U Taizéu braća iz različitih i ponekad suprotstavljenih denominacija, kultura, rasa i jezika mole i rade zajedno. Da, to je doista moguće; Krist ruši sve zidove koji razdvajaju. Ova povijesna i zemljopisna raznolikost postaje nevažnom u usporedbi s raznolikošću osobnih darova. Zajednica je košnica aktivnosti. Neka su braća kreatori lijepoga: slikaju slike i ikone ili proizvode prekrasno posuđe koje može oplemeniti svakodnevni život. Drugi prevode i tiskaju važna djela iz kršćanske jedinice. Također se uče i jezici, u skladu s međunarodnim pozivom zajednice. To je malen, ali duboko doživljen predokus pomirenog i preobraženog čovječanstva prema kojemu povijest bolno stremi, a u tome povijesnom procesu Duh je uvijek na djelu, potkopavajući sve što je neprozirno i istovremeno osvjetljavajući djela umjetnosti, znanosti i duhovnosti. Današnji su mladi umorni od razgovora i podbadanja: oni žele autentičnost. Nema koristi govoriti im o zajedništvu ako im ne možemo pokazati mjesto gdje je zajedništvo na djelu – «dođite i vidite». Na takvom su mjestu ljudi dobrodošli onakvi kakvi su, bez prosuđivanja, nikoga se ne traži potvrda o njihovoj doktrini, ali se, bez obzira na to, ne taji činjenica da su svi okupljeni oko Krista i da s njim – «Ja sam put», rekao je – počinje put naprijed za one koji to žele. (p.12)

Ova veza između dubokog duhovnoga iskustva i kreativnog otvaranja svijetu u srcu je susreta u Taizéu, a oni su već godinama usredotočeni na temu «unutarnji život i ljudska solidarnost». To je vrsta kršćanstva kojoj bismo trebali stremiti, jer čim netko više postaje osoba molitve, tim više postaje odgovorna osoba. Zapravo, odgovornost se ni u čemu ne ogleda više nego u molitvi. To je nešto što doista treba razumjeti i prenijeti mladima. Molitva nije razonoda. Ona nije neka vrsta droge za nedjelju ujutro. Ona nas smješta u otajstvo Oca, u moć Duha Svetoga, oko lica koje nam otkriva sva druga lica, a na kraju nas čini slugama svakoga ljudskog lica. (p.46)

Jedna je od ključnih riječi u Taizéu “povjerenje”. Susreti koje Zajednica organizira u Europi i na drugim kontinentima čine dio onoga što se naziva «Hodočašće povjerenja na Zemlji». Riječ «povjerenje» možda je jedna od najskromnijih riječi, jedna od najsvakidašnjijih i najjednostavnijih riječi koje postoje, no ipak je i jedna od najbitnijih. Umjesto da govorimo o «ljubavi», o agape, pa čak i o «zajedništvu» ili koinonia, što su teške riječi, možda bismo mogli češće govoriti o «povjerenju» jer su u povjerenju prisutne sve ove stvarnosti. U povjerenju je i otajstvo ljubavi, otajstvo zajedništva i, konačno, otajstvo Boga kao Trojstva. (p.69)