TAIZÉ

Kršćanska nada

 

Što je izvor kršćanske nade?

U vrijeme kada ljudi često teško nalaze razloga za nadu, oni koji svoje povjerenje polažu u biblijskog Boga moraju više no ikad «biti uvijek spremni na odgovor svakomu koji zatraži obrazloženje nade koja je u [njima]» (1 Petrova 3,15). Moraju shvatiti koja je osobitost nade što dolazi iz vjere kako bi u njoj ukorijenili svoj život.

Iako se nada po definiciji odnosi na budućnost, za Bibliju je ona ukorijenjena u sadašnjosti, u Božjem danas. U Pismu 2003, Brat Roger nas podsjeća da je «izvor nade u Bogu koji jednostavno ljubi i koji nas neumorno traži.»

U hebrejskoj Bibliji otajstveni se Izvor života kojeg zovemo Bog obznanjuje pozivom ljudima da stupe s njime u odnos: on s njima sklapa savez. Biblija određuje osobine Boga saveznika koristeći dvije hebrejske riječi: hesed i emeth (npr. Izlazak 34,6; Psalam 25,10; 40,11-12; 85,11). Ti se izrazi općenito prevode s «ljubav» i «vjernost». Oni nam, prije svega, ukazuju da je Bog preplavljujuća ljubav i nježnost koja želi skrbiti o svom narodu i drugo, da Bog nikada ne napušta one koje je pozvao da se s njime druže.

To je izvor biblijske nade. Ako je Bog dobar i nikada ne mijenja svoj stav niti nas zaboravlja, tad, ma kakve se nevolje javile, ako je svijet oko nas daleko od pravde, mira, solidarnosti i milosrđa, za vjernike to nije kraj. Iz svoje vjere u Boga vjernici crpe očekivanje svijeta u skladu s Božjom voljom, ili drugim riječima u skladu s Božjom ljubavlju.

U Bibliji je nada često izražena obećanjem. Kad Bog stupa u vezu s ljudima, općenito je to popraćeno obećanjem većega života. To vidimo već u Abrahamovoj priči: «Blagoslovit ću te», kaže Bog Abrahamu, «i sva će se plemena na zemlji tobom blagoslivljati» (Postanak 12,2-3).

Obećanje je dimnamična stvarnost što otvara nove mogućnosti u ljudskom životu. Ono gleda u budućnost, no ukorijenjeno je u odnosu s Bogom koji mi govori ovdje i sada, koji me poziva na određene izbore u životu. Sjemenje budućnosti nalazi se u sadašnjem odnosu s Bogom.

Ta ukorijenjenost u sadašnjosti još je osnažena dolaskom Isusa Krista. U njemu su, kaže sveti Pavao, sva Božja obećanja već ostvarena (2 Korinćanima 1,20). To se, naravno, ne odnosi samo na one koji su prije 2000 godina živjeli u Palestini. Za kršćane je Isus Uskrsli Krist s nama danas. «Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta» (Matej 28,20).

Drugi je tekst svetog Pavla još jasniji. «Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan» (Rimljanima 5,5). Kršćanska nada nije pusta želja za budućnost bez garancija za ostvarenje, kršćanska je nada prisutnost božanske ljubavi osobno, Duha Svetoga, struje života što nas nosi u ocean punine zajedništva.

Kako možemo svoj život ukorijeniti u kršćanskoj nadi?

Biblijska i kršćanska nada ne znači život u oblacima, sanjarenje o boljem životu. To nije samo projekcija onoga što bismo željeli biti ili činiti. Ona nas vodi k otkriću klica novoga svijeta prisutnog već danas, zbog osobnosti našeg Boga, zbog života, smrti i uksrsnuća Isusa Krista. Ta je nada, uz to, izvor snage za drugačije življenje, ne prema vrijednostima društva temeljenim na žudnji za posjedovanjem i nadmetanjem.

U Bibliji božansko obećanje ne očekuje od nas da pasivno sjedimo i čekamo da ostvarenje, kao čarolijom, dođe. Prije izricanja punine života koju mu nudi, Bog kaže Abrahamu: «Idi iz zemlje svoje u krajeve koje ću ti pokazati» (Postanak 12,1). Kako bi ušao u Božje obećanje, Abraham je pozvan svoj život učiniti hodočašćem, započeti iznova.

Slično tome, radosna vijest uskrsnuća nije način odvraćanja naše pozornosti s životnih zadaća ovdje i sada, već poziv da krenemo na put. «Galilejci, što stojite i gledate u nebo?... Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju... Bit ćete mi svjedoci sve do kraja zemlje» (Djela 1,11; Marko 16,15; Djela 1,8).

Potaknuti Duhom Svetim, vjernici žive u dubokoj solidarnosti s ljudima odsječenim od svojih korijena u Bogu. Pišući kršćanima u Rimu, sveti Pavao govori o čežnji stvorenja i uspoređuje ju s porođajnim bolima. Zatim nastavlja: «I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo» (Rimljanima 8,18-23). Naša vjera nije povlastica koja nas izdvaja iz svijeta; mi «uzdišemo» sa svijetom, dijelimo njegovu bol, no proživljavamo to s nadom, znajući da u Kristu «tama prolazi i svjetlost istinita već svijetli» (1 Ivanova 2,8).

Nadati se znači prije svega u dubini naše današnjice otkrivati Život koji nezaustavljivo vodi naprijed. To znači i prihvaćati taj Život čitavim bićem. Upuštajući se u taj Život, navedeni smo na stvaranje znakova drugačije budućnosti ovdje i sada, sred teškoća svijeta, sjemenje obnove što će u svoje vrijeme roditi plodom.

Za prve je kršćane najjasniji znak novog svijeta koji ima doći bilo postojanje zajednica ljudi različitog porijekla i jezika. Poradi Krista su te male zajednice iznicale po čitavom Mediteranu. Prelazeći razlike i svakovrsne podjele koje su ljude dijelile, ti su ljudi živjeli kao braća i sestre, kao Božja obitelj, moleći zajedno i dijeleći što su imali kako bi tko trebao (usp. Djela 2,42-47). Težili su imati «istu ljubav, biti jednodušni, jedne misli» (Filipljanima 2,2). Na taj su način svijetlili kao svjetlila u svijetu (usp. Filipljanima 2,15). Od samoga je početka kršćanska nada palila vatru na zemlji.

Pismo iz Taizéa: 2003./3

Obnovljeno: 2. rujna 2004