«Prior Taizéa bio je ispunjen čežnjom za pomirenjem koja ga je duboko dirnula i potaknula ga da stvara mostove.»
16. kolovoza 2005., dok je brat Roger, tijekom molitve sa svojom braćom i tisućama mladih, pogođen besmislenim nasiljem, Taizé je pogođen u srcu svojeg poziva, u ovoj crkvi čije samo ime podsjeća na taj poziv: Crkvi Pomirenja.
«U mladosti», piše brat Roger, «zaprepašćivalo me promatrati kako kršćani – koji svejedno žive od Boga ljubavi – troše toliko energije kako bi opravdali svoja razdvajanja. Zato sam sebi rekao da je nužno stvoriti zajednicu u kojoj ljudi tragaju za međusobnim razumijevanjem i stalnim pomirenjem te, na taj način, učiniti vidljivom malu prispodobu zajednice.» Ono što slijedi dobro je poznato: privučeni jednostavnošću molitve i životom zajednice, dirnuti povjerenjem braće, tisuće mladih svake godine dolaze u Taizé kako bi postavljali svoja pitanja, isplakali svoju patnju, podijelili svoje nade, otkrili kako ih Krist voli, učili živjeti u zajedništvu Crkve i postati tvorcima mira.
Tako Zajednica i mladi žele pokazati pomirenje na koje nas Krist poziva, među kršćanima i svim našim bližnjima. Braća nisu nesvjesna zahtjevnih teoloških dijaloga i susreta – službenih i često značajnih – među crkvenim vođama, no prije svega moraju mladima prenijeti Dobru vijest i načine na koje je mogu iskusiti.
Brat Roger bio je ispunjen željom za pomirenjem koja ga je duboko dirnula i potaknula ga da stvara mostove. Odlučivši se na put koji je bio i skrovit i osoban, skromno je dijelio ovo iskustvo i ovo uvjerenje. «Pronašao sam svoj kršćanski identitet pomirivši u sebi vjeru svojih korijena s otajstvom katoličke vjere, bez raskidanja zajedništva i s kim.» Neki su teolozi na ovo podigli obrve; drugi su rekli kako brat Roger nije bio teolog. Neki su crkveni vođe zahtijevali službeni crkveni identitet koji je, prema njima, precizniji.
Brat Roger je volio cjelinu Tijela Kristovog i to je izricao cijelim svojim životom. Ne odbacujući svoje porijeklo, ne sukobljavajući se ni s kim, želio je integrirati i pomiriti u sebi sve što Gospodin daje u crkvama koje su, bez obzira na to, još uvijek razdvojene. Prepoznajući nužnost papine službe univerzalnog zajedništva, prihvatio je i Euharistiju te praksu katoličke Crkve, a istovremeno je živio od bogatstava kojima je Gospodin obdario pravoslavne i protestantske Crkve. Ne bez napetosti niti bez patnje, živio je pomirenje Crkava cijelim svojim bićem. Je li nam to dovoljno da bismo bez prosuđivanja primijetili da se ovdje radi o iznimci i da bismo tražili razloge koji će pokazati da ona ne može postati općeprihvaćena?
Možemo li si barem dopustiti da se zapitamo? Možemo li makar razmisliti ne bi li ta «iznimka» jednoga dana trebala postati manje iznimna, te otvoriti put mnogim drugima? Slušajući brata Rogera, možemo se podsjetiti kako su naša razdvajanja u sukobu s Kristovom voljom, kako je ekumenizam razmjena darova, kako trebamo jedni druge, kako pomirenje nije samo miroljubiva koegzistencija, nego povjerenje, međusobno obogaćivanje i suradnja. Tada ćemo možda shvatiti kako pomoći našim crkvama da postanu manje zarobljene no što su danas, povlačeći se u svoje vlastite identitete. Govorim osobno, jer braća iz Taizéa nikada nisu željela nikome davati lekcije, a još manje biti «duhovnim učiteljima», čak ni kada se radi o ekumenizmu. Kada ih je Ivan Pavao II. posjetio 1986. godine, rekao im je da je poziv njihove zajednice «na stanovit način privremen». U svojoj knjizi o Taizéu, profesor Olivier Clément pisao je o «stanju kontinuiranog utemeljivanja».
Brutalna smrt brata Rogera u samom srcu poziva Taizéa, dio je te «dinamike privremenog». Glasom svojega novog priora, braća iz Taizéa nam govore da ne smatraju sebe jedinim sudionicima te dinamike. “Mi smo siromašni ljudi koji trebaju zajedništvo Crkve kako bi napredovali u vjeri”. Brat Alois i njegova braća nastavljaju koračati naprijed putem koji je postavio brat Roger. Oni već žive nešto od vidljivog jedinstva Crkve i vode mlade ljude kako bi zajedno išli prema izvorima vjere.
U vezi s člankom objavljenim u listu Le Monde 6. rujna 2006, Mons. Daucourt odgovara na tvrdnju da se brat Roger preobratio na katoličanstvo
Brat Roger se, dakle, preobratio na katoličanstvo? Pape i biskupi Autuna su navodno znali sve o tome, a ipak ništa nisu rekli (Le Monde, 6. rujna 2006.). U svojim službenim dokumentima, u slučaju već krštenih osoba, Katolička Crkva ne govori o preobraćenju na katoličanstvo, nego o punom primanju u zajedništvo Katoličke Crkve. Ovaj korak može se napraviti na više načina, ali svaki od njih uključuje pisani i potpisani dokument. Ovakav dokument, u slučaju brata Rogera, ne postoji. On - i sva njegova braća – priznali su Papinu službu univerzalnog zajedništva. On je dijelio katoličku vjeru u ovu službu i u Euharistiju. Štovao je Djevicu Mariju. No, želio je živjeti bez prekidanja i s kim. To je položaj koji je pokušao zadržati – ne bez unutarnjih napetosti – u nadi za skorim ponovnim uspostavljanjem vidljivog jedinstva svih kršćana. Ovaj vam se stav može svidjeti ili ne, ali kako možete implicirati da je brat Roger prevario ljude zatajivši konverziju na katolicizam u općenitom smislu?
Primio je, dakle, svetu pričest iz ruke Ivana Pavla II. i kardinala Ratzingera? Prije više od trideset godina primio ju je od kardinala Wojtyle u Krakovu i od biskupa Autuna. U tome nema ničeg neobičnog. Pravo Katoličke crkve svakom biskupu daje odgovornost za primanje nekoga u Euharistiju, redovito ili iznimno, novokrštenika ili krštenika iz neke druge Crkve. Kao blizak prijatelj Taizéa u posljednjih četrdeset godina, netko tko je u kontaktu s biskupom Le Bourgeoisom brinuo o ekumenskim pitanjima od početka njegove biskupske službe i netko tko je u Papinskom vijeću za jedinstvo kršćana sedam godina imao odgovornost pratiti odnose između Vatikana i Taizéa, mogao sam primijetiti da su biskup Le Bourgeois, Pape Pavao VI. i Ivan Pavao II., kardinali Ratzinger i Kasper prepoznali objektivan i javni karakter zajedništva vjere koje je brat Roger živio s Katoličkom crkvom. Poštujući njegov duhovni put, nisu od njega tražili ništa više, a s njim i njegovom zajednicom nastavili su održavati kontakte i redovne dijaloge.
Kako netko može govoriti o «enigmi» (Le Monde, 6. rujna 2006.) i dodatno tvrditi da će je razriješiti oslanjajući se na dokaze Yvesa Chirona (njegovo obavještajno pismo Aletheia br. 95 od 1. kolovoza 2006.), povjesničara koji iznosi hipoteze? On nije u mogućnosti interpretirati informacije koje je primio, jer su mu osobnost brata Rogera i povijest Taizéa nepoznate, kao i njegovi odnosi s Crkvama. Biskup Seguy iz Autuna, sa svoje strane, govori o «dvosmislenosti», jer osobni put brata Rogera njemu nameće pitanja. Kao biskup Autuna poštovao je ovaj put, kao što je bio poštovan i u Rimu.
Brat Roger pokazao je put i otvorio vrata milijunima ljudi, mladih i starih, tako da ekumenizam prije svega može biti promatran kao razmjena darova. Neki mogu odbiti dopustiti si da budu preispitani njegovim početnim stavom, tako zahtjevnim i neugodnim, ili ga mogu opovrgavati, ali mi barem imamo pravo očekivati da ga ispravno razumiju.
7. rujna 2006. godine
+Gérard Daucourt
Biskup Nanterrea
Član Papinskog vijeća za promociju kršćanskog jedinstva
