Na obali Ljubljanice, prvi su pravi dani proljeća stvorili dojam mira u pješačkoj zoni u središtu grada. Kao i u mozaiku, svaki od sudionika, volontera te kršćana u gradu svojom je prisutnošću pridonio boji, a raznolikost zemalja, generacija, kultura i kršćanskih denominacija pokazale su pravu ideju o univerzalnosti Crkve.

Neke je ovaj susret podsjetio na prethodno okupljanje održano prije dvadeset i pet godina u istom gradu. Brat Alois prisjetio ga se u svojoj meditaciji na prvoj večeri.

Mi sada u Ljubljani živimo novu postaju «Hodočašća povjerenja na Zemlji». Dobro je podsjetiti se da je hodočašće započelo davno i da sjetiti se osobito postaje prije 25 godina u kojoj su sudjelovali roditelji nekih od vas. I ne zaboravimo da je brat Roger već obavio prvi posjet Sloveniji, na prekrasnom susretu u Stični. U međuvremenu, mi smo bili vođeni na putu slobode. Čak i ako je ovaj put ponekad težak i ispunjen preprekama, želimo obnoviti svoju zahvalnost za tu slobodu i ići hrabro naprijed.

Među mlađim ljudima također postoje sjećanja; na sukobe koji su podijelili ovu regiju Europe prije dvadeset godina. Stefan, s juga Austrije, piše:

Ja sam još uvijek dirnut dragocjenim razgovorima s mojim domaćinom, susretima u radionicama i, očito, molitvama s toliko mladih ljudi iz mnogih mjesta. Odrastao sam u Villachu, gradu u neposrednoj blizini granice sa Slovenijom. Kao dijete, iskusio sam sukobe koji su se dogodili 1990. Vidio sam tenkove kako zauzimaju svoje pozicije na vrhu planine, vojnike kako prolaze kroz Villacha, moje roditelje i starije ljude kako postaju nervozni. Danas sam dočekan s velikom gostoljubivošću u slobodnoj i demokratskoj zemlji. U Bogu je sve moguće - granice se mogu prevladati, čak i u najtamnijim trenucima. On je s nama, život u zajedništvu je moguć.

Prelaziti granice: to je ono što svi mladi ljudi koji su došli izvana iskusili kako bi stigli do Slovenije. Maria i Radek, iz Poljske, objasnili su je kako je njihov put do Ljubljane postao sastavni dio Hodočašća povjerenja:

Ovaj put smo odlučili putovati autostopom. Trebalo nam je 26 sati da bi iz Krakova stigli do Ljubljane. Bila je to izvrsna prilika za povjerenje u ljude na koje smo se morali osloniti na vrijeme našeg putovanja. Mogli smo im ispričati što je Taizé, podijeliti svoje svjedočanstvo i objasniti što je nas je dovelo do sudjelovanja u ovom susretu.

Kada su stigli, hodočasnike je primio tim volontera iz grada i okolice, oni su se pripremali nekoliko tjedana. U župama domaćina, te u centru za pastoral mladih, oni su mislili i na najmanje detalje tako da su su dolasci doista bili očekivani. Matej, iz jedne od župa domaćina grada, piše:

Od samog početka priprema za susret, bio sam oduševljeni idejom da primimo mlade kršćane, molimo s njima, radujemo se njihovoj nadi, vjeri i povjerenju. Međutim, budući da sam bio koordinator za našu župu, moj prvi posao bio je pronaći obitelji domaćine za sve hodočasnike i ja sam dirnut otvorenošću obitelji koje su često morale odustati od svojih slobodnih dana kako bi mogli pozdraviti mlade ljude. Kada su prvi hodočasnici stigli i domaćini došli po njih, pravi entuzijazam na obje strane bioje pravi znak Božjeg blagoslova.

Mladi hodočasnici došli su iz tridesetak zemalja, osobito iz istočne i srednje Europe - Mađarska, Ukrajina i Poljska - ali i iz Zapadne Europe, pa čak i iz Nepala i Novog Zelanda! Mladić iz Novog Zelanda piše:

Prvo, želio bih se zahvaliti obitelji domaćina i župi za njihovu ljubaznost i susretljivost. Susret je bio poseban doživljaj za Novozelanđanina poput mene. Bilo je i zanimljivo i prosvjetljujuće učiti i iskusiti slovensku kulturu, kao i zajedništvo s mladima iz cijele Europe. Budući da sam protestantskog porijekla, za mene je najdojmljivija točka učenja na susretu bila zajednička ljubav i vrijednosti koje svi dijelimo kao kršćani. Ja sam sigurno okusio pravi osjećaj zajedništva i solidarnosti među mladima koje sam upoznao na susretu u Ljubljani.

Kao što se često događa na Hodočašćima povjerenja, ponuđeno i primljeno gostoprimstvo ističe se među najupečatljivijim sjećanjima. Neki od mladih ljudi su dobili bicikle kako bi im pomogli u kretanju, druge su domaćini pratili svaki dan. Zadnjeg dana, djeca su bila tužna što njihovi gosti odlaze. Lucas iz Indonezije komentira ovo kratko prijateljstvo:

Ovaj susret u Ljubljani podsjeća me na moj prvi Europski susret u Zagrebu, u Hrvatskoj. Ljudi su vrlo otvoreni i vrlo gostoljubivi. Osjećam da su veze u obitelji i zajednici vrlo jake. Pogotovo u mojoj obitelji domaćina, vidim pravu roditeljsku ljubav u plodove koje ona ubire u djeci.

Ponekad komunikacija nije bila baš jednostavna. No, ovaj problem ni na koji način nije omeo dobru volju koja se vidjela posvuda, kako objašnjava Daniel iz Njemačke:

Moje je vrijeme ovdje u Ljubljani bilo važno za mene. Doživio sam i srdačno prijateljstvo i snažan osjećaj da sam bio jako dobrodošao. Na primjer, u mojoj obitelji domaćina, razgovor nije uvijek tekao lako, zbog jezika, ali sam proveo vrlo ugodno vrijeme s njima, jer je atmosfera bila tako topla.

Svaki dan bila je jutarnja molitva u gradskim crkvama. Nakon toga, male skupine za razgovor omogućile su mladim ljudima da prodube svoje razmišljanje na temelju tekstova iz Svetog pisma i teme u «Pismu 2012. - Prema novoj solidarnosti».

U poslijepodnevnim satima, nekoliko radionica bilo je predloženo svim mladim ljudima i kršćanima u gradu: na temelju teme vezane uz vjeru, umjetnost ili društveni život. Među prijedlozima: Vođeno razgledavanje Srpske pravoslavne crkve, svjedočenje nekoga tko je bio deportiran, susret u jednom kućanstvu zajednice Arka, susret i razgovor s Malim sestrama od Isusa koje žive u Ljubljani i Zagrebu. Ljudi koji su uključeni u društvo i politički vođe pokazali su svoju potporu na susretu svojom prisutnošću, a mladi ljudi iz različitih zemalja su primljeni u Gradskoj vijećnici na neformalnom sastanku.

Za večernji obrok, mladi ljudi su se okupili u parku, na poziv isusovačke zajednice grada. Oni su dali na raspolaganje crkvu Svetog Josipa, najveću crkvu u gradu. Dekoracija je bila vrlo jednostavna, a zbor, glazbenici i sudjelovanje svih učinili su molitve punim dubine. Kao i pjesme iz Taizéa na nekoliko jezika, zbor je pjevao dva himna iz slovenskog repertoara. Jedan šesnaestogodišnji mladić iz Francuske osvrće se na susret:

Tijekom tih nekoliko dana u Ljubljani ponovo sam otkrio atmosferu molitve, pjevanja i tišine Zajednice iz Taizéa. Bez obzira na mjesto, uvijek je divno pjevati među tolikim mladima. Moliti na slovenskom izvanredno je iskustvo koje nisam spreman zaboraviti.

Posljednji obrok je bio u župama domaćina, s obiteljima i mladima. Bilo je jako lijepo vidjeti različite generacije zajedno na pikniku, od djece do starijih osoba, uključujući mlade ljude iz različitih zemalja. Na kraju susreta, nadbiskup Ljubljane pozdravio je sve sudionike u katedrali tijekom završne molitve, a onda je došao trenutak da kažemo zbogom. Brat Alois je izabrao ovaj trenutak kako bi izrazio našu iskrenu zahvalnost obiteljima i ljudima iz župa domaćina, kao i brojnim mladim volonterima koji su sudjelovali u susretu. Valeria, iz Bjelorusije sažima sastanak na ovaj način:

Tijekom ovih dana, bila sam u stanju razmišljati o otajstvima i radosti zajedništva u Kristu. To je otajstvo, jer svatko je prihvaćen kakav jest, to je radost, jer kao dio ovog tijela imam nadu da neću izgubiti one koje ja poznajem i susrećem u svom životu. Ovi dani su puni novih susreta i radosti zajedničkog života u jedinstvu.