Toliko slika preplavi vaše srce i um nakon samo dva tjedna u Kazahstanu! Beskrajne ravnice protežu se i gube iz vidokruga preko horizontalne linije obzora. Boje se čine savršeno homogene, ali kada se pažljivije gleda, plava boja otkriva mnoštvo načičkanih malih cvjetića. Zatim se odjedanput svjetlo promijeni i sve postane zlatno. Ponekad se pojavi stado ovaca, krava ili konja zajedno sa svojim čuvarom.
To je krajolik sjevernog Kazahstana, dolazeći iz Karagande preko Astane pa sve do malog sela zvanog Oziornoe. Svake godine, već više od deset godina, mladi ljudi dolaze na zajedničko petodnevno druženje. To je cesta koja vodi prema Rusiji. Prilično su je obnovili, ali čim dalje nastavite put, sve se mijenja i napokon makadamom dolazite u selo. Sve što vidite je stepa i odmah se pojavljuje selo. Blok kuća je četverokutnog oblika, a one su poredane uzduž dugih makadamskih cesta.
Pitao sam mogu li doći ranije i živjeti s jednom obitelji nekoliko dana prije nego li počne susret. Primila me jedna vrlo složna obitelj. Njihova su djeca u braku i žive u selu. U skladu s tradicijom, najstariji unuk od djetinjstva živi s djedom i bakom kako bi brinuo o njima. Sada kad su ostarjeli žive od onog što sami proizvedu na svojoj maloj farmi. Imaju nekoliko domaćih životinja i veliki vrt u kojem uzgajaju povrće koje spremaju za zimnicu. Gotovo svi muškarci odlaze na posao tamo gdje je nekada bio kolhoz.
Oko 11 sati navečer kad je posao bio gotov, bračni par me pozvao da im se pridružim u kuhinji na večeri – bio je to lijepi trenutak dijeljenja usprkos jezičnim poteškoćama…svi smo se služili pantomimom i međusobno se razumjeli!
Par dana prije samog susreta bilo je dugih proba na kojima su se uvježbavali napjevi s jednom od sestara koje služe u župi. Ona je već sastavila mali zbor s instrumentalnom pratnjom. Ti su mladi ljudi došli iz raznih župa. Mladi iz sela Ozorinoe bili su zaduženi za organizaciju mjesta gdje će se dijeliti hrana, za šatore i konstrukciju jurta, izrađenu od lijepe tkanine s kazahstanskim motivima. Mala grupa žena iz sela bila je zadužena za kuhanje. Stara poljska vojnička oprema poslužila je za održavanje topline hrane.
Tada je napokon došao veliki dan i mogli smo vidjeti kako dolaze vozila svih veličina puna mladih ljudi koji su došli u pratnji svog svećenika ili redovnika. Neki od njih putovali su dva dana, a oni s krajnjeg juga i duže. Sudjelovala je i grupa od sedam mladih ljudi iz Uzbekistana. Među njima su bile dvije djevojčice rođene u Uzbekistanu, jedna koreanskog podrijetla i druga iz Tanzanije. To je pridonijelo etničkoj raznolikosti među nama. Čini se da u Kazahstanu ima više od 130 različitih etničkih grupa koje su došle u doba Staljina.
Već se prve večeri moglo osjetiti kako su ljudi pažljivi i kako je tišina za vrijeme molitve zadivila sve odgovorne koji su bili naviknuti na živahnije susrete. Pismo iz Kine je podijeljeno svima i kad je došlo vrijeme za razgovor u grupama, bilo je iznenađujuće da su pročitali čak i bilješke!
Važan je trenutak bio dan hodočašća na brdo na kojem stoji veliki križ. Sve je počelo uvodom u crkvi, nakon čega je 300 mladih krenulo pod žarkim suncem, 12 km s dvjema pauzama za obrok i kratak biblijski uvod. Nakon piknika su krenuli na predivan križni put. Te su večeri seoske obitelji po grupama primile mlade kako bi se mogli oprati…jedini put u cijelom tjednu! Suša je tako jaka da nema dovoljno vode za svakodnevno pranje.
Sljedeće večeri ,drugo hodočašće, ovog puta kraće, prema jezeru zbog kojeg je ovo mjesto sveto. Godine 1936., muškarci su bili robovi i mnogi su bili pogubljeni. Žene i djeca su bili u selu, zima je bila oštra i nije bilo hrane. Iznenada je preuranjeno zatoplilo, snijeg se otopio i pojavilo se jezero prepuno ribe. Dogodilo se to 25. ožujka i mještani su to prepisali Marijinoj intervenciji. Zato smo pješačili prema jezeru i kipu podignutom na vrhu stupa. Sunce je zalazilo i stepa je blistala. Pripremili smo molitvu i mladi su u košaricu stavili papiriće sa svojim zavjetima. Tišina je iznova bila zadivljujuća, nakon čega se zaorio Magnifikat.
Pitanja i očekivanja mladih jako su slična onima mladih iz drugih zemalja. Ali ono što je bilo zadivljujuće je njihova predanost vjeri i potraga za Božjom voljom u životu. Za mnoge je od njih ovaj susret bio otkrivenje osobne veze s Kristom u molitvi ali isto tako u Božjoj riječi.
Mogao bih također spomenuti posjet Karagandi koja je prva biskupija u Kazahstanu. S pomoćnim smo biskupom hodočastili u Spassk, jedno od najvećih mjesta prisilnog rada i koncentracijskih logora. Brojevi su tako veliki da ih je nemoguće zapisati. Tamo se nalaze zajedničke grobnice u koje je bačeno milijun tijela rudara i poljodjelaca. Na tom su mjestu sve zemlje podignule spomenike. Bio je to trenutak duboke molitve.
Za vrijeme prvog posjeta u svibnju pripremao se susret s organizatorima. To je također bila prilika za sudjelovanje na ceremoniji otvaranja Luteranske sinode i susret s mladim pravoslavnim svećenikom iz Astana. U Almatyu, na povratku iz Ozornoe, posjetio sam i pravoslavnu nadbiskupiju. Iako je nadbiskup Alexander bio u Moskvi, bio sam lijepo primljen. Bilo je to 16. kolovoza, zajedno smo molili u veličanstvenoj katedrali Zenkov, zahvalni za život brata Rogera koji je veoma volio Pravoslavnu Crkvu.