La Croix: Je li se brat Roger ikada formalno preobratio na katoličanstvo, kako to tvrdi povjesničar Yves Chiron?
brat Alois: Ne. Brat Roger nikada se nije formalno «preobratio» a katoličanstvo. Da jest, on bi to rekao; budući da nikada nije skrivao ništa o putu koji je slijedio. U svojim knjigama, često pisanima u dnevničkoj formi, objasnio je što je na svom putu otkrivao i što je živio.
Što se točno dogodilo 1972., u kapeli biskupove kuće u Autunu?
1972. Mu je tadašnji biskup Autuna, Mgr Armand Le Bourgeois, jednostavno prvi put dao pričest, ne tražeći nikakav drugi dokaz vjere od njega, osim Vjerovanja koje se molilo tijekom Euharistije, a koje je zajedničko svim kršćanima. Tome je prisustvovalo više svjedoka, trojica moje braće, nekoliko naših prijatelja i oni to mogu potvrditi.
Zašto baš u tom trenutku?
Taj je datum izabran jer se brat Roger pripremao primiti doživotne zavjete prvog katoličkoga brata u Zajednici i bilo je nezamislivo ne primiti pričest za istim euharistijskim stolom. Nekoliko mjeseci kasnije, Mgr Le Bourgeois došao je u Taizé i na isti način dao pričest svoj braći Zajednice.
Je li se brat Roger osobno izjasnio o ovom razvoju?
On je vrlo rano shvatio da je, kako bi se mladima prenosilo Evanđelje, nužno pomirenje kršćana. Nakon Ivana XXIII. i Drugog vatikanskog koncila, smatrao je da je vrijeme za pomirenje došlo. Često je pričao kako je, tijekom svog posljednjeg susreta s Ivanom XXIII.1963. godine, željno iščekivao papino duhovno svjedočanstvo i pitao ga je o mjestu Taizéa u Crkvi. Ivan XXIII. mu je odgovorio, kružno gestikulirajući rukama: «Katolička se Crkva sastoji od koncentričnih krugova koji su sve veći i veći». Papa nije precizirao u kojem je krugu vidio Taizé, no brat Roger je shvatio kako mu papa želi reći: vi ste već unutra, jednostavno nastavite tim putem. A to je i činio.
Bili ste puno godina bliski s njim; čak vas je imenovao svojim nasljednikom, što je bratu Rogeru bilo doista važno na putu koji je slijedio?
Put koji je slijedio vodio ga je sve više otkrivanju i rasvjetljavanju punoće tradicije Crkve. Nije ga zanimalo individualno rješenje pomirenja, nego je u puno pokušaja tragao za načinom na koji bi ono moglo postati prihvatljivo i drugima. Protestantskog porijekla, postigao je nešto što je bilo bez presedana od reformacije. 1980. je godine, tijekom Europskog susreta mladih u Rimu, to javno izjavio u Bazilici svetoga Petra, u nazočnosti pape Ivana Pavla II. sljedećim riječima: «Pronašao sam svoj identitet kao kršćanin pomirivši u sebi vjeru svojih korijena s otajstvom katoličke vjere, ne raskidajući vezu ni s jednom od njih». Primivši pravoslavnu delegaciju jednom je prilikom kasnije Ivan Pavao II. govorio o zajedništvu koje nije «ni preuzimanje, ni pripajanje nego susret u istini i ljubavi».
Čemu toliko tajnovitosti oko nečega što je želio učiniti svjedočanstvom?
Kako je njegov pristup bio napredan i potpuno nov, bilo ga je teško izraziti i razumjeti. Bilo ga je lako krivo protumačiti. Tako, govorenje o pojmu «obraćenje» znači ne razumjeti originalnost koju je tražio brat Roger. Težina riječi «obraćenje» kroz povijest je umanjena; obraćenje podrazumijeva prekid sa svojim korijenima. Brat Roger je prihvaćao da bi za neke pojedinačno obraćenje mogao biti put, no za sebe i našu zajednicu radije je govorio o zajedništvu. Za njega, postupno ulaženje u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom dobivalo je konkretan izraz u dvije točke koje nikada nije tajio: primanje Euharistije i prepoznavanje potrebe za službom zajedništva koju obnaša rimski biskup.
Čak i pod cijenu da će još biti krivo shvaćen?
Ciljeve brata Rogera nisu razumjeli svi, no mnogi su ih prihvaćali; papa Ivan Pavao II, katolički biskupi i teolozi koji su dolazili slaviti Euharistiju u Taizé, a također i vođe protestantskih i pravoslavnih Crkava s kojima je brat Roger strpljivo gradio povjerenje kroz mnoge godine.
Intervju: Jean-Marie GUENOIS
