Je li krštenje nužno za ulazak u kršćanski život?
Kako bismo u potpunosti shvatili značenje krštenja, nužno je vidjeti kako su ga prakticirali rani Kristovi učenici. Za prvih kršćanskih Duhova, Petrovi su slušatelji bili «duboko potreseni» shvativši da nisu bili sposobni u Isusu vidjeti Božjeg Poslanika. Puni kajanja, pitali su apostole: «Što nam je činiti?», a Petar je odgovorio: «Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga» (Djela 2,37-38). Krštenje tako izražava u jednu ruku metanoiu, temeljnu promjenu smjera uzrokovanu susretom s Bogom, a u drugu ruku prijem Duha Svetoga koji ljude čini novim bićima (vidi 2 Korinćanima 5,17). Ono preobražava sterilnu žalost u pokajanje koje je ulaz u život u zajedništvu.
Daleko od jednostavnog izvanjskog obreda inicijacije koji obilježava činjenicu pridruživanja novoj ljudskoj udruzi, krštenje znači duboku preobrazbu čovjeka po Dahu Božjem. To je na neki način trajni blagdan Duhova koji kroz vijekove izgrađuje Crkvu. (Ne smijemo zaboraviti kako u ranoj Crkvi, kao i još danas u Istočnim Crkvama, krštenje zapravo nije bilo odvojeno od krizme.) Otvarajući svoja srca Božjoj novini, kršteni primaju sjeme života koje će ih preobraziti i dati im živjeti na novi način (vidi 1 Petrova 1,22-23).
Jer je taj život u temelju život s drugima, nužna mu je vanjština. Preobrazba srca ostaje od temeljne važnosti, no ona se izražava opipljivom i vidljivom promjenom u načinu života; od toga trenutka on pripada zajednici koja zajedno moli i dijeli zajedničke nazore (vidi Djela 2,42-47). «Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti» piše sveti Ivan (1 Ivanova 4,20). Ta ljubav nije prvenstveno osjećaj, već život koji se živi s drugima i našu povezanost s nevidljivim Bogom čini živom stvarnošću. Krštenje je stoga i javni čin kojim zajednica vjernika prima novog člana u svoje naručje.
Bog za nas želi puninu života i tom životu imamo pristup po njegovu Sinu (vidi 1 Ivanova 5,11). Isus je tako Božje konačno «da» nama. Krštenjem nas Isus povezuje sa svojim «da», koje postaje naše «da» Bogu zauzvrat (vidi 2 Korinćanima 1,19-20). To «da» izgovoreno na našem krštenju postat će konkretno u svim koracima, velikim i malim, koje poduzimamo živeći svoju vjeru. U tom smislu može se reći kako je čitav kršćanski život postupno otkrivanje svih dimenzija «da» našega krštenja. Oni koji su kršteni vrlo rano i čije su predanje obećali obitelj i kumovi, kao i oni koji su sami zatražili sakrament, jednako su pozvani prevoditi značenje njihova krštenja u svakodnevno postojanje, krećući uvijek iznova Kristovim stopama.
Kako je Isusovo krštenje povezano s našim?
Uoči kršćanske ere u Palestini je živio čovjek imenom Ivan. On je navještao skori dolazak Gospodnji i pozivao je vjernike da se na to priprave. Silazeći u vode rijeke Jordana, izražavali su svoju potrebu za oproštenjem i svoju pripravnost da promijene svoje ponašanje kako bi dočekali Boga koji im dolazi. No Ivan je objasnio kako je taj čin samo priprava: netko drugi, jači od njega, će doći i «krstiti ognjem i Duhom Svetim» (Matej 3,11).
U tom je trenutku stigao Isus i, umjesto da zazove Božji oganj s neba, zatražio je Ivana da ga krsti, ne podliježući iznenađenju i oklijevanju Krstitelja (vidi Matej 3,14). Bio je uvjeren kako mu je mjesto među njegovim narodom, u potpunoj solidarnosti s onima koji su svjesni svojih pogrešaka. Na taj je način izrazio činjenicu kako nas Bog ne želi osloboditi od neautentičnog života prije nego u njemu u potpunosti sudjeluje. Dajući se uroniti u vode struje, Isus simbolizira svoju želju spustiti se do najniže točke ljudskog stanja, kako bi ga otvorio Božjem svjetlu iznutra.
I tako tu «smrt» odmah slijedi «uskrsnuće». «Izlazeći iz vode ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj» (Marko 1,10). Zid među čovječanstvom i Bogom je probijen, Bog je ponovo kod kuće među ljudima. I riječi koje dolaze od Oca izražavaju, u svjetlu hebrejskih Pisama, njegov odnos s Isusom kao i poslanje koje daje svom Sinu kako bi prenio taj odnos drugima. Započinjući s Kristovom ljudskošću, Duh Stvoritelj obnavlja lice zemlje, dopuštajući joj da uđe u zajedništvo s vječnim Ocem.
Nije netočno promatrati naše krštenje kao čin kojim Krist obgrljuje naša ramena i vodi nas sa sobom u prostor obilježen svojim krštenjem. S njime umiremo postojanju obilježenom lažnom dostatnošću i odvajanjem, kako bi ušli u novi život, život zajedništva (vidi Rimljanima 6,3-6). U Isusovu društvu čujemo kako nas Otac oslovljava ovim riječima svjetla: «Ti si Sin moj, ljubljeni, u tebi mi sva milina» (Marko 1,11). Sinovi i kćeri u Sinu, tako odsada možemo nastaviti Isusovo poslanje u prilikama svojih života, svjedočeći dolasku Božjeg Kraljevstva koje ulazi u svijet i preobražava ga iznutra. Doslovno, krštenje nas smješta u Tijelo Kristovo. Potapajući svoja ograničenja, i svoja odbijanja, u vode božanske milosti, naše krštenje otvara prostor kroz kojeg se Bog, po nama, uprisutnjuje u srcu ljudske povijesti.
Pismo iz Taizéa: 2004./5
