TAIZÉ

Razgovor s mons. Vladom Košićem, pomoćnim biskupom zagrebačkim

 

Kako je došlo do toga da se Susret organizira u Zagrebu?

Naš nadbiskup kardinal Josip Bozanić pozvao je zajednicu iz Taizéa da novogodišnji susret mladih organizira u Zagrebu. To je pismo poslao godine 2004. bratu Rogeru, utemeljitelju Zajednice, no tada je već postojala odluka da se susret 2005. održi u Milanu, tako da je Zagreb došao na red poslije toga. Naš nadbiskup je taj poziv uputio braći iz Taizéa jer je Taizé mjesto kamo već gotovo trideset godina rado hodočaste naši mladi vjernici iz Hrvatske i jer na svakom novogodišnjem europskom susretu mladih diljem gradova Europe sudjeluje velik broj mladih iz naše domovine.

Vi ste sudjelovali i predvodili mlade iz Hrvatske na nekoliko takvih susreta u velikim europskim gradovima. Kakvi su Vaši dojmovi s tih susreta?

Ti su susreti za mene uvijek bili veliko duhovno osvježenje, iskustvo molitve i zajedništva u vjeri. Kad možete biti dionik molitve i pjesme više tisuća mladih iz čitave Europe i svijeta, tada je to zaista nezaboravno iskustvo. Uvijek sam se vraćao obogaćen, nošen radošću i novom snagom. Vidio sam da to iskustvo dijele i toliki mladi i zato sam uvijek poticao mlade da pođu ili u Taizé ili na koji novogodišnji susret jer to su iskustva koja su mladim ljudima veoma potrebna, to je jedno ohrabrenje u vjeri i poticaj za nova duhovna traženja. Veoma mi se sviđa što u Taizéu nema nametljivosti, što u molitvama, razgovorima, ophođenju, načinu na koji se živi u Zajednici i oko nje vlada jednostavnost, skromnost, gostoljubivost.

Često sudjelujete u dnevnim molitvama u crkvi Svete Marije na Dolcu. Što Vam te molitve znače?

Braća čine redovničku zajednicu koja ima obvezu zajedničke molitve triput dnevno. U Taizéu su mladi hodočasnici sudionici molitve u jutro, u podne i na večer, i to se tako događa i na susretima prije nove godine diljem Europe, pa će tako biti i u Zagrebu ove godine. A ovih nekoliko mjeseci prije tog susreta braća predvode večernje molitve svaki dan od ponedjeljka do petka u 17 sati, odnosno u subotu podnevnu molitvu u 13 sati u crkvi svete Marije na Dolcu. Pridružim se kad mogu jer volim taj način molitve, a to je uglavnom pjevanje kojeg retka psalma ili drugog zaziva, i to na više jezika, kratko čitanje iz Svetog pisma, najčešće iz Evanđelja, molitva u šutnji te zazivi za potrebe svijeta i Crkve. Okuplja se sve više mladih. Bit bilokoje kršćanske molitve je susret s Isusom Kristom, susret s Bogom naprosto. Dakako, taj je susret mnogostruk jer je – otajstven. Bog je misterij, otajstvo. Možemo ga tek naslutiti, ali njegova je ljubav ono što možemo dodirnuti, što nam on želi darovati. Nije to tek lijepi osjećaj nego ukupni stav, uvjerenje, povjernje, predanje. Rekao bih, oaza potrebna svima, a posebno današnjem čovjeku koji sve više živi u buci i žurbi, oaza u kojoj traži i pronalazi mir duše, a u tom miru i radost i osmišljenje svoga života koji je sigurno bogatiji kad se živi zajedno. Mislim pri tom na zajedništvo s Bogom, ali i na zajedništvo s drugim ljudima, kršćanima, kroz koje zajedništvo se upravo i Bog otkriva i daje.

To je ekumenski susret. Kako teku pripreme glede naše Katoličke crkve i ima li suradnje s ostalim kršanskim crkvama u Zagrebu i u Hrvatskoj?

Da, uključit će se na svoj način i ostali kršćani u Zagrebu i Hrvatskoj. Ipak, najbrojniji smo mi katolici i mi smo i najodgovorniji za ovaj susret. On nam može pomoći da još bolje uvidimo potrebu zajedništva i suradnje s drugim kršćanima – pri tom posebno mislim na pravoslavne i protestantske kršćane. Svi mi živimo od Krista i evanđelja te nam nastojanje oko jedinstva kršćana mora biti jedno od prvih zadaća naše vjere. Kad vidite s koliko ljubavi i vjere i ostali kršćani prianjaju uz Krista, i vi poželite biti bolji katolik. A katolik i znači biti otvoren za sve – jer Crkva je „katholike“, a to znači „univerzalna, sveopća“. Isus nije došao samo za neke ljude, skupine, narode, nego za sve, baš za sve ljude. Susret kao što je ovaj može nam otvoriti nove vidike, i to iskustveno. Posebno je to važno za mlade kršćane koji se danas moraju znati nositi s mnogim izazovima. Ekumenska dimenzija je, rekao bih, bitna za katolički identitet. Ona nas otvara drugima i drukčijima, a koji vjeruju u istog Gospodina Isusa Krista. Kako ne biti isključiv, nego otvoren prema svima, kako pokazati na djelu ljubav prema bližnjemu, kako prihvaćati različitosti – tome nas može poučiti i ovaj Susret. Zamislite samo činjenicu da u vaš stan dolazi dvoje – troje mladih iz Švedske, Poljske, Mađarske, Njemačke, Crne Gore. Biti dobar domaćin znači otvoriti ne samo vrata kuće ili stana nego i vrata svoga srca.

Koji se plodovi Susreta očekuju za Crkvu u Hrvatskoj i naš narod te koliko može pridonijeti miru u svijetu?

Vjerujem da će osobito mladi u župama koje primaju mlade hodočasnike iz drugih zemalja – a to je oko 150 župa grada Zagreba i okolnih gradova i sela – osjetiti obilne plodove ovog Susreta. Svi mogu nešto pridonijeti: stariji kao dobri domaćini da prime mlade hodočasnike – braća su na početku imali zanimljivu poruku: samo dva kvadratna metra dovoljna su u vašem stanu za jednog mladog hodočasnika! Naime, mladi sobom donose vreće za spavanje i trebaju samo topli dom jer vreću mogu prostrijeti i na podu. A mladi bi sve to trebali organizirati, pozivati obitelji na gostoprimstvo, ako treba i obilaziti kuće, no posebno u samim susretima s mladim Europljanima koji će boraviti u njihovoj župi. Župnici su pozvani otvoriti crkve i župne pastoralne centre da se mladi svako jutro mogu okupiti na molitvu i susret. Poslije toga, oko 11 sati otputovat će na Zagrebački velesajam, gdje će svaki dan dobiti ručak, sudjelovati na podnevnoj molitvi, u popodnevnim radionicama, dobiti večeru i sudjelovati na večernjoj molitvi. Posebno bi lijepe trebale biti svete mise u nedjelju, 31. prosinca ove te 1. siječnja sljedeće godine jer će to biti „međunarodne mise“. Naime, na njima će sudjelovati velik broj mladih ih više zemalja, zajedno sa svojim svećenicima, te će neke pjesme, čitanja i molitve biti na više jezika. Nakon tih dana sigurno će se osjetiti duh zajedništva, a osobito u zajednicama mladih mislim da će porasti potreba za molitvom. Veselim se ovom Susretu vjerujući da će uroditi mnogim dobrim duhovnim plodovima.

O kakvom je povjerenju riječ, s obzirom na to da je naziv europskoga susreta mladih Hodočašće povjerenja na zemlji?

Riječ je o povjerenju u Boga i u ljude. Nema vjere bez povjerenja, kao što nema ni ljubavi ni ikojeg drugog dobrog humanog odnosa bez povjerenja. Dapače, i međunarodni odnosi uvelike ovise o povjerenju ili o nepovjerenju koje postoji u ljudima iz različitih naroda. Recimo, koliko nakon ratova ostane nepovjerenja u ljudskim srcima! Teško je nakon doživljenih nepravdi, ubojstava, paleži, izgraditi ponovno mostove povjerenja prema drugim ljudima, prema drugim narodima, prema pripadnicima drugih vjera i zajednica. Vjerovati usprkos svemu da je moguće zajedno živjeti, da je moguće graditi mir, da je moguće činiti dobro. Inače ne bismo bili kršćani. To nas uči naš Gospodin Isus.

Što se može još učiniti na planu ekumenizma i Isusove želje „da svi budu jedno“, odnosno za jedinstvo kršćana?

Treba prije svega moliti „da svi budu jedno“ (Iv 17,21), kako je to Gospodin Isus činio. Treba nadalje graditi povjerenje među kršćanima, pa onda i među svim ljudima. Prvo je tisućljeće kršćanstva, usprkos mnogim unutarnjim sukobima i napetostima, bilo vrijeme jedinstva Crkve, dok je drugo tisućljeće dovelo do mnogih podjela i raskola među kršćanima. U prošlom smo, 20. stoljeću, svi spoznali kako je nužno ponovno graditi jedinstvo svih kršćana. Vjerujem da je treće tisućljeće tisućljeće traženja i nalaženja ponovnog jedinstva kršćana.

Kako bi se ekumenska zajednica iz Taizéa mogla usporediti s novim zajednicama i pokretima koji nastaju u Crkvi?

Moglo bi se doći do tog zaključka gledajući velik broj vjernika, osobito mladih, koji hrle u Taizé i na susrete koje ta zajednica organizira. Međutim, oni ne žele biti pokret jer ne stvaraju nikavu strukturu poput novih crkvenih pokreta. Zajednica iz Taizéa je ekumenska redovnička zajednica braće koja zajedno žive i mole, na način benediktinskog monaškog života. Osobito su osjetljivi za jednostavnost, skromnost i gostoljubivost. Braća stalno naglašavaju kako žele da se mladi koji ih posjećuju ili se okupljaju u europskim gradovima na novogodišnjim susretima trebaju vratiti u svoje župe i tu biti aktivni vjernici. Oni ih ne žele za sebe, nego im pomoći da se osposobe biti bolji vjernici.

Možete li nešto reći o svojim susretima s bratom Rogerom?

Dvaput sam se susreo s bratom Rogerom u Taizéu. Bio je to susret u kolovozu 2001. godine. Brat Roger me je tada, zajedno s mojim prijateljima iz Zagreba, pozvao za obiteljski stol nakon mise. Sjećam se da me je brat Roger pozdravio spominjući kardinala Franje Šepera, zagrebačkog nadbiskupa i poslije pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Naime, kardinal Šeper bio je velik prijatelj zajednice u Taizéu. Saznao sam tada da je brat Roger bio i na Šeperovom grobu kada je 1987. bio susret u Ljubljani. Kao da je i sve nas Hrvate brat Roger gledao kroz kardinala Šepera. Dojmio me se svojom jednostavnošću i vedrinom. Bio je to Božji čovjek. Drugi puta sam ga samo kratko pozdravio nakon večernje molitve, kada sam kratko svratio u Taizé u ljetu 2003. godine. Posebno mi se urezala u srce misao brata Rogera, koja je i sadržaj jedne pjesme, da je Bog samo ljubav, nježnost sama i praštanje.

Koje su vaše poruke i prijedlozi kako bismo svi u Zagrebu i ostalim gradovima domaćinima u našoj nadbiskupiji što više i bolje pridonijeli organizaciji Susreta?

Otvorimo svoje srce za Susret. Želio bih da svi doživimo nešto lijepo i da svi učinimo nešto lijepo za Boga, kako je to voljela reći blažena Majka Terezija. Kad se srce pripremi i otvori, otvorit će se i mnoga još zatvorena vrata. A susret je uvjet za sreću – kako reče prof. Ivan Golub, naime, da riječ „sreća“ dolazi od „sresti“. Svaki iskreni vjernik i čovjek dobre volje uvijek može nešto učiniti. To ne mora biti nešto veliko, ali je u Božjim očima uvijek veliko ako je učinjeno s ljubavlju.

Prema razgovoru objavljenom u reviji Kani, br. 11/404, studeni 2006., Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

Obnovljeno: 3. studenog 2006