo je moguće moliti s nekoliko stotina mladih.

U gradu Venilale, u biskupiji Baucau, čekao nas je drugačiji izazov. Nekoliko stotina mladih ljudi od 10 do 25 godina, došlo je ne samo iz župe i salezijanskih škola, već i iz obližnje Fatumace. Nismo više imali pjesmarica za molitvu niti Pisama iz Kenije. Raspon godina sudionika također nas je zabrinuo; neće svi moći shvatiti Pismo iz Kenije. Ipak, bilo je suprotno i broj svjedočanstava bio je toliko velik da smo ih morali prekinuti kada je došlo vrijeme za molitvu.

Župa Venilale je 2007. bila poprište mnogog nasilja. Na početku susreta, mladi svećenik iz župe govorio je o ogromnoj potrebi za pomirenjem. 2007. su čak i djeca sudjelovala u nasilju. Nakon čitanja prvog dijela Pisma mladi su se podijelili u skupine. Kasnije je jedan od kapelana predložio da svima objasne o čemu su razgovarali. Bilo je impresivno vidjeti toliko podignutih ruku onih koji su htjeli nešto reći.

Kako je jedan od animatora sažeo posjet

«Vaš posjet Istočnom Timoru došao je nakon nekoliko godina, prilično teških zbog nasilja i političke nestabilnosti u zemlji. Posjet je potvrdio da postoji nada za ovu zemlju jer, kroz program i molitve, naši mladi su se pokazali kao ‘dobro tlo‘, gdje bi se mogle posaditi različite dobre stvari ili projekti. Imamo veliku odgovornost i vrlo smo sretni da možemo računati na vašu solidarnost, potporu i molitvu kako bismo nastavili u nastojanju izgradnje ove ranjive i toliko voljene zemlje… Sve što smo planirali prošlo je vrlo dobro i teklo bez problema… Ovo je također važan znak jer ovdje često puta imamo osjećaj da je čak i za mali korak potrebno tako mnogo energije i povjerenja. Vaš tjedan ovdje bio je na neki način vrlo lagan i radostan… Hvala vam za dijeljenje ove istinske nada, i hodanja dijela Hodočašća povjerenja s nama.
Sada mladi dijele mnoga iskustva kako im je tišina i jednostavna molitva pomogla otkriti izvor života u Isusu… Za mnoge od njih ovo je poput potpune obnove nečega u srcu njihovih života, što je bilo gotovo mrtvo, zbog mnogo patnje i obeshrabrujućih iskustava u vlastitim životima i u životu Istočnog Timora…»

«Možete li se doista nadati?»: 2008

JPEG - 15.8 ko

Posjet Istočnom Timoru u veljači 2008. dogodio se istovremeno s pokušajem ubojstva predsjednika.

Jedan od braće piše: Prošlo je više od dvije godine od mog zadnjeg posjeta Istočnom Timoru. Kriza 2006. godine, nasilje, tisuće izbjeglica iz planinskih krajeva, kampanje za predsjedničke i parlamentarne izbore, sve me je to sprječavalo u odlasku.

Tek što sam sletio, bio sam zapanjen pogledom na sve što me okružuje: uništene kuće, posvuda izbjeglice koje žive u parkovima, župama, školama, sjemeništima, šatori i skloništa posvuda, čak na verandama i u hodnicima ureda biskupije.

Prvi susret je u mjestu Bazartete, župi udaljenoj sat i pol od Dilija. Zbog obilnih kiša, vrlo se teško voziti automobilom po cestama. Dvije mlade sestre iz zajednice koja živi u selu morale su se ohrabriti da bi otputovale. Na nekim mjestima, cesta je doista opasna i trebamo pronaći ljude dobre volje kako bi pomogli izvući vozilo iz blata. Usprkos svemu, došlo je 250 mladih, neki od njih iz udaljenih mjesta kao Maliana i Liquiça… Svi koji to žele mogu prespavati, a župljani su pripremili jednostavnu večeru. To znači da imamo dovoljno vremena. Prisutni su s velikim interesom gledali DVD o Taizéu, s uvodom u život zajednice i doprinose mladih; imaju mnoga pitanja. Pismo iz Cochabambe prevedeno je na jezik tetun. Nakon čitanja, slijedi vrijeme tišine za vlastito čitanje, a zatim vrijeme za razgovor. Svaka je mala grupa pozvana pripremiti molitvu koju ćemo pročitati tijekom večernje molitve. Crkva je prekrasno uređena, vrlo jednostavno, što nas poziva da uđemo u osobni odnos s Kristom.

JPEG - 13 ko

U svakom mjesto u kojem smo bili, raspored je bio više-manje sličan. S trajanjem od dana i pol za svaki susret, postojalo je vrijeme u kojem su se mladi mogli doista otvoriti drugima. Bilo je vrlo dirljivo kada je jedan od njih rekao: «Čini mi se da je pismo napisano za nas». Zapravo su mnogi govorili na sličan način: pismo im se činilo tako prilagođeno njihovoj sadašnjoj situaciji.

U Baucau su do nas došle vijesti o pokušaju ubojstva predsjednika i smrti gradonačelnika Alfreda. Očito, vijest je izazvala veliku tjeskobu. Što će se dogoditi? «U Timoru, nikad ne znate što će se dogoditi sutra». Svi su ostali mirni i naše se razmatranje moglo nastaviti.

Saznali smo da je u Diliju još uvijek mirno i otišli smo u Fuiloro gdje nas je očekivalo 400 mladih. Nisu bili samo iz dvije velike salezijanske škole, nego i iz Los Palosa i drugih mjesta iz kojih je bilo predaleko doći u Baucau.

U toj nesigurnoj situaciji, nije bilo prikladnijeg završetka susreta od molitve oko križa. Nakon čitanja «Pisma iz Cochabambe» i «Pisma onomu koji bi želio slijediti Krista», svaka je osoba pozvana napisati molitvu ili pismeno izraziti teret ili kušnju koju želi povjeriti Kristu. Svatko je došao ubaciti svoju molitvu u košaru pored križa.

JPEG - 13.9 ko

U Diliju, glavnom gradu, bilo je nekoliko susreta: ekumenski, u YMCA, za postulante i novake iz više vjerskih zajednica u Becori, Gospi Guadalupskoj u Balidi, Glavnom sjemeništu, i konačno susret s mladima biskupije Dili. U svakoj prilici, molitva je imala jačinu koja se rijetko može iskusiti. U tišini, kroz pjesmu i gestu prostracije pred križem, svaka je osoba mogla izraziti nešto od vlastite borbe.

U jednoj od malih skupina za razgovor, jedna je mlada osoba rekla: «Molimo i molimo i ništa se ne mijenja». Zatim je dodala: «Možete li se doista nadati?» Srce nam se slamalo dok smo to slušali. No njegovo nas je pitanje sigurno učvrstilo u onome što smo htjeli podijeliti: sasvim jednostavnu molitvu u kojoj možemo otvoriti svoje srce onakvo kakvo jest, s njegovim nasiljem i potragom za mirom: i dopustiti Kristu da ponovno upali nadu.

Printed from: https://www.taize.fr/hr_article8862.html - 5 November 2024
Copyright © 2024 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France