Zašto je instrument smrti postao simbolom kršćanstva?
Smrt je najveća zagonetka ljudskoga stanja. Sve što smo godinama gradili, sve što je lijepo u ljudskom životu, čini se da se u trenutku gubi kao dim u zraku. I onda, u samom središtu kršćanske vjere nalazimo simbol nasilne smrti.
U stvari, od samoga početka, smrt nikada nije u središtu Evanđelja. Vjera počinje navještajem Života snažnijeg od smrti: «On je uskrsnuo!» Tek u svjetlu uskrsnuća smrt zauzima svoje mjesto u kršćanskom navještaju.
Razmatrana u tom svjetlu, smrt mijenja svoje značenje. Bez povjerenja u Život koji je veći od smrti, čovjek ostaje paraliziran strahom, sleđen na rubu ponora s kojim se ne usudi izravno suočiti. Prihvaćajući dati svoj život iz ljubavi, utvrđen u sigurnosti neraskidivog zajedništva s Ocem, Krist je smrti oduzeo «žalac» (1 Korinćanima 15,55), strah od ništavila: «svojom smrću on oslobodi one koji, od straha pred smrću, kroza sav život bijahu podložni ropstvu» (Hebrejima 2,14-15).
U Kristovoj pratnji, stoga, smrt može postati jezikom koji je u stanju izraziti potpuno sebedarje. Svojim nas je postojanjem Isus učio «zakonu o pšeničnom zrnu»: «Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo: ako li umre, donosi obilat rod» (Ivan 12,24). Taj se «zakon» ne odnosi samo na tjelesnu smrt. On nam više govori kako put u Život neizbježno uključuje odricanje, odbijanje da se pod svaku cijenu zadrži ono što smo stekli, kako bi putovali s Bogom prema onome što nam predstoji i što nadilazi svaku nadu. Mi u sebi nosimo sjeme što daje život koje ostaje i cvjeta unatoč svemu.
U tom je smislu prva «smrt» koju doživljavamo - naše rođenje kad moramo napustiti raj majčine utrobe i suočiti se s grubim stvarnostima postojanja. Zatim u povijesti spasenja imamo primjer Abrahama, pozvanog da napusti poznati mu svijet i krene u pustolovinu s Gospodinom (vidi Postanak 12,1-4). Nakon toga nalazimo primjer izraelskog naroda koji mora proći kroz pustinju i neizbježne kušnje kako bi stigao u Obećanu zemlju. Križ je tako potpuno otkriće istinskoga životnog kretanja: «Tkogod bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga, a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati» (Luka, 17,33).
Stoga je, paradoksno, prava smrt, u negativnom smislu riječi, odbijanje riskirati svoj život s Bogom. Oni koji žele «zadržati» ili «sačuvati» svoj život pod svaku cijenu, oni koji se slijepo drže onoga što već posjeduju, u opasnosti su da ne shvate ništa od istinskog života. Križ Kristov otkriva način umiranja koji ne proturječi logici života. U Kristovoj pratnji shvaćamo da su križ i uskrsnuće dvije strane, tamna i svijetla, jedne te iste Ljubavi, jednog te istog Života.
Može li nas spasiti patnja nevina čovjeka?
Nedavno je snimljeni film to pitanje postavio na dramatičan način. Znamo da je Krist umro na strašan način. Raspeće je bilo jedno od najgorih mučenja staroga svijeta kao i, za Židove, znak Božjeg odbacivanja (Ponovljeni zakon 21,23; Galaćanima 3,13). Novi zavjet, pak, ne promatra križ kao neuspjeh ili osudu, već kao instrument našeg spasenja (npr. Galaćanima 6,14; Kološanima 1,20). Ne iznenađuje kako su ljudi oduvijek imali teškoća shvatiti kako tako strašni događaj može imati tako pozitivne posljedice.
To je shvaćanje u stvari ukorijenjeno u krivom shvaćanju koje je potrebno osvijetliti. Stoljećima je to krivo shvaćanje imalo razorne učinke i posljedicu da brojni ljudi nisu mogli vjerovati u Krista. U njemu je shvaćanje da je Isusova patnja kao takva spasonosna. Drugim riječima, da je Bogu Ocu patnja bila potrebna, što na neki način podrazumijeva njegovo suučesništvo u nasilju sprovedenom nad njegovim jedinim Sinom.
Gotovo je sama jasna formulacija te postavke dostatna za shvaćanje kako je ona ne samo kriva, već i bogohulna. Ako Bog ne želi ni bezbožnikovu patnju i smrt (Ezekiel 33,11), kako bi onda uživao u uništenju svoga ljubljenoga sina, najnevinijeg od sviju? Naprotiv, uvijek nam je iznova ponavljati kako patnja u sebi nema vrijednosti u očima Božjim. Štoviše, ukoliko uništavaju život, bol i patnja su u izravnoj suprotnosti s dobrim Bogom koji želi puninu života sviju (Ivan 10,10).
Odakle onda dolazi to krivo tumačenje? Između ostalog, iz površnog čitanja biblijskih tekstova, u stvari kratica. Takvo čitanje zapostavlja središnji pojam, Ljubav. Samo ljubav može darovati život; samo nas ljubav može spasiti. Ako patnja u sebi nema vrijednosti i češće je destruktivna nego što drugo, postoje trenuci kada, kako bismo i dalje vjerno ljubili, moramo prihvatiti nerazumljivu patnju. Tekstovi novoga zavjeta koji naizgled uzvisuju patnju zapravo slave ljubav Božju koja ide do krajnjega sebedarja za ljubljenu osobu. Sveti nas Ivan na to jasno podsjeća kada piše: «Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje» (Ivan 15,13).
U izreci «Krist je za vas trpio» (1 Petrova 2,21) «za vas» izražava središnji pojam, prisutnost ljubavi. U svome Sinu, Bog je obgrlio ljudsko stanje do te mjere da je iz ljubavi stao na posljednje mjesto; križ je tako izraz potpune solidarnosti (vidi Filipljanima 2,6-8). I kada sveti Pavao piše kako dijeli patnju Kristovu (npr. 2 Korinćanima 1,5; Filipljanima 3,10; Kološanima 1,24), on izražava želju da se nasljedujući Krista daruje za druge bez zadrške. Jer je Krist na sebe iz ljubavi preuzeo patnju našega stanja, ta se patnja da živjeti, ne kao zaslužena kazna ili slijepa i besmislena sudbina, već kao susret s Ljubavlju i put u Život.
Pismo iz Taizéa: 2004./3