Mora li kršćanin vjerovati u postojanje pakla?
Nekoć je kršćanska propovijed uključivala obvezno spominjanje pakla kako bi potresla mlake ili nepopravljive vjernike. Danas i sam spomen na takvu kaznionicu ljude sablažnjava, tako se nespojivim čini s vjerom u Boga ljubavi. Može li se Krist pomiriti s neopozivim gubitkom nekoga za koga je do kraja darovao svoj život?
Svako razmatranje ovog teškoga nauka vjere trebalo bi započeti iznenađujućim zapažanjem: pakao se pojavljuje tek istodobno s Evanđeljem! Hebrejski spisi, naš Stari zavjet, govori o Šeolu, podzemnom kraljevstvu mrtvih. Mjesto sjenki, zemlja zaborava iz koje se nitko ne vraća (vidi Psalam 88,9-13; Job 7,9), Šeol je u biti prijepis smrti u prostorne izričaje stvarnosti. U tom je smislu on «saborište svih smrtnika» (Job 30,23), iako činjenica da se Bog smatra odsutnim ukazuje na određenu srodnost s grijehom.
Ipak, ako je Bog Bog života, može li dopustiti da smrt ima posljednju riječ? Neki su vjernici naviještali nevjerojatno uvjerenje: «Nećeš mi dušu ostavit’ u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda» (Psalam 16,10). Ta nada iznad svake nade navela je neke u Izraelu k pogledu prema uskrsnuću na kraju vijeka. I to je očekivanje rođeno u njihovoj vjeri ušlo u povijest po Kristu Isusu, «Prvorođencu od mrtvih» (Kološanima 1,18) i tako «prvorođencu među mnogom braćom» (Rimljanima 8,29).
Vjera u uskrslog Krista pruža sigurnost da smrt nije neizbježna sudbina čovječanstva. Božja je ljubav jača, kao što pokazuje ikona na kojoj Krist silazi u Podzemlje kako bi provalio vrata i oslobodio zatočene. Kao posljedica «mjesto propasti» podliježe korjenitoj promjeni karaktera. Ono sad nije mjesto s kojeg je Bog odsutan, već predstavlja stvarnost grijeha viđenog u Kristovu svjetlu. Prenosi u prostornu kategoriju «drugu smrt» (Otkrivenje 20,6), drugim riječima tvrdokorno odbijanje primanja ljubavi koju Bog nudi svima tijekom sveg vremena. Pojam pakla tako otkriva dvije temeljne strane Božje bezuvjetne ljubavi: puno poštovanje ljudske slobode i prisutnost svakoj osobi čak i kad ju ona odbije primiti. On tako, na paradoksni način, izražava radosnu vijest da svjetlo svugdje svijetli, čak i onima koji pred njim iz straha ili prkosa drže oči zatvorenima.
Je li ta situacija konačna? Gledan iznutra, naš pakao uvijek izgleda kao zatvoreni krugovi bez kraja. No postoji li biće čije je odbijanje dugotrajnije od Božje strpljivosti? Kao prvenac Božjih siromaha, Isus se ne nameće. No on «ne sustaje i ne malakše» dok ne ispuni svoje poslanje da posvuda donese mir (vidi Izaija 42,2-4) i njegova je slabost jača od ljudske snage (vidi 1 Korinćanima 1,25).
Je li Isus govorio o paklu?
Isusove riječi ne nude doslovne ili izvanjske opise duhovnih stvarnosti, već nam žele pomoći da uđemo u istinu o Bogu i sebi samima. Isus govori i djeluje kako bi prenio radosnu vijest o tome što Bog u svijetu poduzima i kako bi ljude pozvao da u tome sudjeluju svojim «da» kojim se čitavim bićem predaju njegovom nasljedovanju. U tom smislu, sve su Isusove izjave samo izvedenice iz prvih riječi u Markovu Evanđelju: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje: obratite se i vjerujte Evanđelju!» (Marko 1,15).
U isto vrijeme, Isus je prilagođavao svoju poruku stanju svojih slušatelja. Nije svima govorio na isti način. Kako bi ga razumjeli, on je koristio pojmove i izraze bliske onima koji su ga slušali. Kao i sveti Pavao nakon njega, on je nastojao biti «svima sve da pošto-poto neke spasi» (1 Korinćanima 9,22).
I tako, suočen s onima koji su odbijali shvatiti ga ozbiljno, osobito s elitom naroda koji je mislio da već zna sve o Bogu i Božjim planovima, Isus je, kao i proroci prije njega, koristio udarni jezik kako bi slomio njihovu umišljenu aroganciju. Jednom je prilikom prijetio pismoznancima i farizejima koji su sebe smatrali nedodirljivima kritikom a zapravo su bili prepreka ljudima da otkrivaju puteve Božje «osudom paklenom», doslovno «osudom gehene» (Matej 23,33). Gehena, ili «Dolac Hinom» bilo je mjesto u blizini Jeruzalema na kojem se palilo smeće. Ranije je to navodno bilo mjesto na kojem je čašćen bog Moloh, među ostalim i prinosom ljudskih žrtava.
Ako je Isus tako govorio, bilo je to iz nastojanja da probije otvrdnutu ljusku ove ili one skupine. No nikada nije ljude mučio uzrokujući grižnju savjesti. Naprotiv, u susretu s pojednicima koji su mislili da su daleko od Boga – ženom uhvaćenom u preljubu (Ivan 8), bogatašem na lošem glasu (Luka 19) – imao je samo riječi samilosti i razumijevanja. Zamjerali su mu da je «prijatelj grešnika» (Matej 11,19).
Nismo baš ništa razumjeli koristimo li Isusove stroge riječi kako bismo u ljudima potakli strah i taj strah koristimo za osobne ciljeve, čak i duhovne. Svatko tko tako čini predstavlja Boga kao karikaturu koja ljude odvraća od prave vjere. Najstrože su Isusove riječi bile upućene upravo takvim ljudima (vidi Matej 18,6). Činjenica da je Isus nekada govorio o vječnoj izgubljenosti objašnjava se njegovom gorućom željom da prenese živu vodu Duha svakom čovjeku, svojim uvjerenjem da se izvorna sreća nalazi samo u zajedništvu ljubavi s njegovim Ocem.
Pismo iz Taizéa: 2005./6