«Kroz susret sam iznova otkrila svoju župu»

Oko 10.000 obitelji iz Lisabona i okolice otvorilo je svoja vrata kako bi ugostile sudionike. U svim su župama mladi bili jako djelatni u širenju vijesti o susretu i pozivanju ljudi na gostoprimstvo. Marta, djevojka iz župe Alcanhoes, piše:
Bila sam dio pripremnog tima koji je sa susretima započeo već u travnju 2004. Kad smo čuli da će se susret održati u Portugalu, pitali smo braću da li bismo i mi mogli ugostiti sudionike, jer se naša župa nalazi nedaleko Lisabona. Njihov je odgovor bio pozitivan, pa smo odmah počeli. Na početku nas je bilo malo, no s vremenom je grupa narasla. Većina nas je bila između 16 i 20 godina. Malo po malo počeli smo se susretati svakog vikenda. Tražili smo načine da uvjerimo obitelji da ugoste sudionike susreta, pozivali smo druge mlade da nam se pridruže, pripremali smo različite dijelove susreta, organizirali prijevoz od željezničkog kolodvora do župe. Za svladavanje posljednje točke, nakon nedjeljne smo mise nudili čaj i kolače što su pripremile obitelji. Zauzvrat, ljudi su davali novac s kojim smo unajmili autobus. Subotnja smo poslijepodneva provodili udvoje obilazeći vrata i govoreći ljudima o susretu. Za nas je on već bio počeo! Upoznali smo župljane i njihove probleme. Otkrili smo kako je nužno provoditi vrijeme s ljudima koji žive sami ili onima koji imaju potrebu da ih se sluša.

Prije susreta smo se jednom mjesečno okupljali na molitvu. Tijekom priprema smo počeli moliti svakog tjedna. Molitva nas je hranila, davala smisao našem radu, pomagala nam nositi se sa sumnjama i donosila nam snagu u našim slabostima.

Konačno je stigao 28. prosinac i s njime 120 ljudi koje smo trebali ugostiti. Taj, i dani koji su slijedili, bili su za nas kao prasak groma! Ja sam bila jako umorna; problemi koji su se javili izgledali su nerješivi. A ipak su ljudi koji su me bombardirali pitanjima uvijek bili jako ljubazni i nikad se nisu ljutili kad stvari nisu funkcionirale kako smo planirali. Na primjer, jedan je vlak kasnio sat i pol. Umjesto da su se naljutile, obitelji koje su čekale na stanici zapalile su vatru i napravile malu zabavu.

Tek kad smo se nakon susreta susreli s obiteljima, shvatila sam da smo otišli korak dalje. U tom me je trenutku obuzela snažna čežnja: osjetila sam ono što osjećaju ljudi nakon susreta u Taizéu. Plaču jer je tjedan iza njih, kao da je sve ostalo nevažno...

Život u skladu s Božjim koracima

Tako sam u svemu tome morala naći smisao. I sada susret gledam kao nešto što je svjetlom obasjalo ono što smo tijekom priprema otkrili.

Taizé mi je pomogao sagledati moj život na drugačiji način. Kad iskusimo Božju ljubav, sve se mijenja. Nekad moram pojačati molitvu da bi moj život bio u skladu s Božjim koracima. Ovaj mi je susret donio nešto novo. Osjećam da je moguće promijeniti život u Acanhoesu. Sada znam nekoliko malih stvari koje čine ljude sretnima. I na meni je poduzeti ih.

Dva tjedna nakon susreta, obitelji iz te župe koje su ugostile sudionike, susrele su se kako bi razmijenile iskustva. Jedna je žena rekla da je tijekom susreta shvatila da je moguće ugostiti nepoznate mlade ljude kao da su njena vlastita djeca. Pred svima se obvezala preko školskih praznika uzeti k sebi siročad. Druga je žena, citirajući Poslanicu Hebrejima (13,2) rekla da su «i ne znajući, ugostili anđele». S osmjesima i suzama radosnicama, svi su zapljeskali.

«Podijelili su s nama najbolje što su imali»

Wojtek, mladić iz Poljske, proveo je nekoliko mjeseci u Lisabonu pomažući oko priprema susreta. On nam govori o siromašnoj četvrti Quinta sa Serra:
Quinta da Serra je siromašna četvrt u lisabonskom predgrađu Prior Velho. Već za prvog posjeta to me se mjesto jako dojmilo. Tik uz normalnu četvrt sa zgradama, vidio sam čitavu četvrt potleušica i malih baraka u kojima žive afrički useljenici. Neke su od njih posve urušene. Na krovovima drugih ležali su svakojaki beskorisni predmeti, kao stare automobilske gume, slomljene stolice i igračke. Rečeno mi je da u svakoj od tih baraka živi nekoliko obitelji, nekad i do 30 osoba zajedno.

Tijekom moga prvog posjeta susreli smo puno ljudi. Obično su stariji jednostavno sjedili vani, pa smo svakoga od njih pozdravili uobičajenim: «Olá», «Bom dia», «Tudo bem?» Oni su osobu koja nas je pratila dobro poznavali, ona je godinama pomagala u toj četvrti. Neke su žene kuhale, uz usku sam stazicu vidio kako jedna žena pere djevojčici kosu, malo dalje je jedan čovjek krpao rupu na krovu. Izdaleka se mogla čuti glasna glazba puna ritma i vidjeti skupina mladih s velikim psima opasna izgleda. Netko mi je rekao kako organizirane borbe pasa ovdje nisu rijetkost.

Kako ugostiti ljude kad su uvjeti života tako teški?

Odjednom sam, iza jedne ograde, vidio veliki šareni plakat na zidu jedne od građevina. Poster je pozivao na Europski susret koji je organizirao Taizé i na njemu je velikim slovima pisalo «POVJERENJE». Da, Prior Velho je bila jedna od župa koja će ugostiti sudionike susreta u Lisabonu. No kako ugostiti ljude u Quinta da Serra, kad sami stanovnici žive u tako teškim uvjetima?

Hodočašće povjerenja započelo je tamo redovitim molitvama. Svakog tjedna su mladi iz Quinta da Serra i iz drugih dijelova župe, zajedno sa svojim svećenicima i Malim Sestrama Isusovim koje tamo žive, pripremali molitvu oko križa. Već na ulazu u četvrt, skupina je djece čekala na sve koji su izvana dolazili na molitvu. Kroz mračni su nas prolaz vodili do kuće u središtu Quinte, gdje je u velikoj prostoriji sve već bilo pripravljeno na vrlo jednostavan i lijep način. Vrlo se brzo čitavo mjesto ispunilo, većinom djecom no i mladima i starijima iz susjedstva. Nakon molitve oko križa, domaćini su nas pozvali na jednostavno i vrlo radosno slavlje. Podijelili su s nama najbolje što su imali. Netko je ispekao kolač, drugi su nudili čaj.

Bilo je očito da su brojni jako željeli ugostiti ljude u svome domu unatoč teškim uvjetima. Zajednica Quinta da Serra odlučila je iskoristiti zgradu mjesne udruge kao spavaonicu. Mladi su nekoliko mjeseci vrijedno radili kako bi pripremili to mjesto prijema. Tijekom susreta, brojni su od njih pratili njihovih dvanaest gostiju iz Francuske i Poljske koji su tamo boravili. Neki od njih su spavali u istoj zgradi i svakog je dana druga obitelj pripremala doručak i večeru.

Dan nakon susreta bio sam tamo posljednji put. Toga sam dana shvatio kako je Quinta da Serra divna, zbog divote i jednostavnosti ljudi koji tamo žive. Toliko sam od njih dobio i siguran sam da će se tamo nešto nastaviti.