Braća su stigla u Senegal početkom 1993., na poziv kardinala Thiandouma, tada nadbiskupa Dakra. Zamisao brata Rogera bila je da osnujemo malo bratstvo Zajednice u muslimanskoj zemlji crne Afrike (službeno u Senegalu je jedva 5% kršćana), iako su se u to vrijeme napetosti oko islama tek počele osjećati u svijetu.
Braća su izabrala svoj dom u velikoj četvrti radničke klase, kako bi tamo živjeli svoj zajednički život molitve, primanja drugih, i dijeljenja. Dobrodošlica susjeda, koji su u početku bili pomalo sumnjičavi, brzo je postala topla i puna povjerenja. Kuća je svakoga dana otvorena za djecu iz susjedstva koja tamo nadopunjuju svoje aktivnosti iz škole. O njima se brinu adolescenti koji i sami primaju pomoć za svoje školovanje. Mladi ljudi dolaze učiti i razmišljati. Nekoliko žena dolazi šivati. U tu svrhu napravljena je prodavaonica.
Prema broju i kvalifikacijama braće, održavaju se različite aktivnosti koje uključuju izbjeglice i emigrante, zatvorenike i oboljele od AIDS-a, uz posebni naglasak na one najsiromašnije i one koji su više manje marginalizirani.
Lokalna crkva velikodušno je dočekala braću te je također uključena na različite načine: organiziranjem molitava, edukacijskim programima, arhitekturom. Ali najvažnija ostaje njezina prisutnost, njezino slušanje i rješavanje tolikih problema: zdravlja, posla, čak i preživljavanja, u vrijeme kada se oni najranjiviji osjećaju izravno pogođeni ekonomskim krizama i kada su dotakli granice svojih mogućnosti.
Zajednička molitva je hranjena i potaknuta činjenicom da je ukorijenjena u život ljudi. Također je podupirana vjernim sudjelovanjem mnoge djece, mladih i nekih starijih kršćana iz susjedstva.
Preobraženje
Jedan od braće piše: «U Senegalu nema planina. Sve je očajno ravno. Pa kako onda možemo slaviti blagdan Preobraženja?
Uspinjemo se na terasu kuće u šest sati ujutro. Još je uvijek noć. Prijatelj svećenik došao je slaviti Euharistiju s nama. Došli su i mladi, neki od njih iz prilično dalekih mjesta. Djeca se, jedna za drugim, još uvijek pospana, penju stepenicama, neki vukući majke sa sobom. Možemo početi. Malo pomalo pjevanje postaje sve sigurnije…Prohladno je. Danas neće biti kiše, samo lagani povjetarac i nekoliko oblaka na nebu. Zora nježno sviće, ptice počinju cvrkutati. Nesvjesno smo iz noći prešli na svjetlost dana. Kakva prispodoba!»
Obnovljeno: 23. kolovoza 2008