srijeda, 28. prosinca 2011.

Dopustite mi da počnem s nekoliko riječi upućenih Nijemcima i onima koji govore njemački. Volio bih ovo reći na njemačkom jeziku, jer je to moj vlastiti jezik. No, kako bi me većina mogla razumjeti i kako se vaše uši ne bi umorile slušajući uvijek isti glas, bolje je da govorim engleski, a da jedan brat prevodi na njemački.

Po prvi put, jedan od naših Europskih susreta održava se u Berlinu. Već ove prve večeri, želimo zahvaliti svima koji su nas tako srdačno primili: župama, tolikim obiteljima i pojedincima koji su otvorili svoja vrata.

Posebno zahvaljujemo onima koji su, iako nisu članovi Crkve, odlučili primiti mlade. Gostoprimstvo je jedan od velikih doprinosa u izgradnji mira.

Berlin je grad obilježen najvećom raznolikošću, grad koji uvijek gleda prema budućnosti, tražeći također kako uključiti sjećanja na bolnu prošlost.

Crtež Djevice Marije s djetetom Isusom kojeg vidimo u svakoj molitvenoj dvorani napravio je tijekom Drugog svjetskog rata njemački vojnik u Staljingradu, u Rusiji. Za proslavu Badnjaka, nacrtao je crtež na poleđini vojne karte. Taj je crtež sada ovdje u Berlinu, u «Kaiser-Wilhelm-Gedächtniskirche», crkvi ostavljenoj u ruševinama kao podsjetnik na razdoblje nacizma.

Je li ovaj vojnik - znamo da je bio vjernik, protestant - želio viknuti o svojoj žeđi za životom i mirom usred
najgore tame rata? Ne znamo, no duboko smo dirnuti ovim crtežom, poznatim kao «Staljingradska Madona».

Brat Roger je ovdje došao 1986. na postaju «Hodočašća povjerenja» u Istočnom Berlinu. Dopuštenje za molitvu s mladima je dobiveno, uz uvjet da sudionici ne dolaze sa Zapada. Ti dani su prošli, a Berlin je simbol za sve one koji, diljem svijeta, pokušavaju prijeći zidove razdvajanja kako bi širili povjerenje.

Zidovi postoje ne samo između naroda i kontinenata, već su vrlo blizu nas, pa čak i u ljudskom srcu. Kako bismo srušili te zidove, ovih dana pokušavamo crpiti novu životnu snagu iz izvora povjerenja.

Niti jedno ljudsko biće, nijedno društvo, ne može živjeti u izolaciji, bez povjerenja. Zato ćete od sutra ujutro, u skupinama, tražiti načine otvaranja novih putova povjerenja.

Odabrati povjerenje ne znači okretati glavu od zla. Povjerenje nije naivno niti jednostavno; ono je rizik.

Ne možemo preuzeti rizik vjerujući sami. Treba nam podrška drugih, kako bismo znali da smo prihvaćeni i voljeni. Tada možemo slobodnije donijeti važne odluke u svojim životima.

Ove odluke nisu ukorijenjene u strahu ili u pukim emocijama, već u ovom uvjerenju: sreća se ne nalazi u mentalitetu «svatko za sebe»; sreća se nalazi kada se u obzir uzme solidarnost među ljudima.

Na Božić, Krist je postao jedan od nas i ostavio nam, kao nasljeđe, novu solidarnost, koja je neizmjerna kao cijela ljudska obitelj. A mi osjećamo odgovornost koju to naslijeđe podrazumijeva.

Sve koji čitaju Pismo za 2012., želio bih ohrabriti da postanu svjesniji ljudske solidarnosti i da ju što više ostvaruju. Kad iskusimo solidarnost s drugima, koji su blizu ili daleko, kad iskusimo pripadnost jednih drugima, ovisnost jednih o drugima, naš život postaje smislen.

U vremenu kada se mnogi pitaju «Što je pravi smisao mog života?», mi, braća naše Zajednice, želimo vam jasno reći: smisao se nalazi u solidarnosti s drugima, življenoj konkretnim djelima. Takva nam solidarnost omogućuje spaziti da postoji ljubav koja je iznad nas; vodi nas k vjeri u Božju ljubav za svakog čovjeka.

Ovih se dana pokušavamo vježbati u toj solidarnosti. Zajedno izražavamo svoju zahvalnost svima onima koji daju svoje živote u poniznom služenju, u našim obiteljima, u socijalnom radu ili politici, u crkvenom zauzimanju, a također i u umjetnosti. Da, svi želimo biti jedni od tih ljudi, i na taj način pronaći radost.

četvrtak, 29. prosinca 2011.

Sinoć sam vam govorio kako je povjerenje među ljudima jedna od najpotrebnijih vrijednosti za pronalazak novih oblika solidarnosti. Tijekom ovih dana u Berlinu, željeli bismo podržati jedni druge i ukorijeniti to uvjerenje u povjerenju u Boga.

Povjerenje u Boga povezano je s unutarnjom borbom; ne događa se automatski. Nije li došlo vrijeme zapitati se ovo pitanje na nov način: što znači vjerovati u Boga? Darovano zajedništvo koje ovih dana
živimo vodi nas prema tom pitanju. To je pitanje o kojem ćete sutra razmišljati u skupinama: što znači imati povjerenja u Boga?

U Isusu, Bog nam prilazi. On želi biti blizu svakom čovjeku. Volio bih da svi mi ovih dana osjetimo tu bliskost na novi način.

Ali kako? Ne bismo li radije priznali da ne osjećamo ništa, ili vrlo malo, od Božje prisutnosti? Da, to je mnogima istina. Ili je istina u određeno vrijeme našega života. Ali ne bismo se trebali zaustaviti na tom otkriću. Moramo ići dublje. „Kako?“, pitate me ponovno.

Za prihvaćanje Božje prisutnosti u nama, nismo prepušteni isključivo našim osjećajima. Bog poziva na našu sposobnost povjerenja, čak i ako je vrlo ograničena.

U praksi to može značiti: odvojiti vrijeme kada svoje brige stavljamo u pozadinu, stvoriti neku vrstu unutarnjeg prostora u koji Bog može doći. Čak i ako osjećamo samo prazninu, Duh Sveti dolazi, i neprimjetno povjerenje u Boga u nama može rasti.

To znači odustati od slike Boga koji uvijek ispunjava naše neposredne potrebe. I to nam može biti teško, pogotovo kada se moramo nositi s besmislom patnje.

Evanđelje od nas traži zahtjevan skok, radikalan preokret slike Boga koju imamo: uvidjeti da je Bog postao ranjiv, to jest da treba biti voljen. Njegova ljubav za nas sadrži pitanje: "A ti, voliš li me?"

Govoreći nam da mu je naša ljubav važna, Bog prepoznaje veličinu našeg života i naše slobode. Tako, čak i najsiromašnijem ljudskom biću, Bog obnavlja njegovo dostojanstvo; Bog čini pravdu za njega ili nju.

Svi mi možemo izraziti svoju ljubav Bogu, možda ne s uzvišenim osjećajima ili izvanrednim mislima. No, možemo se smiriti i jednostavno reći Bogu: "Ti znaš da te volim, želim imati povjerenja u tvoju prisutnost." Tijekom molitve se uvijek spaja nešto od neba i zemlje.

Možda ne osjećamo izravan utjecaj takvih trenutaka molitve. No, Bog nam daje Duha Svetoga i Božji život u nama može niknuti, rasti i nadahnjivati naše misli i djela.

Na taj način, dopuštamo da naši ljudski odnosi sve više budu određeni ljubavlju koju Bog ima prema nama, a ne strahom ili obrambenim reakcijama. Povjerenje koje Bog polaže u nas postaje dobrota koja zrači onima koji su nam povjereni, izvor života u solidarnosti s drugima.

Solidarnost se ne može zaustaviti na našim vratima. Zato ovih dana zajedno činimo nešto za narod Sjeverne Koreje. Posljednjih petnaestak godina u Taizéu uspijevamo organizirati redovitu humanitarnu akciju za tu podijeljenu zemlju do koje nam je toliko stalo. Hvala svima koji su donijeli medicinske uređaje ili lijekove, koje ćemo preko Crvenog križa u Pyongyangu poslati bolnicama u ruralnim područjima.

Evanđelje nas podsjeća da je Krist u solidarnosti sa siromašnima. U gladnima, bolesnima ili napuštenima, on nas čeka.

Molitva otvara vidike. Bog može, u srcu suprotnosti života, zapaliti plamen nade i radosti. Takva nas molitva dovodi bliže Bogu i mijenja naš pogled na svijet. Neka nas ljubav Božja dotakne u tolikoj mjeri da cijeli naš život postane život za druge.

petak, 30. prosinca 2011.

Ovih smo dana u potrazi za novim oblicima solidarnosti. Zajedno u Berlinu iz cijele Europe, pokušavamo dati jasan znak da želimo otvorenu Europu, Europu solidarnosti, te da podržavamo reforme potrebne da do toga dođe.

Suočeni s izuzetno brzim promjenama naših društava, s obzirom na nesigurnosti i ekonomske poteškoće, trebamo se sjetiti da «ekonomija», ma kako važna bila, nije mjerilo čovjeka. Moramo potvrditi da je duhovna dimenzija sastavnica ljudskih bića, da dostojanstvo svakog ljudskog bića zahtijeva beskrajno poštovanje.

Zahvalni smo za mnoge poruke koje smo primili. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Ban Ki-Moon, napisao je: «Posebno me ohrabruje to što ste se usredotočili na potragu za novim oblicima solidarnosti. Imate ključnu ulogu u postizanju političkih i društvenih promjena. No, imajte na umu da biti povezani nije isto što i biti ujedinjeni. Povezanost ovisi o tehnologiji - ujedinjenost ovisi o solidarnosti. Solidarnost mora biti temelj za globalna rješenja.»

Iskustvo zajedništva koje nam je ovih dana darovano potiče nas da se zapitamo: kako je moguće živjeti to zajedništvo, kada smo tako različitih svjetonazora?

Nije li to zajedništvo znak da evanđeoska poruka nije mrtvo slovo na papiru, već izvor novoga života koji dolazi od Krista? Krist je i danas živ. Bez nametanja bilo čega on ostaje uz svako ljudsko biće. On je taj koji nas okuplja.

Izraziti svojim životima da nas Krist povezuje u ljubavi Božjoj, razlog je postojanja naše male Zajednice iz Taizéa.

Brat Roger je bio prožet strašću za zajedništvom. Povjerenje u Boga, u Krista i u Duha Svetoga za njega je bilo neodvojivo od potrage za pomirenjem i mirom među ljudima. Sutra ujutro ćete se u skupinama zapitati što to može značiti za vas.

Crkva nije izdvojeno društvo. Krist šalje one koji u njega vjeruju u svijet, kako bi bili kvasac povjerenja i mira, sol zemlje. U tom smislu brat Roger je govorio o «Kristu zajedništva».

Kako onda možemo nastavljati skandal podjele među kršćanima? Stvari su došli do točke u kojoj više ni ne osjećamo da su naše podjele skandal! Raznolikost će uvijek postojati među različitim duhovnostima i tradicijama. Ali naša ravnodušnost ide tako daleko da ovu raznolikost koristimo kao izgovor da ne bismo tražili vidljivo jedinstvo.
U drugoj polovici prošlog stoljeća vidio se veliki napredak prema pomirenju kršćana. Ne želimo doći do zastoja i ostati na usporednim putovima. Odlučno želimo učiniti svaki napor kako bi se postiglo vidljivo jedinstvo kršćana.

To znači ići jedni prema drugima kako bi omogućili razmjenu darova: otkrivajući ono najbolje što je Bog stavio u druge. To također znači raditi zajedno sve što možemo. Zajedno možemo učiniti mnogo više nego što mislimo.

To prije svega znači više moliti zajedno. Okupljati se češće na molitvena bdijenja već je način očekivanja jedinstva i prihvaćanja da nas Duh Sveti ujedini. To također može omogućiti teološki dijalog kako bi se krenulo naprijed.

Inspirirani ovom potragom, naše hodočašće povjerenja neće završiti u Berlinu; ono će se nastaviti. Među sljedećim postajama, manjim ili većim, želio bih spomenuti četiri.

Treći međunarodni susret mladih u Africi će se održati od 14. – 18. studenog u Ruandi, u Kigaliju.

Bitno je pronaći novu solidarnost između Afrike i Europe, istinsku suradnju, međusobno razumijevanje. Ruanda još nosi tragove genocida, ali zemlja se obnavlja i otkriva novu dinamiku. U Taizéu će se svaki tjedan održavati dani pripreme za one koji žele prisustvovati ovom susretu u Kigaliju.

2. ožujka, s međunarodnom skupinom mladih, molit ćemo s čelnicima Svjetskog vijeća Crkava, koje okuplja stotine pravoslavnih, anglikanskih, protestantskih i ujedinjenih Crkava. To će biti u Ženevi.

Kako bismo naučili više o pravoslavnoj Crkvi nakon hodočašća u Moskvu prošlog Uskrsa, s mladima različitih kontinenata, od 3. do 6. siječnja, 2013 ići ćemo proslaviti blagdan Sveta tri kralja s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem Carigradskim i kršćanima grada Istanbula.

I na kraju, gdje će se održati naš sljedeći Europski susret? Ovaj put, očekuju nas u južnoj Europi. Sljedeće godine, od 28. prosinca 2012 do 2. siječnja 2013., ići ćemo u Italiju, u grad Rim.

Večeras je s nama tajnik rimske biskupije, mons Mancini. I u poruci koju smo dobili od pape Benedikta XVI. nalaze se ove riječi: «Sveti Otac vam želi govoriti o svojoj radosti jer će vas primiti iduće godine na 35. Europski susret ’Hodočašće povjerenja na zemlji’. Rim će vas toplo dočekati!»

subota, 31. prosinca 2011.

Našim susretom u Berlinu koji okuplja mlade iz cijele Europe, kao i s drugih kontinenata, izražavamo svoje uvjerenje da su novi oblici solidarnosti mogući.
Zahvaljujemo svima koji su omogućili da ovaj susret bude pun radosti i nade: domaćinima koji su otvorili svoja vrata kako bi primili goste, župama sa svojim župnicima i svećenicima, političkim vođama zemlje i grada, onima koji su podržavali susret radeći čak i tijekom blagdana, a također i mladima koji su došli prije početka susreta kako bi pomogli s pripremama.

Vjera nije utočište od svijeta; Krist nas šalje u svijet. Imajući povjerenja u njega, stječemo smisao za rizike i motivaciju za preuzimanje odgovornosti.

Previranja globalnog gospodarstva nas izazivaju. Rast nejednakosti, čak i unutar bogatijih društava, kao i nekontrolirano iskorištavanje dobara na planetu izvori su sukoba sutrašnjice. Oni predstavljaju težak teret za buduće generacije. Bilo bi neodgovorno to ne uvidjeti.

Nisu potrebna samo tehnička rješenja. Previranja našeg vremena pozivaju na promjene načina na koji živimo. Mnogi danas u sebi osjećaju ovo pitanje: što je smisao mog života?

Za našu zajedničku budućnost, dijeljenje materijalnih dobara je neizostavno. U bogatim društvima vjerojatno ćemo morati naučiti biti zadovoljni s manjim. To uključuje traženje osobnog razvoja u odnosima s drugima, više nego u gomilanju materijalnih dobara.

Ovo zahtijeva žrtve. No, postoji li doista stvarna sloboda, ima li snažne i trajne sreće, bez odricanja? Brat Roger često je govorio: «Ne možemo stvarati kada su stvari prelagane.»

Solidarnost i povjerenje u Boga: te dvije vrijednosti, o kojima smo ovih dana počeli razmišljati, tako su važne da ćemo uzeti tri godine kako bismo dublje razmišljali o njima. Zašto tri godine? Jer ništa ne možemo izgraditi, ako to ne činimo postupno. Jer ta pitanja zahtijevaju ustrajnost. Ona tako mogu postati stvarni životni projekt.

Sutra ćemo se vratiti u naše domovine, u naš svakodnevni život. Htio bih apelirati na vas mlade: nastavite s traganjem koje ste započeli ovih dana.

Da, nastavimo raditi zajedno i dijeliti svoja iskustva. Kako bismo mogli saslušati što veći broj mladih, održat ćemo susrete na svim kontinentima. Sljedeće godine, na Duhove, održat će se susret u Chicagu, a zatim, kao što sam vam rekao sinoć, u studenom u Kigaliju.

Tijekom ove prve godine usredotočit ćemo se na pitanje: «Kako otvoriti putove povjerenja među ljudima?» Za tri godine, u kolovozu 2015. održat ćemo skup solidarnosti u Taizéu, kako bismo sakupili sve što smo otkrili i dobili novi zamah.

Za tri godine, u kolovozu 2015. održat ćemo skup solidarnosti u Taizéu, kako bismo sakupili sve što smo otkrili i dobili novi zamah.

Ovo nije toliko pitanje poduzimanja spektakularnih djela. U svjetskoj povijesti, ponekad je samo nekoliko žena i muškaraca, svojom vjernošću i poniznom upornošću, dugotrajno utjecalo na zbivanja.

Život u solidarnosti je prije svega unutarnji stav. Za neke od vas, trenutci tišine i molitve mogu postati bitniji. U Taizéu organiziramo više mogućnosti za vrijeme sabranosti.
Ispred vas, u svakoj od dvorana gdje smo molili, svijetli mala svjetiljka. Plamen je došao do nas izdaleka, izravno iz špilje Isusovog Rođenja u Betlehemu. Taj smo plamen podijelili jedni drugima na početku molitve ove večeri.

To je neka vrsta plamena solidarnosti kojeg ne možemo zadržati samo za sebe. On će rasti kada se vratimo kućama, u mjeri u kojoj ga budemo dijelili s drugima.

Mi, braća, samo želimo biti prisutni, u Taizéu ili u mjestima gdje živimo na različitim kontinentima, ustrajući u svom zajedničkom životu i molitvi. Po našoj prisutnosti željeli bismo biti među onima u kojima uvijek možete pronaći potporu u vašoj potrazi za povjerenjem.