Možda još više no proteklih godina, Europski je susret primjećen i promatran široko izvan vjerskih krugova. «Kršćanska Europa iz Kopenhagena u Taizé», «Ujedinjena Europa mladih kršćana u Taizéu», «Mladi iz Taizéa načinit će Europu», «Pariz, prijestolnica povjerenja», bili su naslovi u nekoliko važnih francuskih novina.
Znatiželjnom je promatraču novi zemljovid šire Europe postao vidljiv rano ujutro u subotu 28. prosinca duž širokih pariških ulica. Stotine autobusa došle su u četvrti u bilzini pariškog velesajma na Porte de Versailles i željezničkog kolodvora Montparnasse, kako bi iskrcali mnoštvo mladih pristiglih na dvadeset i petu postaju hodočašća povjerenja na zemlji. Spominjući samo pristigle iz veće udaljenosti: 2000 iz Srbije, 4000 iz Rumunjske,1000 iz Ukraine, nekoliko stotina iz Rusije.
Oni koji nisu čitali novine bili su iznenađeni mladima koji su u metrou pjevali i nisu tražili novac. «Zašto ste ovdje? Što vas je u ovo doba godine dovelo u Pariz?»
Nije bilo jednostavno odgovoriti na pitanje: što «hodočašće povjerenja» može značiti a društvo u kojem je teško zamisliti da znakovi imaju moć promijeniti svakodnevicu?
Ne gradite svoj život na strahu!
Francuski je filozof, Paul Ricœur, u radijskom intervjuu 30. prosinca nakon večernje molitve, pokušao na to pitanje dati odgovor: «Živimo u vremenu u kojem prevladava strah, strah od terorizma, siromaštva, svih oblika zla. A u Taizéu nema straha. Prva lekcija u Taizéu za mene je: ‘Ne boj se!’ ‘Ne gradi svoj život na strahu !’ Mir je kraj sukoba, kraj straha. U okupljanju oko Taizéa ja vidim neku vrst proročke slutnje onoga što bimo željeli vidjeti u svjetskim institucijama.»
«Ne boj se!» Nisu samo prvi stihovi nove pjesme na Francuskom. To bi mogao biti i prvi izraz koju su mladi volonteri iz deset različitih zemalja morali na tom jeziku naučiti. Oni su u Parizu pripremali prijem i smještaj s 350 župa i kongregacija svih vjeroispovijesti u Parizu i okolici. Tijekom nekoliko mjeseci, stotine posjeta župama odzvanjale su tim evanđeoskim pozivom.
Povjerenje počinje s malim stvarima. Tko bi za prvih posjeta u rujnu zamislio da će, unatoč svim nesigurnostima, 40 000 sudionika biti smješteno u obiteljima? Mladi se dobrovoljac sjeća svojih prvih najava na kraju mise u župi u pregrađu, poziva župljanima da traže mjesta gdje bi se hodočasnici mogli smjestiti. «Doći će ih 80 000, možda i više, to nitko ne zna. Vi ih ne poznajete, no dobro je da im pružite gostoprimstvo i da idete posjetiti obitelji koje ne poznajete kako bi i oni ugostili mlade koje vi ne poznajete!»
«Neka vrst proročke slutnje onoga što bimo željeli vidjeti u svjetskim institucijama», kako je to Paul Ricœur rekao. Oko 150 gradskih uprava dalo je na korištenje jednu ili više sportskih dvorana kao smještaj za one koji nisu mogli biti smješteni u obiteljima. Neki od njih imali posla s niskim primanjima, propalim četvrtima. U Garges-les-Gonesse, pripremni je tim sačinjen od tri djevojke afričkog i indijskog porijekla, pričao kako su, po dolasku 28. prosinca, Poljaci bili krajnje iznenađeni vidjevši da su u samo jednoj domaćinskoj obitelji bijelci. Diskretno su upitali gospođu iz župe da li su svi ti ljudi Francuzi, i bili još više iznenađeni njenim potvrdnim odgovorom. Brojne su domaćinske obitelji bile porijeklom iz Sri Lanke, jer je nekoliko katoličkih obitelji uspjelo uključiti cijelu zajednicu, čak i hinduse.
Europski je susret jednostavan put za posjete, kao da su svi susjedi. Neki su bili jako iznenađeni razmjerom ponovnog otkrića društvenih veza. Jutra su provođena u mjesnim crkvama, dijeleći znake nade sa stanovništvom četvrti. Nekoliko je pripremnih timova došlo na zamisao pozvati gradonačelnika ili jednog od gradskih viječnika da govori o svom predanju u političkom i društvenom životu. To je bilo iznenađujuće, jer su u Francuskoj država i crkva strogo odijeljene. U Ivry sur Seine, gdje su od 1930. godine na vlasti komunisti, 400 tamo ugošćenih mladih jedno je jutro imalo susret s gradonačelnikom. «Osjetio sam kako Europa s dvadeset i pet članica već postaje stvarnost. Među tim mladim ljudima i oni su koji će u nekima od tih zemalja imati utjecaja. Ako ovaj Taizé-susret može dovesti do zajedničke svijesti u pogledu Europe, to je od velike važnosti.»
Isto tako u Ivryu, mladi katoličke župe željeli su na različite načine prikazati predanja ljudi koji nastoje služiti drugima. Kamel, koji vodi kazališnu skupinu sačinjenu uglavnom od mladih sjevernoafričkog porijekla, pojašnjava: «U utorak ujutro ugostili smo tridesetak mladih. Razgovor je bio jako zanimljiv. Motivirao je petnaest članova skipine da sudjeluju na novogodišnjoj proslavi u župi. Sve je dobro prošlo, osjećali su se dobrodošlima. Sljedećih smo dana još o tome razgovarali, bili su puni poleta. Željeli bismo nastaviti tim putem i ove godine učiniti nešto zajedno s mladima iz studentske župe.»
«Zbog čega ste ovdje?» Biskup Daucourt iz biskupije Nanterre odgovorio je: «Ovi nas susreti podsjećaju da Crkva ne postoji zbog sebe. Ona postoji zbog svijeta, kako bi nosila i bila znakom zajedništva koje je Isus želio stvoriti, ne samo među kršćanima, već među svim ljudima na svijetu.» U Parizu je vladalo slavljeničko ozračje, stvorila ga je Crkva koja nema druge želje no da prima i bude znakom zajedništva. Samom svojom prisutnošću, sudionici susreta mogli su otkriti istinsko i duboko traženje. Olivier Clément, pravoslavni teolog napisao je članak o Susretu u Parizu za francuske novine. «S gledišta Taizéa», piše on, «Crkva je pozvana biti što u svojoj dubini već jest – zemlja živih.»
Osloboditi temeljnu dobrotu
«Mir nije samo odsutnost rata; to nije mirovni sporazum. Mir je stanje bez sukoba, to je prestanak sukoba. To je uzajamno priznato stanje dobrote, i to čovjek doživljava u Taizéu. Zahvaljujući Taizéu, može se shvatiti kako je temeljna funkcija vjere osloboditi skrivenu dobrotu drugoga, osloboditi temeljnu dobrotu, mogli bismo reći…» rekaoje Paul Ricœur u istom radijskom razgovoru.
U središte je susreta postavljena molitva. Tri puta na dan, kao pravilno disanje Radosne vijesti, ona pripravlja posve konkretne korake prema miru u u traženju mira srca. «Započnite u sebi djelo mira», rekao je sveti Ambrozije, biskup milanski iz petog stoljeća, «kako biste, smirivši se u sebi, mogli drugima donijeti mir.»
Jean, član pripremnog tima u Parizu, kaže: «Unatoč svom poslu koji leži na pripremnom timu u župi, uspjevao sam otići na molitve i poslijepodnevni program na Porte de Versailles. Kada bih morao sažeti te molitve, upotrijebio bih dvije riječi: ljepota i jednostavnost. Ljepota molitvenih prostora bila je takva da si jednostavno mogao ući u razgovor s Bogom. Ove su godine velike slike nosile motive vitraja iz katedrale u Chartresu ili Sainte Chapelle. Zatekao bih se kako brojim preostale molitve susreta, kao dijete koje za praznika broji koliko je još slobodnih dana do novog početka škole.»
Kardinal Lustiger, nadbiskup pariški, jedne je večeri došao pozdraviti sudionike susreta. «Za Europu, čiji narodi su u prošlosti primili radost Evanđelja, vi ste glasnicima poslanim od Krista. Izliječite rane prošlosti. Gdje je bjesnila mržnja, pokažite snagu ljubavi. Idite hrabro prema budućnosti.» Jean-Arnold de Clermont, predsjednik Protestantske federacije Francuske, sudjelovao je na jednoj od večernjih molitava, a različite pravoslavne Crkve pariškog područja sudjelovale su u prijemu mladih.
Oslobodite dobrotu što leži ispod površine, u sebi i u drugima... Tijekom poslijepodneva pružala se mogućnost različitih načina daljeg hoda s tim razmatranjem i njeno provođenje u djelo. «Radost je u odgovoru na Božji poziv», «Evanđeoski izazov: ljubiti svoje neprijatelje.» «Bog želi biti otkriven – otajstvo ljubavi naslutljivo u ikonama.» «Borba protiv siromaštva u vlastitoj zemlji.» «Ima li nade za mir danas?» (Razgovor predvođen stručnjakom za međunarodna pitanja). «Nasilje utječe na mlade: kako reagirati?»
Nekoliko je mogućnosti ponuđeno kako bi se omogućio susret s onima koji iz bilo kojeg razloga nisu mogli doći na susret. Posjet zatvorenicima, bolnicama, umirovljeničkim domovima, susret s osobljem Doma Jeanne Garnier gdje se njeguju neizlječivo bolesni...
Poslijepodne 29.prosinca mladi su u Trappesu susreli Rome koji žive u kampu nedaleko katoličke studentske župe, gdje se žene te zajednice sastaju. Aurélie, studentica iz istočne Francuske objašnjava: «U vlaku, na putu za Trappes, pala su mi na pamet brojna pitanja: Rome nazivamo Ciganima; ritam njihova života određuju putovanja u karavanima, osobito kao obitelj. No što još možemo o njima reći? Jesu li oni kršćani? Jesu li Francuzi? Kako se uzdržavaju? Ne znam. Mislim da me jedino bilo strah kako neće vjerovati da ih ne dolazimo posjeteti iz znatiželje, već da želimo s njima podijeliti nešto iz svog života. Na kraju sam bila jako sretna što sam u svojoj vlastitoj zemlji otkrila te ljude čiji se životni ritam i osobito običaji jako razlikuju od mojih, iako žive u mojoj blizini. Mislim da je lijepo da smo odvojili vrijeme kako bi ga međusobno podijelili. Dijeljenje je bilo istinski obostrano.»
Uvečer 31.prosinca za vrijeme zadnje molitve Europskog susreta,u prisutstvu 80 000 mladih iz čitave Europe kao i s drugih kontinenata, Brat Roger je zaključio:
«Tijekom ovih dana susreta javilo se pitanje: kako uvijek iznova naći snagu potrebnu za nastavak puta? Ne dajući da nas ispune brige, željeli bismo slušati poziv koji nam Evanđelje upućuje: ’Ostavi brige za sobom, da, ostavi beznađe za sobom, daj svojoj duši živjeti!’
Kad se mladi u svome životu odluče za mir, oni podržavaju nadu koja se prenosi sve dalje i dalje. Kad se vratite kući, svatko od vas može početi postajati krijesom mira. Znamo da živimo u svijetu gdje svjetlo i tama istovremeno postoje. Ako svatko od vas postane krijesom mira, po vama će se javiti novo svjetlo među ljudima na zemlji. I tako bih ja, sa svoje strane, kad bih mogao, išao do na kraj svijeta kako bih iznova izrazio svoje povjerenje u mlade naraštaje.»
