Godišnja pismaOprosti nam naše grijehe kao što i mi opraštamo onima koji griješe protiv nas. (Matej 6,12)
Ova molba u Oče našu razlikuje se od svih drugih. To nije samo molitva Ocu već također spominje ono što mi činimo: «kao što i mi otpuštamo dugove» ili «kako i mi opraštamo». Prvu verziju preferiraju biblijski stručnjaci, druga je češća u običnoj upotrebi.
Tko god moli na ovaj način, «prikazuje sebe pred Bogom kao primjer vrline, ako to možemo tako nazvati, pozivajući Boga, koji je iznad svake imitacije, da dođe i imitira njegove postupke» – primjetio je začuđeno sveti Maksim ispovjednik, naučitelj iz sedmog stoljeća.
Ali tko može ustvrditi da je dostigao ekstrem u opraštanju kako bi pozvao Boga da učini isto? Na drugim mjestima Biblija zadržava prioritet primljenog praštanja nad danim praštanjem: «Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi opraštajte drugima» (Kološanima 3,13). Neizmjerna ljubav kojom nas Bog ispunjava može poteći u žiote drugih kroz praštanje koje im nudimo zauzvrat.
Zašto dakle Oče naš okreće poredak: prvo mi, onda Bog? Riječi treba uzeti doslovno: «otpustiti dugove» znači postati siromašnima. Ako oprost znači brisanje naših dugova, tada je to prije svega gubitak.
U poslanici Kološanima, opraštanje se opisuje riječju koja označava nezaslužen i preobilan dar: «Bog vam je pokazao milost». Riječ koju Isus općenito koristi za opraštanje je obična i banalna. Ona znači «pustiti» kao u «pusti to na miru» ili «pusti da ode».
Moleći «oprosti nam duge naše» mi tražimo Boga da «pusti» terete koji nas tište te da nas tako «pusti» slobodne. Poput siromaha, molimo Boga da ne traži ništa od nas jer mu u stvari nemamo ništa dati.
Nije u našoj moći osloboditi svoju prošlost od zla koje smo prošli. U tome smo također siromašni: ne možemo spremno prestati iznova osjećati ponekad nasilnu bol zla koje nam je učinjeno.
Reći Bogu «kao što smo oprostili dužnicima našim» ne znači ponosno mu reći «Vidiš kako sam velikodušno oprostio». To znači doći Bogu kao siromašni muškarci i žene koji više ne žele zahtijevati ono što im pripada.
Postoje vremena kada potajno bilježimo broj loših djela koja su nam učinjena kako bismo, kada dođe vrijeme, mogli ispostaviti vrstu računa za štetu, s kamatama. Čak i kada nam se čini da nam daje sigurnost, takva nas vrsta «brojanja rezultata» paralizira. Kako bismo ušli u slobodu opraštanja, moramo iza sebe ostaviti ono što nas samo čini tužnima.
Što mi opraštanje čini teškim?
Postoje li stvari koje ne mogu jednostavno pustiti? Što tada činim?
Jesam li spreman postati siromah kako bih pronašao slobodu i radost oprosta?