TAIZÉ

Razgovor s Paulom Ricœurom

«Osloboditi srž dobrote»

 

Niz godina je filozof Paul Ricœur običavao dolaziti u Taizé. Bio je protestantskog porijekla. Umro je u petak 2005. u dobi od 92 godine. Ovdje je tekst pisma koje je brat Roger uputio njegovoj obitelji dan nakon njegove smrti.

Isječci koji slijede preuzeti su iz razgovora s Paulom Ricœurom za njegova posjeta Taizéu u Velikom tjednu 2000. godine.

Taizé, 21. svibnja 2005.

Obitelji i svima onima koji su voljeli Paula Ricœura želio bih reći da dijelimo njihovu tugu, s povjerenjem čekajući naše uskrsnuće.

Tijekom pedeset godina puno je puta posjetio Taizé, a mi smo veona cijenili njegovu veliku kulturu i sposobnost da izrazi vrijednosti Evanđelja u današnjim situacijama. Često nam je pomagao u našim razmišljanjima i više sam puta u pismima mladima citirao neke od snažnih izraza koje je izrekao u vezi s nama važnim temama, kao što su smisao života i porijeklo zla. Jednoga dana nam je rekao: “Koliko god zlo bilo korjenito, ono nije toliko duboko kao dobrota.”

Danas bih želio moliti s vama: Kriste utjehe, ti nam omogućuješ ostati u zajedništvu s Paulom Ricoeurom, kao i sa svima onima koji su otišli prije nas i koji nam ostaju tako blizu u srcima. Oni već vide ono nevidljivo. Njihovim stopama ti nas pripremljaš da primimo zrake tvoje svjetlosti.

Uz vas, u dubokom zajedništvu.

Jamčim vam za povjerenje svoga srca – brat Roger iz Taizéa

Provala dobrote

Što tražim u Taizéu? Rekao bih, na neki način, iskustvo onoga u što najdublje vjerujem, da je ono što se općenito zove «religijom» povezano s dobrotom. Do neke su mjere kršćanske tradicije na to zaboravile. Došlo je do nekog sužavanja, isključivog usredotočenja na krivicu i grijeh. Nije da podcjenjujem taj problem, koji me već više desetljeća zaokuplja. No, ono što želim potvrditi jest da, koliko god radikalno zlo može biti, nije duboko kao dobrota. I ako religija, ako religije imaju smisla, onda je to da oslobode tu srž dobrote u ljudima, da je traže tamo gdje je posve zapretana. Sada ovdje u Taizéu vidim, na neki način, provalu dobrote, u zajedničkom životu braće, u njihovoj smirenoj i diskretnoj gostoljubivosti, i u molitvi. Vidim tisuće mladih koji ne izražavaju konceptualnu artikulaciju dobra ili zla, Boga, milosti, Isusa Krista, već imaju temeljnu sklonost dobroti.

Jezik liturgije

Preplavljeni smo bujicom riječi, raspravama, napadom virtualnog, koji danas tvore svojevrsnu mutnu zonu. No, dobrota je dublja od najdubljeg zla. Moramo osloboditi to uvjerenje, dati mu jezik. A jezik kojim se govori ovdje u Taizéu nije filozofski, nije čak ni teološki, već liturgijski. A za mene, liturgija nije samo djelo; to je oblik misli. Skrivena je, diskretna teologija u liturgiji koja se može sažeti u misli da je «zakon molitve zakon vjere».

JPEG - 24.9 ko

Od prosvjeda do svjedočenja

Rekao bih da je pitanje grijeha pomaknuto iz središta pitanjem koje je možda još ozbiljnije - pitanjem smisla i besmisla, apsurda. (…) Nasljednici smo civilizacije koja je zapravo ubila Boga, drugim riječima, koja je prouzročila da besmisao prevlada smisao, i to potiče duboki prosvjed. Koristim ovu riječ jer je bliska svjedočenju. Rekao bih da sada svjedočenje slijedi iz prosvjeda, da ništavilo, besmisao, smrt nemaju posljednju riječ. To je u vezi s mojim pitanjem o dobroti jer ona nije samo odgovor na zlo, već i na besmisao. U prosvjedu je riječ svjedok: pro-svjeduješ prije no što možeš svjedočiti. U Taizéu postoji put od prosvjeda do svjedočenja i on slijedi zakon molitve, zakon vjere. Prosvjed je još uvijek negativan: kažeš ne na ne. A tamo moraš reći da na da. Stoga je ondje njihalo od prosvjeda ka svjedočenju. I mislim da to toga dolazi kroz molitvu. Bio sam jutros vrlo dirnut pjevanjem molitve u vokativu: «O, Kriste.» Drugim riječima, ovdje nismo ni u opisnom ni u odrednom obliku, već u uzdizanju i povlađivanju klicanjem! I mislim da je klicanje dobroti temeljni hvalospjev.

«Tko će nam pokazati sreću?»

Jako mi se sviđa riječ sreća. Dugo sam vremena mislio kako je ili prelako ili preteško govoriti o sreći, a onda sam prekoračio svoju stidljivost, ili sam ih možda produbio, kada se radi o riječi sreća. Uzimam je u svim njenim različitim značenjima, uključujući i blaženstva. Formula sreće je: «Blago onima … » Pozdravljam sreću kao «pre-poznavanje» u tri značenja te riječi. Prepoznajem je kao svoju; priznajem je u drugima, i zahvalan sam na sreći koju sam upoznao, na malim iskustvima sreće koja uključuju mala iskustva pamćenja kako bi me izliječila od velike nesreće zaborava. I tu funkcioniram ujedno kao filozof, s grčkim korijenima, i kao čitatelj Biblije i Evanđelja gdje se može slijediti putanja riječi sreća. Čini se da postoje dvije razine: ono najbolje u grčkoj filozofiji razmatranje je sreće, grčka riječ eudaimon, na primjer kod Platona i Aristotela, a u drugu ruku, vrlo mi je bliska Biblija. Mislim na početak Psalma 4: «Tko će nam pokazati sreću?» To je retoričko pitanje, no nalazi svoj odgovor u blaženstvima. A blaženstva su obzor sreće postajanja smješten pod znak dobrohotnosti, jer sreća nije samo ono što nemam,a nadam se imati, već i ono što sam okusio.

Tri oblika sreće

Nedavno sam razmišljao o oblicima sreće u životu. S obzirom na stvoreni svemir, predivni krajolik predanom, sreća je divljenje. Zatim, drugi oblik, u vezi s drugima: prepoznavanje, priznavanje drugih i prema zaručničkom modelu Pjesme nad pjesmama, njihovo slavljenje. Zatim, treći je oblik sreće, okrenut prema budućnosti, očekivanje: još nešto očekujem od života. Nadam se da ću imati hrabrosti suočiti se s nesrećom koje nisam svjestan, no ipak očekujem sreću. Koristim riječ očekivanje, no mogao bih upotrijebiti i drugu koja dolazi iz Prve poslanice Korinćanima, iz stiha koji uvodi u znamenito 13. poglavlje o «ljubavi koja sve razumije, sve pokriva.» Redak kaže: «Čeznite za najvišem darom.» «Čeznite»: sreća čežnje zaokružuje sreću slavljenja i sreću divljenja. (…)

Radosno služenje

Ono što me ovdje zadivljuje, u svim malim dnevnim službama liturgije, u svakojakim susretima, objedima, razgovorima, potpuno je odsutstvo odnosa dominacije. Katkad imam dojam da, u strpljivoj i tihoj pažnji koja odlikuje sva djela članova zajednice, svi slušaju, a nitko ne naređuje. To stvara dojam radosnog služenja, kako bih rekao, poslušnosti u ljubavi, da, poslušnosti u ljubavi koja je posve oprečna podložnosti i posve oprečna besciljnom vrludanju. Taj poprilično uzak put između onog što sam upravo nazvao podložnošću i vrludanja široko je obilježen životom zajednice. I mi, sudionici (ne oni koji nazoče, već koji sudjeluju), kako osjećam da sam bio i jesam ovdje, imamo od toga dobrobit. Dobrobit nam je od ove poslušnosti u ljubavi u tome što mi zauzvrat vježbamo poštujući dani primjer. Ova zajednica ne nameće nikakav zastrašujući model, već jednu prijateljsku opomenu. Draga mi je ta riječ «opomena» jer ovdje nismo u odnosu zapovijedi, još manje prisila, no nismo ni u odnosu nepovjerenja i oklijevanja, kao što je slučaj u današnjem profesionalnom životu, u urbanom životu, u radno kao i u slobodno vrijeme. Taj dijeljeni, uzajamni mir za mene predstavlja sreću života sa zajednicom iz Taizéa.

Obnovljeno: 11. srpnja 2005