Subota navečer, 28. prosinca 2013
Došli smo u Strasbourg kao hodočasnici mira i povjerenja – u ovaj grad, u ovu regiju Europe koja je danas simbol pomirenja nakon užasnih ratova dvadesetog stoljeća.
Željeli bismo iskreno zahvaliti onima koji su nas ugostili. Kakvo prekrasno gostoprimstvo! Kad se večeras vratite, recite to obiteljima koje su vas primile. Činjenica da su mladi stranci koji su došli na susret primljeni u obiteljima na obje strane granice znak je nade.
Upravo smo čuli, u čitanju iz Evanđelja, kako je Isus pozvao Levija da ga slijedi. Ta priča bi nam trebala biti izazov. Levi je odlučio bez oklijevanja slijediti Isusa. Zatim je pripremio veliku gozbu za sve različite vrste ljudi.
Ovih bismo dana željeli otkriti neku vrstu slike ove gozbe u Levijevoj kući. Odlučivši slijediti Krista, mi shvaćamo kako za njegovim stolom ima mjesta za sve, pa tako i za svakoga od nas. Ne zbog toga što smo dorasli njegovom pozivu, nego zbog toga što nas on ljubi. Isus čak daje počasno mjesto onima koji se čine daleko od Boga, ili onima koji se osjećaju daleko od Boga.
Isus svoje prijateljstvo nudi svima. A to prijateljstvo koje Isus pokazuje i mi možemo živjeti među sobom. Oni koji ljube Krista širom cijeloga svijeta čine, idući njegovim stopama, svojevrsnu veliku zajednicu prijateljstva.
Stvoriti i ojačati zajednicu prijateljstva: nije li to doprinos koji kršćani mogu dati budućnosti naših društava? Toliko je kušnji s kojima se treba suočiti: nezaposlenost, bespomoćnost, jaz između bogatih i siromašnih u svakoj pojedinoj zemlji i među različitim zemljama, a vezano uz to i propadanje okoliša. Mnogi mladi streme drukčijoj vrsti ekonomske organizacije.
Je li moguće pronaći odgovore na ove kušnje, a da prvo ne stvorimo prijateljstva? Krist nas, po Duhu Svetome, poziva da napustimo svijet rivalstva koji donosi suprotnosti i nepravde te postanemo stvaratelji prijateljstva, mirotvorci.
Krist nas sve poziva da proširimo svoje prijateljstvo. A to možemo učiniti vrlo jednostavno, poput Isusa, dijeleći obrok s drugima, nekim posjetom, a osobito šireći praštanje i povjerenje svuda oko nas. Svojim životima možemo biti hodočasnici povjerenja.
Sutra ujutro ćete zajedno razmatrati. U knjižici susreta našli ste četiri prijedloga za 2014. Oni će vam ovih dana pomoći da, kada se vratite kući u svoje zemlje, tragate za vidljivim jedinstvom, prijateljstvom, između svih onih koji ljube Krista, ili drugim riječima onih koji mu daju svoje povjerenje, a također još i svih onih koji žele biti svjedocima prijateljstva u svijetu.
Nedjelja navečer, 29. prosinca 2013.
Danas ste se zapitali kako stvoriti prijateljske veze. No željeli bismo otići i dalje: ići do izvora toga prijateljstva. Ovi bi dani tako mogli biti prilika da produbimo svoju vjeru.
U Evanđelju smo upravo pročitali kako nas Krist zove svojim prijateljima. To znači da nam je Božja ljubav uvijek ponuđena. Njegova je ljubav izvor svake druge ljubavi, svakoga prijateljstva. Naša vjera u tu Božju ljubav ne može ostati nejasan osjećaj koji bi nas zadovoljio. Naša vjera mora postati odrasla vjera.
U našem traganju za shvaćanjem Božje ljubavi ponekad možemo biti u iskušenju da odustanemo jer smo nadvladani ili jer su naše snage iscrpljene organiziranjem konkretnih detalja svojih života.
Vjera nije sustav koji bi ponudio objašnjenje za sve. Bog ne djeluje samo zato da bi zadovoljio naša očekivanja, niti u našim životima, niti u svijetu. Zato u svakome od nas sumnja može koegzistirati s vjerom. Možda, s vremenom, postanemo osjetljiviji na Božju nedokučivost. Ona nas ne bi trebala plašiti!
Naprotiv, ona nas može voditi da kopamo dublje kako bismo pronašli izvor povjerenja u Boga. Iskustvo patnji i pogrešaka može nas voditi do dubljeg povjerenja u Božju ljubav koja nadilazi sve, koja je izvan naše kontrole.
Kako možemo pronaći to povjerenje? Dva nas pristupa podržavaju u tome. Prvi je da budemo tihi pred Bogom. Naravno, možemo Bogu izreći svoje želje u molitvi poput djece. No, možemo ići i dalje od toga! Molitva nije samo traženje ovoga ili onoga, nego otvaranje prema Bogu u tišini naših srca, izlaganje sebe njegovom pogledu punom ljubavi.
Ako nas Krist zove svojim prijateljima, to je zato što Bog traži našu ljubav. Da, ja sam krhak i nesavršen, no Bog moli za ljubav koju mu izražavam u svojoj skromnoj molitvi.
Drugi pristup: gledati u Krista, slušati ga. Iako je bio Sin Božji, Isus je iskusio Božju tišinu. Svojom smrću i uskrsnućem na sebe je preuzeo svu tragediju naših života – naše pogreške, naše neuspjehe, naše nasilje.
Čak i u najmračnijoj noći, Isus je vjerovao u Božju ljubav. Zato nas on može voditi, ne da bismo bili pošteđeni tame, nego kako bi on kroz tu tamu prošao s nama, uvjerivši nas u nevidljivu prisutnost Duha Svetoga.
A Božja ljubav našim životima donosi ispunjenje, toliko da ga prenosimo na druge. Shvatimo ozbiljno Kristove riječi koje ćete sutra ujutro razmatrati: “Ljubite jedni druge”. Isto je i s onim drugim riječima: “Ljubite svoje neprijatelje.” Kakvog li izazova! Ali i kakva li snaga!
Odlučimo se primiti Božju ljubav i dati joj da preobrazi naše živote. Isus je rekao: Ako ljubite jedni druge, svi će ljudi znati da ste moji učenici.
Sinoć sam vam rekao kako nas Krist poziva da proširimo svoje prijateljstvo na one oko nas. Tijekom nedavnog hodočašća po Aziji gdje sam bio s nekolicinom braće susreli smo kršćane, osobito mlade ljude, koji pokušavaju biti takvi svjedoci prijateljstva.
U većini azijskih zemalja kršćani su manjina. No, mnogi su od njih kvasac mira i slobode, u situacijama u kojima su se zatekli. Vidio sam to u Myanmaru, u Indiji; vidio sam to u Kini. Ti kršćani prenose riječ ohrabrenja koju bih i ja želio prenijeti vama.
U Koreji sam shvatio kakvu je patnju uzrokovala podjela zemlje na dvije države. Treba hrabrosti da se poduzmu koraci pomirenja, a sve više ljudi ima hrabrosti da to učini. U Sjevernoj Koreji smo mogli samo podijeliti tišinu s onima koji čekaju da se stvari promijene. Molimo za narod te zemlje!
Ponedjeljak navečer, 30. prosinca 2013.
(na početku molitve): Ekumenska otvorenost duga je tradicija u Alsaceu i Ortenau. Zahvaljujemo katoličkim, pravoslavnim i protestantskim biskupima, pastorima, svećenicima i laicima na mnogim ekumenskim inicijativama tijekom pripreme našeg susreta u Strasbourgu. Hvala nadbiskupu Gralletu, protestantskom biskupu Fischeru, pravoslavnom biskupu ocu Vasileu Iorgulescu, predsjedniku Collangeu te nadbiskupu Zollitschu koji će nam sad sva petorica govoriti.
(na kraju molitve): Sljedeće godine ćemo se zapitati: Što moramo učiniti za Crkvu kako bi ona postala veće zajedništvo? Toliki ljudi koji trpe stres svakodnevnog života tragaju za duhovnom utjehom, žeđaju za unutarnjim mirom. Što možemo učiniti kako bi, svojim životom, Crkva dopustila izvorima Evanđelja da izbiju, izvorima s kojih toliki ljudi mogu utažiti svoju žeđ?
Voljeli bismo vidjeti kako ta slika Crkve poprima oblik, onaj koji je brat Roger opisao ovim riječima: »Kada Crkva neumorno sluša, liječi i pomiruje, ona postaje ono što jest u svom najsjajnijem obliku: zajedništvo ljubavi, suosjećanja, utjehe, jasan odraz Uskrslog Krista. Nikad udaljena, nikad u defenzivi, oslobođena svake strogosti, ona može zračiti skromnim povjerenjem vjere izravno u naša ljudska srca.«
Stoga, da bi Crkva mogla sve više jasno postajati takvim mjestom dobrodošlice i zajedništva, nije li vrijeme da se poduzmu daljnji konkretni koraci pomirenja među razjedinjenim kršćanima? Pomireni kršćani daju glasu Evanđelja da se toliko jasnije čuje, u svijetu kojemu je potrebno povjerenje kako bi se pripremio za budućnost pravde i mira.
U ovom smo trenutku u opasnosti da zastanemo na pukoj toleranciji. No, Krist nas želi okupiti zajedno u jednom tijelu.
Zato bih želio pronaći prave riječi kako bih zapitao kršćane različitih Crkava: nije li vrijeme da steknemo hrabrost i smjestimo se svi zajedno pod isti krov, ne čekajući da sve teološke formulacije budu potpuno usklađene?
Nije li moguće izraziti naše jedinstvo u Kristu (koji nije podijeljen), znajući kako razlike koje ostaju u izražavanju vjere za nas ne znače podjelu? Uvijek će biti razlika: neke od njih će biti normalne teme za raspravu, a druge čak mogu biti obogaćujuće.
Činimo zajedno s kršćanima drugih denominacija sve što je moguće činiti zajedno, ne činimo ništa, a da ne uzmemo druge u obzir.
Za ostvarenje ovoga imamo na raspolaganju dva puta. Prvi: u jednostavnoj molitvi, okrenuvši se svi zajedno prema živome Bogu. Drugi: sastati se zajedno u službi najsiromašnijima. Tada doista zajedno prenosimo Evanđelje!
Smještajući se pod isti krov, ne bismo se trebali bojati da bi istina Evanđelja mogla biti oslabljena. Možemo vjerovati Duhu Svetome. Ne ulazimo u zajedništvo kako bismo bili snažniji, nego kako bismo bili vjerni Kristu, blaga i ponizna srca. Od njega možemo naučiti kako se istina čuje kroz poniznost.
Ne pokazuje li nam papa Franjo put naprijed naglašavajući kako je za sve nas prioritet prenošenje Božje milosti svojim životima? Ne propustimo pravi trenutak koji se pruža kako bismo izrazili vidljivo zajedništvo svih onih koji ljube Krista.
Traženje načina da to zajedništvo oko Krista učinimo vidljivijim bit će tema sutrašnjeg razmatranja i vi ćete se zapitati o Isusovim riječima: »Gdje su dvojica ili trojica okupljena u moje ime, i ja sam među njima.«
Traganje za načinima da to zajedništvo vidljivijim učinimo i tako postanemo sposobniji stvarati novu solidarnost među ljudima također će biti cilj našeg Hodočašće povjerenja tijekom sljedeće godine. Kako će se ono nastaviti?
2013. nam je pozornost obratila na mlade Azijate, a sljedeća će nam godina, 2014. omogućiti da slušamo mlade Amerikance. Naše će hodočašće u travnju i maju imati postaje u Texasu i Meksiku, te u listopadu na Karibima gdje ćemo održati susrete u Dominikanskoj Republici, Portorikou i Kubi.
Zatim će sljedeći Europski susret biti održan od 29. prosinca 2014. do 2. siječnja 2015.
Utorak navečer, 31. prosinca 2013.
Jučer sam vam rekao da, ako tragamo za pomirenjem među kršćanima, to nije zato da bismo bili jači. To nije ni zato da bismo vukli na svoju stranu. Ne, mi tragamo za pomirenjem kršćana kako bi to bio znak Evanđelja i kako bi to postalo kvasac povećane bliskosti među ljudima i među narodima.
Vidljivo zajedništvo između svih onih koji ljube Krista, između svih onih koji vjeruju u Krista, može se ostvariti samo ako postavimo opraštanje i pomirenje u srce naših života. Isto vrijedi i za stvaranje mira u ljudskoj obitelji širom svijeta: i ovdje su opraštanje i pomirenje temeljne vrijednosti.
U ljudskoj obitelji rane povijesti ostavljaju duboke ožiljke i utječu na ljudsku svijest i mentalitet generacijama. No poniženja koja trpimo ne trebaju voditi nasilju. Ona se mogu izliječiti, ali ne pobjedom jednih protiv drugih, nego onda kada se u srcu napravi mjesta za poštovanje dostojanstva drugih.
Nedavna povijest Južne Afrike nudi nam primjer ovoga. Čak iako je put prema većoj pravdi još dug, Nelson Mandela je, ponudivši opraštanje, omogućio liječenje rana koje su u povijesti ove zemlje bile užasne.
I ovdje, u Strasbourgu, sjećamo se kako je u prošlom stoljeću, nakon krvavih ratova, nekoliko ljudi uspjelo dovesti Francusku i Njemačku, a zatim i cijelu Europu, na put praštanja i pomirenja.
Ovim susretom ovdje u Strasbourgu, gradu koji simbolizira pomirenje u Europi, želimo izraziti zahvalnost za ove mirotvorce koja nikad ne može biti dovoljno velika.
Bez praštanja nema budućnosti niti u životu pojedine osobe niti u odnosima između zemalja. Ponekad se praštanje čini nemogućim. No, ta trenutna nemogućnost ne bi trebala implicirati definitivno odbijanje. Održavanje i, ako je moguće, izražavanje želje da oprostimo, već je prvi korak prema izliječenju.
Kako bi odigrali svoju ulogu, današnji mladi u svakom slučaju imaju jednu mogućnost: odbiti sljedećoj generaciji prenijeti ljutnju i gorčinu povezanu s ranama povijesti koje ponekad još uvijek bole. To ne znači zaboraviti bolnu prošlost, nego prekinuti lanac koji nastavlja bijes i na takav način postupno liječiti naša sjećanja praštajući.
Kao kršćani, trebali bismo biti prvi u redu da izrazimo pomirenje, čak i kad, ljudski govoreći, situacija izgleda beznadno. Isus je došao oprostiti sve. Prihvativši na sebe ljudsko nasilje, oslobodio nas je od njega, i obećao nam da ćemo pronaći radost ako ga slijedimo na putu opraštanja.
Također bismo željeli postati svjesniji da duh pomirenja uključuje dijeljenje, pravedniju podjelu bogatstva Zemlje. Zajedno smo pošli na put koji će nas voditi do dubljeg življenja solidarnosti među ljudima. Pokušat ćemo te nove oblike solidarnosti formulirati 2015. u Taizéu.
Za mlade bi Europljane bilo vrlo važno ne biti zadovoljni s pomirenom Europom, nego izgraditi Europu koja je otvorena i u solidarnosti: solidarnost među svim europskim zemljama, no i s drugim kontinentima, s najsiromašnijim narodima.
Svatko može sudjelovati u civilizaciji koja se ne temelji na nepovjerenju, nego na povjerenju. U povijesti je ponekad bilo dovoljno nekoliko ljudi da prevagne mir. Kada se vratimo kućama, u naše različite zemlje, budimo, radi Krista i Evanđelja, mađu tim hodočasnicima mira i povjerenja.
