TAIZÉ

Travanj 2016.

Volonterka na brodu za spašavanje izbjeglica u Mediteranskom moru

 
Céline iz Montpelliera prisustvovala je susretu u Valenciji i svjedočila o svojemu iskustvu kao mlada medicinska sestra u Indiji, Tanzaniji te u izbjegličkom kampu u Calaisu. Nakon Europskog susreta, ukrcala se na spašavalačku brodicu »Aquarius« s ekipom »Liječnika svijeta«. Vrativši se u Francusku u svibnju, nada se sudjelovati tjednu namijenjenom posebice mladima od 18 do 35 godina, koji će se održati od 28. kolovoza do 4. rujna.

subota, 16.lipnja

Favila, koordinatorica »Liječnika svijeta«, budi me u pet ujutro: »Céline? Spašavanje za jedan sat!« Na Aquariusu se ne pouzdajemo u vremenska predviđanja, budući da su katkad ona vrlo podcijenjena. Poziv je zaprimljen oko pola četiri ujutro. Zabrinuti smo jer po prvi puta krećemo u noćnu akciju spašavanja. Na sreću i napokon, sunce ubrzo izlazi te možemo iskoristiti prvo svijetlo dana.

Ovo je uobičajen čamac: gumenjak smatran »pomorskom igračkom«, noseći 116 ljudi, uključujući 20 žena i jednu petnaestomjesečnu djevojčicu. Neki su pogođeni i ranjeni prije desetak dana. Ova skupina je krenula prošle noći. Svi su u stanju šoka.

Svi su ukrcani kada zaprimamo obavijest da će na Aquarius pristići još jedna skupina koju je pokupio talijanski vojni brod. Moramo brzo reagirati. Polako osjećamo razliku i korist našeg malog eksperimenta: bolje smo organizirani! Prvo uzimamo ženu i djecu, a najslabije u drugu sobu; ostali ostaju vani. Protokol zahtijeva mjerenje temperature svakoga, no toliko je hladno da toplomjer čak i meni pokazuje 35.3°. Prijava, raspodjela deki i najnužnijeg, te na kraju hrane.

Dok smo u prijašnjim akcijama spašavanja ljude zadržali gotovo tri dana, sada ih imamo na samo tri sata. Maryse, druga medicinska sestra, i ja smo skoro frustrirane manjkom vremena koje imamo za saslušati ih. Nakon premještaja, crpimo ostatak energije kako bismo stvari doveli u red za sljedeće spašavanje. More je uzburkano; gotovo smo sigurni da neće biti nijednog spašavanja sljedeći dan.


nedjelja, 17. lipnja

Nakon podneva više ne očekujemo spašavanje: more je nemirno i vrijeme je prošlo. Raspored dana: odmor. Svi su iscrpljeni od prijašnjeg dana. Međutim, u pet ujutro oglašuje se uzbuna spašavanja. Spremni smo na najgore: migranti se nalaze u vodi duže vrijeme te zasigurno ima mrtvih.

Tri broda tragaju za gumenjakom koji se ne nalazi na očekivanoj lokaciji. Putnički brod koji ga je prvi uočio nije opremljen za spašavanje. Red je na nama. Jedva ga vidimo budući da već tone. Strašno je. More nije na našoj strani, s valovima visokima 2 metra. Uspjeli smo spasiti njih 108, uključujući pet žena. Spasioci su pronašli šest tijela na dnu čamca. Ostali su se utopili pred njihovim očima. Mnogo ih se utopilo na putu, krenuvši u devet ujutro. Samo sat kasnije, gumenjak se počeo ispuhivati.

Ovog puta su pojasevi za spašavanje jedva podijeljeni zbog manjka vremena. Migranti su vrlo potreseni; neki u stanju mahnitosti, tolikom za uporabu sedativa. Mnogi su ukrcani potpuno goli. Oni koji su uspjeli zadržati nešto odjeće, bili su potpuno mokri. Ja sam tada radila u sobi s najslabijima. Kako bi ih zagrijali, morali smo im ukloniti svu odjeću natopljenu dizel gorivom.

Nakon raspodjele deka za spašavanje, pokušala sam ih posjesti jedan do drugoga kako bi se ugrijali. Bilo je teško: mnogo ih je s nogama i privatnim dijelovima opečenim dizelnim gorivom. Neki su vikali od boli, dok sam ja prvo trebala osigurati opstanak što više ljudi. Muškarac je tragao za svojom ženom. Ubrzo sam shvatila da ona više nije s nama... Također smo morali odvojiti dvoje mladih koji su gledali vlastitog brata kako se utapa.

Ovog je puta jedan mladić također primio mnogo metaka nekoliko dana prije, od kojih je jedan prošao vrlo blizu pluća. Srećom, ovoga puta nije bilo djece – osim one koja su još u trbusima. Osjećam olakšanje što smo se zaputili prema Lampedusi, budući da ondje možemo najbrže stići.

Danas smo stigli u jedan popodne. Lica su još uvijek puna tuge i potresenosti. Međutim, počeli su se pojavljivati osmjesi. Kada bi ih samo ljudi dočekali dobrodušno i nježno jer su već propatili zaista puno!

Da odgovorim na često postavljeno pitanje: većina migranata koje primimo su između 15 i 25 godina. Neki su stariji, neki mlađi. Novinari često traže pristanak prije okidanja fotografija ili zapisivanja svjedočanstva. Ovo pokušavamo osigurati što je više moguće, kao i samu prisutnost novinara koja ne ide na teret ljudima. Istovremeno su novinari pozvani pomoći nam svjedočiti što se doista događa na Mediteranu.

Sada smo se zaputili prema Trapani, Siciliji, kako bismo se odmorili i oporavili od šoka, pogotovo oni koji su vidjeli mrtva tijela i ljude kako se utapaju. Migrante povjeravam vašoj molitvi i mislima. Također vam povjeravam ona tvrda srca, kako bi omekšala i postala obzirnija prema tuđoj patnji.

Obnovljeno: 8. lipnja 2016