TAIZÉ

brat Alois za 2009.

Pismo iz Kenije

 
Od 26. do 30.studenoga 2008., 7000 mladih iz različitih područja Kenije, kao i iz drugih afričkih zemalja te s drugih kontinenata okupilo se u Nairobiju. Bio je to - nakon Johannesburga (Južna Afrika) 1995. godine - drugi međunarodni susret mladih koji je Zajednica iz Taizéa pripremala u Africi. Domaćin ove postaje Hodočašća povjerenja na Zemlji bilo je 80 župa različitih Crkava u Nairobiju. Cilj susreta bio je pridonijeti stvaranju bratskijih odnosa i nadilaženju pogrešnih stavova prema drugima, utemeljenih na nedostatku kontakata među narodima i ranama iz prošlosti.
 
Zajednica iz Taizéa 55 je godina prisutna na afričkom kontinentu tako što male skupine braće dijele život s najsiromašnijima. Tijekom godina braća su živjela u Alžiru, Obali Bjelokosti, Nigeru, Ruandi i Keniji. Već šesnaest godina braća žive u Senegalu, u pretežito muslimanskoj siromašnoj četvrti Dakara.
 
Desmond Tutu, umirovljeni anglikanski nadbiskup Cape Towna (Južna Afrika), piše: «Afrika je mjesto gdje raspeće i uskrsnuće nalaze svoj najdublji smisao i gdje je izgradnja povjerenja i pomirenja stalna svakodnevna stvarnost. Svi smo djeca Božja i u Kristu nema Ruandanaca ili Kongoanaca, nema Burundijaca ili Kenijaca, niti Nigerijaca ili Južnoafrikanaca: svi smo mi jedno u Isusu Kristu. Znam da je to poruka koju prenosi i Zajednica iz Taizéa i da je solidarna s nama dok objavljujemo ovu poruku u Južnoj Africi, širom cijeloga afričkog kontinenta i ostatka svijeta gdje je ’strah od stranaca’ još uvijek potrebno preobražavati u prijateljstvo, pomirenje i povjerenje».
 
U Africi kušnje ne oduzimaju taj osjećaj dostojanstva koji je tako često očigledan među najsiromašnijima. Teškoće život ne lišavaju radosti; ozbiljnost situacije ne isključuje ples. Mnogo je onih koji se odbijaju predati očaju. Žene su često u prvim redovima; s domišljatošću i izdržljivošću preuzimaju mnogobrojne zadatke u obitelji i društvu.
 
Suočeni s podjelama koje razdiru kontinent, mnogi ljudi nastavljaju hrabro stremiti ka pomirenju i izgradnji mira. Kršćani su pozvani ustrajati u toj nadi: veza krštenja u Kristu jača je od podjela. Ima afričkih kršćana koji su ovo vjersko uvjerenje platili svojim životima.
 
Ovo je «Pismo iz Kenije», koje je brat Alois napisao za 2009. godinu, objavljeno tijekom Europskog susreta koji je okupio 40.000 mladih u Bruxellesu krajem prosinca 2008.

Širom svijeta, društvo i ljudsko ponašanje brzo se mijenjaju. Dok se množe čudesne mogućnosti razvoja, javlja se i nestabilnost, a brige za budućnost se pojačavaju. [1]

Da bi tehnički i ekonomski napredak išao ruku pod ruku s većom humanošću, nužno je tragati za dubljim smislom postojanja. Suočivši se s bezvoljnošću i bespomoćnošću koju mnogi osjećaju, postavlja se pitanje: iz kojeg izvora crpimo život?

Već stoljećima prije Krista, prorok Izaija ukazao je na izvor napisavši: «Onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, trče i ne sustaju: hode i ne more se.» [2]

Sve je više ljudi koji ne mogu pronaći taj izvor. Čak je i Božje ime opterećeno nerazumijevanjem ili je pak posve zaboravljeno. Postoji li, možda, veza između nestanka vjere i gubitka životnog poleta? Kako možemo otkloniti ono što u nama zaklanja izvor? Tako da budemo osjetljivi na Božju prisutnost, zar ne? Iz nje možemo crpiti nadu i radost.

Tada izvor iznova počinje izvirati, a naš život dobiva smisao. Postajemo sposobni prihvaćati svoj život: primiti ga kao dar i dati ga zauzvrat onima koji su nam povjereni.

Čak i ako imamo sasvim malu vjeru, događa se preokret: više ne živimo usredotočeni na sebe. Otvarajući vrata našega srca Bogu, pripremamo put kojim će on doći i mnogim drugima.

Prihvaćati svoj život

Da, Bog je prisutan u svakoj osobi, bila ona vjernik ili ne. Od svoje prve stranice, Biblija na prekrasan i poetičan način opisuje kako Bog svakom čovjeku daruje svoj dah života. [3]

Svojim životom na zemlji Isus je otkrio beskonačnu Božju ljubav prema svakome. Dajući se do samoga kraja, dopustio je Božjem «da» prodrijeti u dubine naše ljudskosti. [4] Od trenutka Kristovog uskrsnuća, više ne možemo očajavati nad svijetom ili nama samima.

Od tada nam je Božji dah, Duh Sveti, dan zauvijek. [5] Po svome Duhu koji prebiva u našim srcima, Bog kaže «da» onome što jesmo. Nikada se ne možemo umoriti slušajući ove riječi proroka Izaije: «Jer ti si milje Gospodnje, i zemlja će tvoja imat supruga.» [6]

Pristanimo, dakle, na ono što jesmo ili što nismo: prihvatimo i sve ono što nismo izabrali, ali što nas čini onim što jesmo. [7]Usudimo se stvarati i s onim nesavršenim. I naći ćemo slobodu. Čak i preopterećeni, primit ćemo svoj život i svaki dan kao Božje danas. [8]

Nadilaziti sebe

Bog je u nama, ali i ispred nas. [9] Uzima nas takve kakvi jesmo, ali nas i izdiže izvan nas. Ponekad dolazi uzburkati naš život, prevrnuti naše planove i projekte. [10] Isusov nas život potiče da dokučimo ovakav pogled na stvarnost.

Isus je dao Duhu Svetome da ga vodi. Nikada se nije prestao obazirati na nevidljivu prisutnost Boga, svoga Oca. Bio je to temelj njegove slobode koja ga je vodila do davanja svoga života za ljubav. U Isusu, odnos s Bogom i sloboda nisu se nikad suprotstavljali, već uzajamno jačali. [11]

U svima nama postoji želja za apsolutnim, za kojim težimo cijelim svojim bićem – tijelom, dušom i umom. Žeđ za ljubavlju gori u svakoj osobi, od novorođenčadi do starijih osoba. Čak i najveća ljudska intimnost ne može je posve utažiti.

Često te težnje osjećamo kao manjak ili prazninu. Ponekad bi nas one mogle dovesti do gubitka fokusa. No, one nisu nikakva nepravilnost, nego dio našega bića. One su dar; u sebi već sadrže Božji poziv da se otvorimo.

Tako je svatko pozvan zapitati se: u čemu se od mene traži da nadiđem sebe? To ne znači nužno «učiniti više». Pozvani smo više ljubiti. I budući da ljubav traži cijelo naše biće kako bi se izrazila, na nama je otkrivati kako biti osjetljiv prema svome bližnjemu i to bez trenutka oklijevanja.

Ono malo što možemo, moramo učiniti

Pomoći jedni drugima u produbljivanju vjere

Previše se mladih osjeća usamljeno na svojem unutarnjem putu. Dvije ili tri osobe već mogu pomoći jedna drugoj, dijeleći i moleći zajedno, čak i s onima koji kažu kako su bliži sumnji nego vjeri. [12]

Ovaj način dijeljenja nalazi veliku podršku kada je uklopljen u lokalnu Crkvu. [13] Ona je zajedništvo zajednica, gdje se okupljaju sve generacije i gdje ljudi ne izabiru jedni druge. Crkva je Božja obitelj, zajedništvo koje nas izvlači iz izolacije. Ondje smo dobrodošli; ondje Božje «da» našem postojanju postaje stvarnost, ondje pronalazimo neophodnu Božju utjehu. [14]

Neka župe i skupine mladih prije svega budu mjesta srdačne ljubaznosti i povjerenja, mjesta gostoprimstva gdje smo osjetljivi prema najslabijima!

Prebroditi rascjepkanost naših društava

Da bismo sudjelovati u izgradnji jedinstvenije ljudske obitelji, nije li jedan od najhitnijih zadataka gledati na svijet «odozdo» [15]? Takav pogled zahtijeva veliku jednostavnost života.

Komunikacija postaje sve lakša, pa ipak, društva istovremeno ostaju vrlo rascjepkana. Stalno raste rizik od međusobne ravnodušnosti. Prebrodimo rascjepkanost naših društava! Krenimo prema onima koji pate! Posjetimo one koji su zanemareni i zlostavljani! Pomislimo na useljenike, koji su nam tako blizu, a ipak često tako daleko! [16] Gdje je patnja u porastu, često se množe i konkretni projekti koji su znakovi nade.

Za borbu protiv nepravde i prijetećih sukoba, i za promicanje dijeljenja materijalnih dobara, nužno je steći vještine. Upornost u učenju ili u profesionalnom usavršavanju također može biti služenje drugima.

Ima šokantnih oblika siromaštva i nepravde koji upadaju u oči, a ima i drugih, manje vidljivih oblika siromaštva. Jedan od njih je samoća. [17]

Predrasude i nesporazumi ponekad se prenose s jedne generacije na sljedeću i mogu dovesti do nasilnih činova. Postoje i oblici nasilja koji se čine bezazlenima, ali koji zapravo uzrokuju razaranje i poniženje. Jedan od njih je ruganje. [18]

Gdje god bili, bilo da smo sami ili s nekolicinom drugih, potražimo konkretne stvari koje možemo učiniti u teškim situacijama. Tako ćemo otkriti Kristovu prisutnost čak i gdje je ne bismo očekivali. Ustavši iz mrtvih, on je tu među ljudima. Ide ispred nas putovima suosjećanja. I već sada, po Duhu Svetom, obnavlja lice Zemlje.

Obnovljeno: 15. prosinca 2008

Notes

[1U mnogim zemljama, usprkos napretku svjetske ekonomije i polaganju nade u razvoj, siromašne četvrti rastu umjesto da se smanjuju, a nezaposlenost teško pogađa mnoge ljude, osobito mlade. U Africi brz tehnički razvoj prijeti gušenjem osjećaja za postupno sazrijevanje koje je tako plodonosno u tradicionalnom životu. Uz to, solidarnost unutar obitelji i etničkih skupina slabi. Kako se ova vrijednost može ponovo oživjeti i kako se može proširiti preko granica obitelji i etničkih skupina? To bi pomoglo ograničiti iseljavanje tolikih mladih ljudi koje privlače zemlje s višim standardom života, a da nisu uvijek razmislili i o posljedicama takve odluke.

[2Izaija 40,31. Kada su ove riječi izrečene, umor je već bio stvarnost: «Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu» (Izaija 49,4). I ponovo: «Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću.» (Izaija 40,30). No, prorok ponovo budi nadu: «Gospodin je Bog vječni. Umornome nadu vraća» (Izaija 40,28-29).

[3Istina je da mnoge prepreke prijete gušenjem života: nepravde, nasilje oko nas i u nama, natjecateljski duh, naše greške, strah ili zatvaranje prema različitom, manjak samopouzdanja…

[4U nekim područjima Afrike, primjerice među Masai kršćanima, Krist je viđen kao stariji brat. To je u skladu s izrazom ranih kršćana: Krist je «prvorođenac među mnogom braćom» (Rimljanima 8,29). Svojom je smrću i uskrsnućem Isus nadišao obiteljske i etničke solidarnosti (vidi Kološanima 1,18-20).

[5U biblijskim jezicima, «dah» i «duh» su ista riječ. Proroci su objavili da će, po Duhu Svetome, sam Bog prebivati u ljudima (Ezekiel 36,26-27). Kristovim dolaskom, njegovom smrću i uskrsnućem, Duh Sveti je dan «bez mjere» (Ivan 3,34). Od tada je Božji Dah stalno na djelu u čovječanstvu, kako bi ono jednom postalo jedno Tijelo u Kristu.

[6Izaija 62,1-4.

[7Prihvaćanje trenutnih stvarnosti ne znači pristajanje na sve niti pasivno predavanje okolnostima. Ono može voditi opiranju nepravednoj situaciji ili njezinoj osudi.

[8Jedna od prvih knjiga brata Rogera naslovljena je Živjeti Božje danas (1958). Brat Roger bio je uvjeren kako je važno da vjernici budu u potpunosti prisutni u suvremenom društvu, radije nego da uživaju u nostalgiji za prošlošću ili bijegu prema iluzornoj budućnosti. Samo u sadašnjem trenutku možemo susresti Boga i ukorijeniti svoje živote u njemu.

[9Afrički kršćanin, sveti Augustin, napisao je ovu molitvu u četvrtom stoljeću: «Bio si dublje od moje najdublje dubine, više od moje najviše visine» (Ispovijedi, knjiga III, 6,11)

[10«Puti moji nisu vaši puti», kaže Gospodin (Izaija 55,8). Djevica Marija također je pristala nadići sebe, čak i u času neshvatljive smrti svojega sina, vjerujući kako je Bog vjeran svojem obećanju života.

[11Tijekom Biskupske sinode u Rimu u listopadu 2008., kardinal Danneels, nadbiskup Malines-Bruxellesa izjavio je: «Snaga riječi pretpostavlja slobodu slušateljevog odgovora. To je upravo posebna snaga Riječi Božje. Ona ne ukida slobodu slušatelja, nego je njezin temelj.»

[12Isus je rekao: «Gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima» (Matej 18,20)

[13Prvi kršćani «bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama» (Djela apostolska 2,42). U Africi, kao i u Latinskoj Americi i nekim azijskim zemljama, kršćani se ne sastaju samo u župama, nego i po četvrtima, selima, u malim crkvenim zajednicama. Zajedno mole i jedni drugima daju podršku. Ondje ljudska toplina i osobna predanost svakoga pojedinca pomažu učiniti Crkvu autentičnim mjestom zajedništva.

[14U Africi se Crkva često promatra kao Božja obitelj, a Bog kao majka koja tješi. Već je prorok Izaija napisao: «Bog kaže: kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti» (Izaija 66,13). Vidi i Izaija 49,13-15. Ovakvo nas gledanje na Crkvu potiče da stremimo prema njezinom jedinstvu. Ne možemo se pomiriti s tim da Božja obitelj ostane razasuta u mnoštvu različitih denominacija.

[15Njemački teolog Dietrich Bonhoeffer pripadao je prilično povlaštenom društvenom sloju, no tijekom Drugog svjetskog rata njegova uključenost u pokret otpora dovela ga je u opasnost, a kasnije i u zatvor i u smrt. 1943. godine je napisao: «Ostaje nam iskustvo neusporedive vrijednosti što smo jednom naučili promatrati velike događaje svjetske povijesti odozdo, iz perspektive isključenih, osumnjičenih, zlostavljanih, nemoćnih, potlačenih i prezrenih, ukratko, onih koji pate.»

[16Iako se danas, srećom, nastoji podržati kulture kojima prijeti izumiranje, istina je da se nijedna kultura ne razvija u vakuumu. U doba globalizacije, miješanje kultura nije samo neizbježno, ono je prednost za naša društva.

[17Kenijska nas poslovica podsjeća na ovo: «Nema čovjeka koji ne može postati siroče.»

[18U Pravilu Taizéa (1954), brat Roger je napisao: «Podrugljivost, taj otrov zajedničkog života, podmukla je jer se pod njenim plaštem kriju takozvane istine koje se netko ne usuđuje reći drugome u lice. To je kukavički jer uništava ugled brata pred ostalima.»

Ovdje se može skinuti tiskanu verziju Pisma iz Kenije u forrmatu Adobe Acrobat:

Subscribe to the printed version of the Letter from Taiźe here.