subota, 28. prosinca 2019.
Danas je bio veliki dan dobrodošlice – želim vam dobar početak susreta! Velika je radost biti zajedno u Wroclawu i biti u Poljskoj, zemlji koja je već ugostila četiri Europska susreta: dva ovdje, jedan u Varšavi i zadnji u Poznanju.
Već večeras bih se želio zahvaliti svima koji nas dočekuju. Kakvo lijepo gostoprimstvo! Činjenica da su svi mladi primljeni u obiteljima znak je Evanđelja. U Poljskoj se često kaže: »Gość w dom, Bóg w dom« – »Gost u našem domu je Bog u našem domu.«
Danas, kad ste stigli, dobili ste »Prijedloge 2020.« Naslov je: »Uvijek na putu, nikada bez korijena.« Tim je riječima prvi put prije mnogo godina opisan život Poljakinje Urszule Ledochowske.
Žena ispred svoga vremena, bila je državljanka Europe koja je posjetila mnoge zemlje u koje su prvi put došle sestre iz njezine zajednice uršulinki. Nekoliko sestara uršulinki živi danas u Taizéu i zajedno sa sestrama Svetog Andrije pomažu nam da dočekamo i pratimo mlade koji dolaze.
Ovdje u Poljskoj, vjera je mnogim ljudima dala duboke korijene i omogućila im da, čak i u nevolji, pokažu izuzetnu hrabrost i odvažnost. Mi također želimo produbiti korijene naše vjere, prihvaćajući Božju ljubav prema svakome od nas.
Ovdje smo okupljeni u raznolikosti naroda, podrijetla i mišljenja. Ova nas raznolikost ne sprječava da doživimo zajedništvo. Dapače, ona nas nedvojbeno vodi k Božjoj volji za sve nas. Bog nas želi okupiti u jedinstvu, kroz Krista koji je zajedništvo.
A to jedinstvo u raznolikosti je svjedočanstvo koje nadilazi granice Crkve. Usred izazova današnjeg svijeta i nemirnih vremena kroz koja prolazi europski kontinent, možemo pokušati prenijeti ovu poruku zajedništva sve dalje.
1989. bili smo ovdje u Wroclawu – bio je to povijesni trenutak. Puhao je vjetar entuzijazma i slobode koji je davao nadu. Danas se nova faza našeg hodočašća povjerenja odvija u težem kontekstu.
Naš je susret tako još važniji: želimo povećati jedinstvo i solidarnost kako bismo što bolje prihvatili svoju odgovornost u svijetu.
Željeli bismo da i najsiromašniji imaju svoje mjesto u jedinstvu i solidarnosti u kojem želimo živjeti. U svojim župama dobrodošlice susrest ćete se s ljudima koji pomažu onima koji su isključeni ili bolesni, koji posjećuju zatvorenike, strance i ostale. Oni su znakovi nade.
Uvijek na putu, nikada bez korijena. Ove smo večeri čuli odlomak iz knjige Postanka koji nam predstavlja lik Abrahama i koji ističe kako je on sve ostavio i, računajući na Božje obećanje, krenuo sa svojom ženom Sarom prema zemlji koju nisu poznavali.
Usudimo se sada biti jednako radikalni kao što su oni bili! Vjerujmo da nas Bog vodi. Bog nas potiče da iza sebe ostavimo strah kako bismo došli do povjerenja. Povjerenja u Boga, povjerenja u druge. To povjerenje u Boga poziva nas da napustimo svoj osjećaj lažne sigurnosti.
nedjelja, 29. prosinca 2019.
Večeras bih vam htio reći nekoliko riječi o nedavnom događaju na našem Hodočašću povjerenja: susretu mladih u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici, koji se održao na poziv različitih gradskih Crkava.
Južnoafrička Republika je velika zemlja koja je svijetu pokazala snagu protesta protiv aparthejda i postala primjer nenasilne tranzicije. Ipak, povijesne rane još su uvijek duboke. Tome su svjedočila i naša braća koja su tamo živjela dvije godine.
Ljudi različitih rasa imaju različite stilove života i ne susreću se često. Žive u odvojenim područjima između kojih postoji malo veza. U takvom je kontekstu bilo teško zamoliti ljude da ugoste mladu osobu na pet dana, a da nisu unaprijed znali hoće li ona biti crnac, bijelac ili osoba miješanog porijekla.
Tijekom jednog pripremnog sastanka, jedna žena je rekla: »Naravno da se bojimo, ali znamo da to moramo učiniti.« Otvoriti vrata neznancu nikada nije lako. U Cape Townu je izazov bio još i veći.
Na početku susreta rekao sam mladima kojih je bilo 2000: »Došavši iz Taizéa, nemamo za vas neku posebnu poruku. Vi ste ti koji živite poruku našeg susreta tako što primate jedni druge.«
Pozvani smo u svojoj zemlji primiti one koji dolaze iz drugih mjesta, ponekad i iz daleka. To nam predstavlja izazov i možemo se zbog toga osjećati nesigurno. Istodobno, to nas neizmjerno obogaćuje. U Poljskoj ste prihvatili mnoge ljude iz Ukrajine koji dolaze raditi. Sretni smo što su na našem susretu druga najveća skupina sudionika, nakon Poljaka, Ukrajinci.
Iz vlastitog iskustva u Taizéu, mogu vam reći da i sami primamo izbjeglice te tako dobivamo puno, možda čak i više nego što dajemo. Naravno, nije uvijek lako. Jedno od iskušenja s kojima smo se morali suočiti bila je smrt mladića Samira. Nakon što je napustio rodnu zemlju, Sudan, bio je prisiljen na ropstvo u Libiju, a potom je čamcem prešao Sredozemno more.
Međutim, po dolasku u Francusku, srčana bolest mu je oduzela život nakon samo nekoliko tjedana. Bio je to veliki šok. Nekoliko mjeseci kasnije uspio sam otići u Sudan i posjetiti njegovu majku. Kad sam je pronašao u njenom skromnom domu u Kartumu, ona nije prestajala plakati.
A onda se u jednom trenutku uspravila i rekla: »Bog nam ga je dao, Bog ga je uzeo natrag; blagoslovljeno ime Božje.« Nikad neću zaboraviti ovaj susret. Čuvam u svom srcu te riječi ove muslimanske majke.
Drugi žive kao stranci na ovoj zemlji, ne zato što dolaze iz dalekih krajeva, već zato što su marginalizirani. Njihova patnja može biti posljedica usamljenosti ili napuštenosti, zlostavljanja ili pak bolesti, nesigurnosti ili nezaposlenosti. Neki su oblici siromaštva očiti, dok su drugi manje vidljivi.
Čak i kada im ništa materijalno ne nedostaje, neki se pitaju koji je smisao njihovog života, osjećaju se kao da nigdje ne pripadaju i kao da su stranci na zemlji. Kako im možemo pristupiti, poslušati ih i dopustiti da nas dotaknu njihove priče?
Jednostavna pažnja prema drugima i bratstvo neke su od najvažnijih vrijednosti. Sutra ujutro, u vašim župama dobrodošlice, o tome ćete moći promišljati u malim skupinama, uz pomoć biblijskog teksta koji smo čuli ove večeri.
Sjetimo se kako je Isus išao bolesnima, isključenima i strancima. Inspiraciju ćemo pronaći kad se zapitamo što mi danas možemo učiniti.
ponedjeljak, 30. prosinca 2019.
Upravo smo pročitali jednu od prvih stranica Biblije. Ovaj pjesnički prikaz stvaranja naglašava odgovornost koju ljudska bića imaju u svemiru, brigu i zaštitu Zemlje. Bog je ovu odgovornost povjerio čovječanstvu.
Želim zahvaliti i ohrabriti vas mlade. Ovu odgovornost shvaćate vrlo ozbiljno. U Taizéu smo impresionirani gledanjem predanosti mnogih od vas očuvanju stvaranja, zaštiti biološke raznolikosti i pojednostavljenja našeg životnog stila.
S onima moje generacije, trebali bismo tražiti vaš oprost zbog toliko zanemarivanja ove odgovornosti. Konzumerizam je zauzeo previše prostora, kao da sreća ovisi samo o tome. Potičete nas da promijenimo svoj životni stil tako da postane trezniji, usredotočeniji na ono bitno.
Sutra ujutro pročitajte u »Prijedlozima za 2020. Godinu« da su u slučaju klimatskih i okolišnih izvanrednih situacija moguće zajedničko svjedočenje različitih kršćanskih denominacija. Da, ovdje postoji prekrasan poziv da se okupimo oko ekumenske inicijative.
Da bismo se suočili sa ovim velikim izazovima današnjice, moramo znati gdje pronaći podršku. Ovih dana se prepuštamo nadahnuću tim riječima: »Uvijek na putu, nikada bez korijena.« Biti uvijek na putu ne znači živjeti u trajnoj nestabilnosti; moramo svoje korijenje držati u stvarnosti koja se ne mijenja.
Nedavno sam razgovarao s jednim od volontera koji je u Taizéu već nekoliko mjeseci. Ona dolazi iz Japana i sudjelovala je u timovima koji pomažu žrtvama cunamija u regiji Fukušima. Još uvijek čujem njezine riječi: »Toliko je ljudi bilo iskorenjeno, izgubili su sve.«
Ponekad se osjećamo tako bespomoćno pred patnjom. Sjetimo se da je molitva put koji je za nas uvijek otvoren. Mijenja li povjerenje Bogu drugoj osobi ili pokus koji prolazimo? Ne znamo i srećom ne možemo izmjeriti kako točno Bog odgovara na naše molitve. Bog daleko premašuje naše proračune.
Ali jedno je sigurno: povjeravajući sve Bogu, ulazimo u duboku solidarnost s bližnjim; ujedinjeni smo s solidarnošću samog Krista koji danas pati s onima koji prolaze kušnje. Molitva nas pokreće; to nas čini odgovornima za druge i za sebe.
Kad počnemo moliti, možemo se odvratiti ili u suprotnom shvatimo da riječi dolaze samo s poteškoćama. Sjetimo se tada da je, u našem najdubljem sebi, Isus tu i da nas poznaje. Naša je molitva možda vrlo slaba, ali on razumije naše srce. Usudimo se uzmi trenutke odmora s njim, sami ili u lijepoj molitvi zajedno s drugima.
Ove večeri želim se još jednom zahvaliti svima koji nas dočekuju, posebno onima koji su otvorili svoja vrata za smještaj hodočasnika, kao i vođama kršćanskih zajednica Wrocława i civilnih vlasti. Neki od njih su večeras ovdje s nama.
Naše Hodočašće povjerenja će se nastaviti. Za nešto više od godinu dana uslijedit će potpuno iznimna nova pozornica: Zajedno s mladima iz različitih zemalja odlazimo u Svetu zemlju. To će se dogoditi u veljači 2021. Nakon našeg sastanka prošlog ožujka u Beirutu, želimo izraziti solidarnost sa svima onima koji traže mir na Bliskom istoku.
Neposredno prije toga bit će naš sljedeći Europski susret. Okupit ćemo se u zemlji koju svi vole. Vratit ćemo se na jug našeg kontinenta. Od 28. prosinca 2020. do 1. siječnja 2021. dočekat ćemo nas Torino.
utorak, 31. prosinca 2019.
Završili smo već Europski susret. Još jednom se srdačno zahvaljujemo onima koji su nas primali, obiteljima i župama, gradu i regiji Vroclava, kao i svim Poljacima koji su nam priskočili u pomoć i što su nas učinili dobrodošlim.
Tijekom dana koje smo proveli zajedno izrazili smo želju za izgradnjom budućnosti mira. Prije svega u našem osobnom životu, u našim obiteljima i na mjestima gdje učimo i radimo. Ali i u našim zemljama i šire, u Europi i svijetu.
Vlastitim očima vidjeli smo veliku ljudsku raznolikost i uspjeli smo se tome radovati. Na europskom kontinentu svaka zemlja, svaki narod, svaka regija doprinosi stvaranju mozaika koji čini naš dio svijeta. Umjesto da nastojimo da cijeli naš kontinent izgleda isto, trebali bismo cijeniti lokalne posebnosti i raznolikost tradicija i kultura.
Ne zaboravimo da povijest ponekad ostavlja duboke rane! Pokušajmo razumjeti kako se razvijaju različiti dijelovi našeg kontinenta. Učinimo sve što možemo kako bismo razriješili, prije svega u sebi, predrasude koje možemo imati prema drugima. Ne bojimo se svojih susjeda, slušamo više jedni druge.
Sloboda, zaokupljena cijelim kontinentom prije 30 godina, teško je bila postići. Mnogi su, osobito ovdje u Poljskoj, platili za to vrlo visoku cijenu. Nekima je korijenje u vjeri bilo izvor njihove obveze, ponekad i riskirajući njihov život.
Priču o ovoj borbi za slobodu obilježili su neki iznenađujući događaji, jedan od njih bio je oproštaj koji su poljski kršćani proširili na njemački narod nakon Drugog svjetskog rata. To je pridonijelo pomirenju, novom početku, što je jedno od čuda u povijesti našeg kontinenta.
Ako se danas prisjetimo takvih događaja koji su se dogodili tijekom razdoblja napetosti i nerazumijevanja, ostaje nada da je i sada moguća nova budućnost. Dakako, izazovi su različiti, što smo vidjeli i kroz teme razvijene na radionicama ovih dana.
Sada će se svaki od nas vraćati kući. Ali više nego ikad svjesni smo da smo dio velikog zajedništva, zajedništva Crkve. U ovom gradu Vroclavu pomladili ste lice Crkve.
U svijetu koji se mijenja, moramo tražiti načine da se Evanđelje izrazi na uvijek novi način. U Marijinoj dostupnosti i povjerenju nalazimo primjer: u vrlo mladoj dobi prihvatila je nezamislivo, postajući Kristova majka, i tako čovječanstvu otvorila put do novog početka.
Budući da je evolucija čovječanstva sada na prekretnici, vodimo se Kristovom istinom, poniznošću i radošću! Na ovaj način moći ćemo pripremiti staze kojima Bog ide da dođe i bude među nama danas. Bog će nam dati maštu koja nam je potrebna kako bismo krenuli naprijed prema svijetu sutra, da budemo uvijek na putu, nikada bez korijena.