Petak, 15. travnja
Danas je zadnji dan Velike pravoslavne korizme. Vikend, sa svojim slavljima Lazarove subote i ulaska Gospodina u Jeruzalemu u nedjelju, već daje predokus uskršnjih slavlja. Jutros smo sudjelovali u završnoj liturgiji pre-posvećenih darova – večernjoj, za kojom je slijedila jutarnja, a potom skraćenoj liturgiji s podjelom darova posvećenih na posljednjoj euharistiji. Molitva sv. Ephraima izgovara se nekoliko puta tijekom službe. Na kraju svake rečenice vjernici se prekriže, kleknu i poklone do zemlje.
Večeras je održan završni susret za župne koordinatore, u župi crkve Ikone Bogorodice, Radosti svih unesrećenih. Šest će župa primiti hodočasnike. Dojmljiva je njihova volja da improviziraju i prime sve. Svi su koordinatori mladi ljudi i pomažu s blagoslovom svog svećenika. Njihovo je povjerenje vrlo dirljivo. Za većinu župa bit će ovo prvi put da primaju mlade iz drugih zemalja.
Subota, 16. travnja
Lazarova subota. Lazarovo vraćanje u život je bilo posljednji i najveći znak koji je Isus učinio. Pokazuje ga kao darovatelja života, što paradoksalno vodi do njegove smrti. I povijesno i liturgijski, primjereno je da taj znak bude uvod u Veliki tjedan i Uskrs.
Jutros je liturgija u crkvi Uznesenja, točno pored ulice Tver u središtu Moskve. Ovdje ćemo primiti hodočasnike u sredu. Osjeća se pravi duh slavlja nakon četrdeset dana Korizme. Govoreći, svećenik nas podsjeća kako Krist poziva svakoga od nas da ustanemo iz grobova kako bi nam donio novi život već u sadašnjem trenutku.
Poslijepodne je sastanak s volonterima koji će pomagati u srijedu i tijekom čitavog hodočašća. Prije mjesec dana imali smo susret na koji je došlo 70 mladih, a na kojem su se davali praktični zadaci. Ovaj put ima više zadataka! Neki će dočekati hodočasnike na aerodromima i kolodvoru kako bi ih doveli do središnjeg prijemnog mjesta. Drugi će biti posrednici između prijemnog mjesta i župa domaćina. Tu je i tim za čaj, timovi koji će objašnjavati program, dijeliti karte i upućivati ljude u njihove župe…
Objašnjavajući onima koji će biti zaduženi za prvi prijem, možemo nazrijeti koliko su dugo ovi mladi Rusi čekali priliku da prime mlade iz inozemstva u svojim župama, tolika je njihova radost...
Nedjelja, 17. travnja
Slavlje ulaska Gospodinovog u Jeruzalem – „Cvjetnica“ na Zapadu, ali „Vrbova nedjelja“ u Rusiji. Proljeće se već skoro pokazuje i na ulicama se mogu vidjeti štandovi s grančicama s resama ispred crkava. U podzemonoj željeznici vidite ljude koji nose te grančice. To je oblik popularne vjere. Pokazuje kako religiozno djelovanje više nije strano u društvu koje je ne tako davno bilo ateističko. Već sinoć na večernjoj molitvi, svećenici su blagoslivljali grančice i radosto prskali vjernike vodom. Danas se to ponavlja, a crkve su pune. Svi drže svijeće u rukama.
Slavlje u jednoj župnoj crkvi u selu izvan Moskve, odakle su prve skupine doputovale u Taizé ranih 1990-ih. Molitva uh grob hrabrog svećenika koji je izgradio kongregaciju tijekom teških godina. Sunce sja.
Srijeda, 20. travnja
Teško je opisati ljepotu ovog dana: jedan od onih posebnih trenutaka kad se nešto čemu se toliko ljudi nada i za što toliko dugo moli odjednom ispuni. 240 hodočasnika iz 26 zemalja primilo je šest različitih pravoslavnih župa u Moskvi. Tko je mogao zamisliti takvu stvar prije samo nekoliko desetljeća.
Uspenska crkva, nadomak Crvenog trga, smještena između McDonald’sa i Ministarstva unutrašnjih poslova, otvorila je svoja vrata. Prisutnost ikona u crkvi, ljudi koji ulaze s ulice kako bi upalili svijeće pred njima i pomolili se na trenutak – sve je to stvorilo jedinstvenu atmosferu za te mlade ljude koji su došli sa željom da shvate nešto više o Ruskoj pravoslavnoj Crkvi. Neposredno iskustvo mira na Zemlji, u suprotnosti s dahom života ovog živopisnog grada.
Strpljivost i ljubaznost naših ruskih domaćina sjale su tijekom cijelog dana. Nijedan hodočasnik nije primljen bez čaja i hrane. Oni koji su stigli u zadnji čas primljeni su s istom radošću kao oni koji su došli prvi. I mladi u župnim pripremnim skupinama sve su tako dobro isplanirali. Nijedna obitelj nije ostala bez gostiju. Pravo čudo! Toliko je toga na čemu treba biti zahvalan. Ne treba više ništa dodati. Hodočašće je počelo.
Veliki četvrtak, 21. travnja
Kakva je radost biti među tristotinjak ljudi koji sudjeluju u liturgiji Velikog četvrtka u župi sv. Tatjane, crkvi povezanoj s Moskovskim državnim sveučilištem, točno nasuprot Kremlju, u 7,30 ujutro.
Olga piše o današnjoj jutarnjoj službi:
«Četvrtak je dan ustanovljenja Posljednje večere. Ujutro se liturgija Velikog četvrtka slavi u svim crkvama. Na taj dan čak i oni koji su na poslu ili studiraju pokušavaju pronaći vremena da makar ujutro sudjeluju u toj posebnoj liturgiji. Jednom u godini pjeva se molitva «Егда славнии ученицы…». Svi primaju pričest pjevajući «Вечери Твоея тайныя днесь, Сыне Божий, причастника мя приими: не бо врагом Твоим тайну повем, ни лобзания Ти дам, яко Иуда, но яко разбойник исповедаю Тя: помяни мя, Господи, во царствии Твоем.» Cijeli je dan obilježen znakom tog posebnog sudjelovanja u Posljednjoj večeri uoči muke Našeg Gospodina».
Nakon liturgije, bilo je vrijeme za susret s dvadesetak hodočasnika primljena u župi. Svećenik nas je sve primio na ručku. Gostoprimstvo, čak i u korizmi, vidi se prije svega za stolom u Rusiji! Razgovarajući s hodočasnicima, svećenik je izrazio svoju sreću zbog njihove prisutnosti i bio je otvoren za sva njihova pitanja.
Poslije podne su svi metroom išli do crkve oca Vsevoloda Chaplina, predsjednika Odjela za crkveno-društvene odnose moskovske patrijaršije. Prvo je govorio o ogromnim patnjama ruskih kršćana u komunističkoj eri. Vrlo je otvoreno govorio o kušnjama s kojima se Crkva danas suočava. «Svaki kršćanin mora biti dovoljno hrabar kako bi svjedočio svoju vjeru gdje god bio. Crkva nije samo za bogate ili samo za siromašne – ona je za sve.» Tada je bio spreman da odgovori svakome na pitanja.
Razgovarajući s hodočasnicima, svi su sretni. Takav su prijem pružile obitelji i župe. Usprkos umoru zbog putovanja i vremenskoj razlici od dva sata, svi su se danas samo smiješili. Rusko je srce doista veliko.
Vratimo se Olgi:
«Dolazi večer i služba Dvanaest evanđelja. Svi stoje s upaljenim svijećama. Čita se dvanaest odlomaka iz evanđelja – od Getsemanskog vrta do Zapečaćenog groba. Zvono zvoni s onoliko udaraca koliko odgovara odlomku koji se čita iz Muke Gospodnje.
U prošlosti su ljudi običavali nositi zapaljenu svijeću iz crkve kući kako bi upalili lampu uz ikonu. Taj je častan običaj očuvan do danas, iako je postao, ako živite daleko od crkve i služite se javnim prijevozom, teži za ispunjenje. Oni koji donesu kući «svijeću od četvrtka» njome čine znak križa ispod dovratka. Čađ od svijeće ostavlja za sobom sliku križa.»
Ljudi koračaju ulicama nakon službe noseći svijeće – sve se to ovdje čini tako normalnim, iako ima drugih koji rade posve druge stvari. To je prvi put da sam osjetio Uskrsnuće već tijekom Velikog tjedna. Ne možete ga izbjeći ovdje. Crkva je preporođena, kao i ljudi.
Veliki petak, 22. travnja
Danas smo išli u Butovo, na kraju metroa, u južno predgrađe Moskve. Čini se da hodočasnici više nisu zbunjeni odgonetajući imena stanica na ćirilici. Svi su u 9,45 bili tu kako bi uhvatili autobus koji nas je odvezao do Poligona, na mjesto gdje je više od 20 tisuća ljudi ustrijeljeno za vrijeme velikog Staljinovog terora između 1935. i 1937., kako ga nazivaju na ruskom. Shvaćamo li danas koliko je ruski narod pretrpio tijekom sovjetskih vremena. Ovdje smo suočeni s tom stvarnošću.
Pokraj crkve Novih mučenika, članovi župe čekali su kako bi nas proveli po mjestu i objasnili nam što se ovdje dogodilo. Više od 1000 svećenika i vjernika ovdje je ustrijeljeno. Arhivi NKVD-a točno pokazuju tko je ubijen i gdje. Ima nekoliko masovnih grobnica, obilježenih humcima. Originalna drvena crkva, izgrađena 1995., stoji doslovno na krvi tih mučenika. Kakvo mjesto za provesti Veliki petak! Kakav izazov u odnosu na način na koji danas živimo svoju vjeru. A to su bili nedužni; ljudi koji ni na koji način nisu zaslužili niti izazvali svoje mučeništvo.
Sudjelovali smo u večernjoj molitvi na Veliki petak te jutarnjoj na Veliku subotu. To su prekrasne službe, pune simbolike, kao što piše Olga:
«I tako smo stigli do petka. Na taj dan nema liturgije – Gospodin je pribijen na križ.
Dan kada je umro Gospodin najtužniji je u godini. To se može osjetiti čak i po vremenu, čak i po prirodi. No, u dubini tuge zbog Onoga koji je umro, skrivena je nada u nadolazeće Uskrsnuće.
Na taj se dan održava služba Prikazanja pokrova. Slika Krista u lijesu donosi se u sredinu crkve. Pogrebna služba, sahrana pokrova, slijedi, dok vjernici u procesiji hodaju iza kovčega po crkvi.»
Izlazeći iz crkve Novih mučenika uz pjesmu «Святый Боже, Святый Крепкий, Святый Бессмертный, помилуй нас» (Sveti Bože, moćni Bože, vječni Bože, smiluj nam se), svi su nam se hodočasnici mogli pridružiti – jer tu pjesmu često pjevamo u Taizéu. Kakva snaga! Različite tradicije ujedinjene u pjesmi koračaju iza pokrova Krista koji se predao na križu za svakoga od nas. To je simbol koji otvara put za nas. I činilo se kao da smo, izlazeći iz tame crkve i izlazeći u svjetlo večeri, već ulazili u svjelo Uskrsnuća. Takav je bio osjećaj. Ovo je vrijeme blagoslova.