Toliki ljudi traže smisao u životu. Traže nešto veće od lakih obećanja koja tako često ispunjavaju naše ekrane. Nisu li ljudi stvoreni s pravom svrhom? Što nam može pomoći da to otkrijemo?

Kad pokušavamo živjeti iz povjerenja vjere, ponekad se pitamo: Što Bog od mene želi? Imamo toliko želja. Kojim putem mogu hodati s Bogom?

Tijekom prošle godine, u Taizéu su nas posjetili mladi iz Ukrajine, Palestine, Libanona, Nikaragve, Mianmara i drugih mjesta pogođenih ratom i sukobima. Njihova vjera i težnja za pravednim i trajnim mirom nadahnuli su nas. Čuli smo i svjedočanstva ljudi koji rade u Gazi ili s obiteljima koje tamo žive. Vidimo bol onih čiji su bližnji držani kao taoci i čujemo krikove onih koji traže pravdu pod represivnim režimima.

Neko sam vrijeme proveo i s braćom naše zajednice iz Taizéa koja žive u malim zajednicama u Brazilu i na Kubi. Brazil je još uvijek pogođen naslijeđem ropstva i velikom nejednakošću. Ipak, postoje ljudi koji odbijaju odustati; oni se bore da budu na strani najsiromašnijih. Posebno mislim na jednu zajednicu u gradu Salvadoru, gdje beskućnici spavaju u crkvi i međusobno si pomažu.

Na Kubi sam vidio hrabar narod koji se suočava s ogromnim teškoćama. Sreo sam jednu baku koja je dala svu svoju ušteđevinu da bi njezin unuk imao ono što mu je potrebno za početak školske godine. Njegova majka, poput mnogih drugih Kubanaca, otišla je iz zemlje u potrazi za boljom budućnošću.

Na mnogim mjestima ljudi se pitaju: Kako mogu koristiti slobodu koja mi je dana da izrazim solidarnost s onima koji pate? Traže načine da njihova želja da vole i brinu za druge postane stvarna, dajući njihovim životima smisao kroz pomaganje i služenje drugima.

Naš svijet ima toliko ljepote, ali i toliko nepravde. Koje je moje mjesto u svemu tome? Što se od mene traži? Ovo je pitanje koje često osjećam u srcu, suočen s kompleksnošću života i izborima pred kojima se nalazim.

U Evanđelju po Ivanu, prve riječi koje Isus izgovara su: »Što tražite?« Podijelio sam ovo pitanje s grupom od šest mladih volontera u Taizéu iz šest različitih zemalja s četiri kontinenta. Ono što slijedi nadahnuto je njihovim riječima.

Njima i svim volonterima koji pomažu u organizaciji susreta u Taizéu, provodeći vrijeme s našom zajednicom kako bi molili i bolje razumjeli Kristov poziv u svojem životu, želim reći: hvala vam!

frère Matthew

 

U potrazi za tišinom

Nakon tjedna provedenog u Taizéu, kada ih se pita što im je bilo najvažnije, mnogi mladi govore o iskustvu tišine. U svijetu koji je hiperpovezan i stalno u pokretu, to može zvučati iznenađujuće.

Kada odvojimo vrijeme i isključimo se iz neprestanog dotoka informacija, ponekad upravo u tišini istinski susrećemo sebe i naziremo veću stvarnost.

U ljepoti svega što je Bog stvorio, zvuk vjetra, žubor potoka i pjev ptica mogu nas obgrliti i povesti prema unutarnjoj tišini u kojoj zajedništvo sa svim što postoji postaje opipljivo. Noć prepuna zvijezda može nas ispuniti divljenjem.^*

Isus je u svijet došao u tišini:^* »Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.«^* Onaj koji je bio s Bogom i bio Bog prije početka svih stvari došao je k nama po poniznom i siromašnom rođenju u tišini noći:^* svjetlo koje sjaji u tami.

I tako, ova tišina nije prazna. Ona postaje mjesto susreta. U tišini nismo sami. Ali borimo se s njom jer je naš um ispunjen tolikim stvarima. Kao što stoji u Pravilu Taizéa: »Ako tvoja pažnja luta, vrati se molitvi čim primijetiš svoju rastresenost, bez jadikovanja.«^*

Prije mnogo stoljeća netko je molio: »Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo!’ Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.«^* U tišini našeg srca, hoćemo li se iznova i iznova okretati traženju Boga?

Molitva je često prije svega želja,^* tiha čežnja za mirom u Božjoj prisutnosti. Kada ne znamo kako moliti, Duh Sveti je tamo, moleći u nama uzdasima previše dubokim za riječi.^* Kada slušamo taj najdublji dio svog srca, možemo uvidjeti da ondje prebiva Duh Sveti. Suočen sam sa samim sobom i s Bogom, koji diše u meni.

Živi Bože, nauči me tražiti te u tišini srca, u ljepoti stvaranja, u slušanju tvoje Riječi, u prihvaćanju tvoje ponizne prisutnosti.

Možemo li se obvezati da ćemo svaki dan provoditi malo vremena u tišini, kako bismo ušli u Božju prisutnost? Možda možemo početi s pet minuta dnevno. Počnimo čitanjem kratkog biblijskog odlomka ili zahvaljivanjem za darove koje smo primili proteklog dana ili jednostavno uzimajući vrijeme da budemo ovdje, u Božjoj prisutnosti.

 

U potrazi za smjerom

Tišina omogućuje istinsko rasuđivanje. Kada tražimo koji put odabrati, tišina nam dopušta da slušamo ono što je najdublje u nama. Potrebna nam je i unutarnja sloboda kako bismo mogli donijeti odgovoran izbor. Takva sloboda uključuje prihvaćanje naših ograničenja, ali bez straha: strah nikada nije dobar savjetnik, a Bog nikada ne prisiljava naše srce.

Svi tražimo osjećaj pripadnosti, a istovremeno i neku vrstu sigurnosti. A u našoj potrazi za autentičnim načinom života, događa se da upravo zahvaljujući drugim ljudima otkrivamo tko smo doista. Možemo biti iznenađeni otkrivajući kroz druge ono što sami ne bismo mogli pronaći.

U Evanđelju po Ivanu, dvoje mladih boravi u Jordanskoj dolini sa svojim učiteljem, Ivanom Krstiteljem, kojemu vjeruju. Ne želeći ih zadržati za sebe, upućuje ih prema drugome – prema Isusu. I oni ga slijede.

Kada ih Isus ugleda, upita ih: »Što tražite?« Kada odgovore: »Učitelju, gdje stanuješ?«, on im kaže: »Dođite i vidjet ćete.«^*

Ta dva pitanja sažimaju proces traženja i otkrivanja smjera za život s Kristom. Polazeći od svojih vlastitih želja, od svojih stremljenja prema punijem životu – »Što tražite?« – možemo ih staviti pred Isusovu osobu – »Učitelju, gdje stanuješ?«

Isus, koji nas poziva: »Dođite i vidite«, je nježan i ponizna srca, i voli nas ljubavlju koja je bezuvjetna, sigurna i postojana. Hoću li se usuditi odgovoriti na njegov poziv unatoč svojim oklijevanjima i čak svojim sumnjama?

Kriste Isuse, pokaži mi put i učini me spremnim slijediti ga.^*

Tko su ljudi koji me usmjeravaju prema Kristu? Odvojimo trenutak da im se zahvalimo.

 

U potrazi za radošću

Jedan od volontera u Taizéu rekao mi je: »U mojoj zemlji mladi pokušavaju preživjeti u svijetu koji nudi sve; ali u njihovoj dubini dominiraju strah, tjeskoba i depresija.«

Okruženi smo obećanjima radosti sa svih strana. Ali mnoga od njih ne vode do trajne radosti i nude samo kratki trenutak zadovoljstva.

Radost izbija iz dubine kada shvatimo da smo voljeni zbog onoga što jesmo. Kada razumijemo da je radost dar, a ne nešto što možemo zahtijevati, otkrit ćemo da smo je spremni primiti. Tada je više ne pokušavamo silom proizvesti i lagano smo nošeni naprijed.

Isus je s prijateljima bio pozvan na svadbenu svečanost,^* i nakon nekog vremena ponestalo je vina. U tom trenutku nešto je nedostajalo: Isus je među siromasima. Susrećući ih u njihovoj siromaštini, daje im ono što nadilazi njihova očekivanja. Ono što želi za njih je radost, i čini sve da je omogući.^*

Sjećam se kako sam prije mnogo godina bio u Kalkuti u matičnoj kući Misionarki ljubavi. Na zidu je stajala izreka Majke Tereze koja me podsjetila da nas Bog prihvaća sa svim našim slabostima i ne traži da budemo savršeni. Ne moramo uvijek biti jaki.

Naše nas unutarnje siromaštvo može navesti da se bojimo da nismo dovoljno dobri. To često vodi tome da prikrivamo tko smo doista. Ali ako se usudimo stati pred Krista s praznim rukama, on dolazi da ih ispuni, postupno preobražavajući naše siromaštvo.

Čak i u trenucima tuge, kada radost izgleda daleko, moguće je sjetiti se kako je Isus govorio o radosti koju nitko neće moći oduzeti.^*

Milosrdni Bože, želimo primiti tvoju radost bez obzira u kakvoj se situaciji nalazili. Kada razumijemo da nas voliš i otvaraš nam put prema životu koji nikada neće završiti, radost izvire iz dubine našeg srca.

Razmislimo o tome što možemo učiniti da bismo donijeli radost drugima. Susretnimo se s nekim osobno, a ne samo virtualno. Ponekad u poniznoj službi slobodno danoj drugima primam zauzvrat mnogo više nego što sam očekivao, osobito kada vidim radost na licima onih kojima služim.

 

U potrazi za smislom

U svakome od nas postoji žeđ za smislom. Gdje možemo utažiti tu žeđ? U našim užurbanim životima, negdje u nama postoji tihi glas koji šapuće da smo voljeni.

Jedan vjerski vođa po imenu Nikodem, koji je tražio istinski smisao u svom životu, čuo je za Isusa.^* Došao je noću da ga sretne i pronađe način da svoje misli izrazi riječima.

Naša najdublja pitanja o vjeri, životu i smrti, o smislu i svrsi često ostaju neizgovorena. Ali dokle god nisu izrečena, nešto u nama nije zadovoljno, kao što je to bio slučaj s Nikodemom.

Dok tragamo, hoćemo li slijediti svoja pitanja dok nas ne odvedu do izvora života? Možda nećemo pronaći sve odgovore na svoja pitanja; ali kada se usudimo slijediti Krista, možemo doći do točke u kojoj se moramo povjeriti Bogu s jasnim povjerenjem.^* Tada otkrivamo Božju nježnost i dobrotu koja nas obuhvaća.

Smisao Isusova života nije bio suditi čovječanstvu, nego omogućiti svakom čovjeku da shvati da ga Bog ljubi. On nam dolazi pokazati put sve veće ljubavi. To je njegova tajna.

Nikodem je pristupio svjetlu korak po korak. Godinu ili dvije nakon susreta s Isusom noću, otvoreno je stao u njegovu obranu pred vlastima u Jeruzalemu.^* Nekoliko mjeseci kasnije, kada je Isus bio raspet na križu, pokazao je veliku hrabrost.^* Usudio se pripadati skupini Isusovih prijatelja. Njegova hrabrost odvela ga je u zajednicu.

Vodi me, blaga svjetlosti, kroz tamu koja me okružuje, vodi me dalje… Ne tražim da vidim daleke krajeve; jedan korak mi je dovoljan.^*

Pokušajte organizirati okupljanje u kojem svaka osoba govori o tome kako nalazi smisao u svom životu. Za neke to može biti kroz vjeru, za druge kroz neku djelatnost, a neki mogu imati više pitanja nego odgovora. Takvo dijeljenje i pažljivo slušanje mogu biti način na koji ćemo ohrabrivati jedni druge. Ako se čini prikladnim, okupljanje može započeti pjesmom koja zaziva Duha Svetoga i završiti pjesmom zahvalnosti.

 

U potrazi za pravednim svijetom

Nepravda – bilo da se radi o ekološkom uništenju,^* nejednakostima, nasilju, ugnjetavanju ili ratu – izaziva čitav spektar osjećaja: ogorčenje, bijes, tugu, ponekad i očaj. Ali kada se, s pravom, odlučimo boriti protiv nepravde, ne postoji li opasnost da postanemo toliko zatvoreni u vlastitim stavovima da više ne vidimo dalje od njih?^* Postoji čak i rizik da postanemo zatočenici vlastitog algoritma i uhvaćeni u polarizaciju koja prijeti našim društvima.

Izađimo iz vlastitih okvira i dopustimo da nas stavovi različiti od naših potaknu na razmišljanje, čak i kada je nemoguće složiti se s njima.

Ponekad moramo biti spremni istodobno prihvatiti različite složene stvarnosti, ondje gdje se čini da nema rješenja.^* Slušanje priča različitih strana može biti uznemirujuće, ali ne čuti ih bilo bi nepravedno.

Nakon večernje molitve u crkvi u Taizéu, jedna mlada žena mi je rekla: »Moram priznati nasilje koje postoji u meni, ali ga moram i držati uz svoju potrebu za kontemplacijom.« Ovo sam doživio vrlo oslobađajuće. Umjesto da potisne taj osjećaj ili se pretvara da ne postoji, ona ga stavlja uz svoju žeđ za Bogom.

Postoji opasnost da destruktivne sile, koje postoje u svakome od nas, preuzmu kontrolu nad nama. Tako je lako demonizirati ljude, pa čak i čitave narode. Tada riskiramo da budemo uvučeni u spiralu nasilja i da ga perpetuiramo. Kontemplacija – molitva – otvara nas drugoj dimenziji, vodi nas prema pomirenju s onim što nosimo u sebi i pronalaženju načina za gradnju mostova.

Duh Sveti je tu da nas vodi putem na kojem možemo donositi hrabre odluke. Brat Roger, koji je započeo naš zajednički život u Taizéu, govorio je o »kreativnom nasilju mirotvoraca«^* koje im omogućuje da ne popuste pred iskušenjem da napuste put Evanđelja.

Isus utjelovljuje svijet pravde i ispravnih odnosa koji Evanđelja nazivaju Kraljevstvom Božjim. Ali on se razljutio i prevrnuo stolove mjenjača i trgovaca u Hramu kako bi stvorio prostor za Boga.^* Isus je žestoko govorio protiv vjerske licemjernosti, ali je također bio sposoban primiti vjerskog vođu poput Nikodema. Bio je upoznat s farizejima i prihvatio je njihovo gostoprimstvo,^* ali je obroke dijelio i s ljudima izopćenim iz društva. Imao je nepokolebljivu ljubav prema izgubljenim ovcama svojega izraelskog naroda,^* ali se divio vjeri rimskog časnika i izliječio njegovog slugu;^* i dopustio je da ga izazove vjera poganke koju je sreo na svom putovanju u inozemstvu.^*

Preuzimajući rizik uspostavljanja odnosa s ljudima koji su bili različiti od njega,^* Isus je pobudio povjerenje i utjelovio Božju pomiriteljsku moć.

Ako znamo da svjetlo sja u tami i da, kroz jednostavne geste ljudske dobrote, ljubav Božja može pobijediti, onda smo oslobođeni za djelovanje.

Kriste Isuse, u svom životu na zemlji nisi oklijevao osuditi nepravdu, ali si nastojao graditi mostove s onima koje si susretao na svom putu. Povećaj našu žeđ za premošćivanjem podjela koje razdvajaju ljude i narode, kako bi pravda mogla cvjetati na zemlji.

Koje konkretne korake možemo poduzeti kako bismo gradili mostove tamo gdje postoji podjela? Jednoj je osobi teško djelovati samoj. Razmišljajte s drugima; udružite ideje; obratite se kao grupa onima na marginama društva. Što znači slušati ljude s mišljenjima različitim od naših, razumjeti njihove strahove, a pritom ostati vjerni vlastitim evanđeoskim vrijednostima?

 

U potrazi za zajedništvom

Jedan od volontera u Taizéu mi je rekao: »Želim živjeti u skladu sa svojim vrijednostima i evanđeoskim vrijednostima. Kada donosim odluku, pitam se: je li to prihvatljivo za druge, za planet i za mene? Želimo graditi bolji svijet.«

Zajedništvo s drugima, sa stvorenim, s Bogom – nakon izolacije pandemije, jesmo li spremni ponovno izgraditi svijet zajedništva,^* brižan svijet?^* Sve je povezano; svi pripadamo jedni drugima u našem zajedničkom domu, stvorenom i nama darovanom.

Podno Križa Isusova se zajednica raspala. Juda ga je izdao. Petar ga je zatajio. Većina njegovih prijatelja pobjegla je. Činilo se da je sav Isusov trud da izgradi život ljubećeg zajedništva, da bude otvoren svima, propao. Preuzeo je rizik da bude spreman dati svoj život čak i za one koji će ga odbaciti. Ali u najmračnijem trenutku, zajedništvo se ponovno rađa podno Križa.^*

Prema Ivanovu Evanđelju, četiri žene i jedan muškarac ostaju s Isusom do samog kraja. Bez riječi, oni su jednostavno tu. Oni postaju svjedoci zajedništva koje Isus nastavlja stvarati, čak i kada ništa više ne izgleda moguće.

Neprijateljstvo i odbacivanje razaraju ljudsko zajedništvo. Na Križu, Isus preuzima to neprijateljstvo i odbacivanje na sebe, obnavljajući zajedništvo čak i u trenutku najveće patnje.^*

Na Križu, Isus daje svog ljubljenog učenika svojoj majci kao još jednog sina, a on je, predstavljajući sve buduće učenike koje Isus ljubi, uzima u svoj dom. Rađa se nova obitelj: zajednica vjernika u Isusa, Crkva – rođena ne iz pobjede i trijumfa, nego iz ljubavi koja je veća od nijeme šutnje patnje. Tko bi mogao biti isključen iz takvog zajedništva?^*

U Crkvi smo pozvani stati zajedno s onima koji pate, sa žrtvama nepravde.^* Svi smo ljudi, pozvani primati jedni druge u poštenju i pravednosti, gdje su sloboda i integritet svake osobe poštovani.

Isus završava svoje djelo kada umire uoči subote, sedmog dana u tjednu,^* upravo kao što je Bog završio djelo stvaranja sedmog dana, videći da je sve »vrlo dobro«.^* Dar života koji Isus daje na Križu početak je novog stvaranja. On umire nasilnom smrću – ali »rijeke žive vode«^* teku iz njegovog tijela,^* vode koja nije ništa drugo nego Duh Sveti koji obnavlja lice zemlje.

Tijelo Isusa smješteno je u novi grob u vrtu, vrtu koji naša zemlja treba postati.^* I u tišini sedmog dana koji slijedi, ranjeno stvorenje, čiji smo dio i koje je povjereno našoj skrbi, započinje svoju tajnu preobrazbu.

Kriste Isuse, dao si svoj život za svakog čovjeka i pokazuješ nam koliko si spreman predati se za nas. Daj da stojimo podno tvog Križa s Marijom, tvojom majkom, i s tvojim ljubljenim učenikom i prihvatimo ono što nam govoriš.

S kime smo pozvani stati? Kako doživljavamo zajednicu? Studenti mogu dijeliti kuću, moliti se i dijeliti obroke, posebno sa studentima iz inozemstva; drugi se tjedno sastaju u nečijem domu. Učinite da se oni koji se osjećaju izvan zajednice osjete dobrodošlima, nadilazeći osjećaj nepravde na jednostavan način.

 

U potrazi za mirom

Žudimo za mirom – unutarnjim mirom i mirom u ovom svijetu kojeg Bog toliko voli. »Počni djelo mira u sebi, tako da, kada budeš u miru, možeš donositi mir drugima,«^* rekao je vjernik iz 4. stoljeća.

Kad se Isus susreće s Marijom iz Magdale u vrtu na uskrsno jutro, pita je: »Zašto plačeš? Koga tražiš?«^* Njezine suze pretvaraju se u radost kada shvati da onoga kojeg je tražila smrt nije nadvladala. I Isus je tada šalje da podijeli ono što je vidjela i čula s njegovim drugim prijateljima.

Ubrzo nakon toga, kada ih Isus susreće, a oni su još uvijek puni straha, njegove prve riječi su: »Mir vama!«^* Ulazeći u njihov strah, otvara ih miru svoje prisutnosti. Dahnuvši u njih Duha Svetoga daje im odgovornost za nastavak svoga djela pomirenja.

Mir koji im je Isus obećao prije svoje smrti, »mir koji svijet ne može dati«,^* mnogo je više od odsutnosti sukoba. Biblijska riječ šalom uključuje osjećaj obnove i cjelovitosti. To je Božji mir koji nam je povjeren kako bismo ga mogli njegovati i razvijati.

Kada pomažemo drugima otkriti slobodu i mir koji im se nudi, kada činimo sve što možemo da srušimo prepreke neprijateljstva ili zidove koji ih drže zatvorene, tada sudjelujemo u samom Božjem životu. I kada promatramo stvoreno s zadivljenošću i zahvalnošću i pokazujemo brigu za njega, zar ne hodamo istim putem?

Svi mi trebamo dopustiti da budemo uronjeni u mir koji Uskrsli Krist obećava svakome od nas. Na taj način možemo zajedno putovati i pratiti jedni druge, sijući nadu^* korak po korak. Čak i kroz najjednostavnije geste, možemo nastojati postati znakovi pomirenja, hodočasnici mira, svaki na svoj način, gdje god nas je Bog stavio.

Slušajmo glasove onih koji pate zbog smrtonosnih sukoba ili zbog nasilja s kojim se suočavamo u našim društvima. Održavanje kontakta s ljudima koji žive u ratnim zonama može biti jedan od načina da to činimo. Podržimo one koji se zalažu za pravdu u zemljama s represivnim režimima ili s vladama koje promiču rat. Bi li neki od tih ljudi bili spremni podijeliti svoje svjedočanstvo? Pripremite molitveno bdijenje za mir i podijelite neka od tih svjedočanstava. Slušajmo što nam Duh Sveti danas govori.

Blagoslovi nas, Bože ljubavi. Kroz Duha Svetoga, uvijek vodi naše korake dok hodamo s Uskrslim Kristom. Neka nastojimo postati hodočasnici nade, hodočasnici mira.