TAIZÉ

Riječi brata Aloisa

 
Svake večeri Susreta, tijekom zajedničke molitve brat Alois se obratio mladima.


Frère Alois, Basel, 28. prosinca 2017.


Brat Alois, Basel, četvrtak navečer, 28. prosinca 2017. godine

Svima vama, koji ste stigli iz cijele Europe - neki čak i dalje – želim večeras reći: dobrodošli u Basel! Dobrodošli u ovaj prijateljski grad!

Želio bih reći i veliko hvala onima koji nas primaju, ne samo u gradu nego i u cijeloj regiji, u Švicarskoj, Francuskoj i Njemačkoj.

Prvi se put jedan od naših europskih susreta održava na granici triju zemalja, i na granici dvaju jezika. Basel je europski grad. Dolazeći ovamo, želimo ukazati na to da se, kada je riječ o izgradnji Europe, ne može ići unatrag.

Basel je grad koji od šesnaestog stoljeća obilježava protestantska reformacija i grad u kojem se danas poduzimaju mnoge ekumenske inicijative. Okupivši se ovdje, želimo naglasiti taj hod prema jedinstvu kršćana.

Velika je radost da smo zajedno pet dana, različiti po našem podrijetlu, kulturi i konfesiji. Naša radost je velika, ali, naravno, svi žudimo za radošću koja traje dulje od pet dana, radošću koja nikada ne prestaje.

Radost koja nikada ne prestaje: u knjižici koju ste dobili vidjeli ste da će tijekom ovog susreta to biti tema našeg promišljanja, kao i tijekom cijele nadolazeće godine. »Radujte se, radujte se svim srcem«: poziv je koji smo čuli u tekstu iz Biblije koji je upravo bio pročitan.

U listopadu sam s jednim od svoje braće proveo po jedan tjedan u Južnom Sudanu i Sudanu jer sam mislio da je važno da bolje shvatimo situaciju ove dvije zemlje i molimo s nekima od najranjivijih ljudi našeg vremena.

Na povratku sam razmišljao: toliko ljudi, ne samo u Africi, nego i blizu nas, trpe tolike poteškoće, isključenost, nasilje, glad, bolesti, progonstvo i posljedice prirodnih katastrofa. Je li moguće govoriti o radosti, radosti koja je jedna od triju stvarnosti – uz jednostavnost i milosrđe – na kojima je Brat Roger temeljio život naše zajednice u Taizéu?

Tada sam pomislio na djecu s kojom smo se susreli u izbjegličkim kampovima u Africi. Premda već u vrlo ranoj dobi moraju preuzeti na sebe veliki dio svakodnevnih poslova, dočekali su nas s velikom i iskrenom radošću. Takvo iskustvo nije moguće samo u Africi, nego svugdje u svijetu.

U Africi smo vidjeli da ondje gdje na jednom mjestu ima toliko dramatičnih priča, prisustvo djece rasplamsava život. Njihova nevina dječja radost prerano će se slomiti kad postanu svjesni nepravednog tereta koji im je nametnut. Međutim, njihova je radost zraka svjetlosti i želimo da nas ona prosvijetli. Gdje je izvor njihove radosti?

Sutra ujutro promišljat ćete o prvom od četiri prijedloga za 2018. godinu pod naslovom »Uronimo dublje u izvor radosti«. Moći ćete ponovno razmisliti o biblijskom tekstu koji samo pročitali večeras: on nas poziva na radost, ali nam također pokazuje izvor radosti: »Gospodin, vaš Bog je s vama«.

Radost Evanđelja proizlazi iz pouzdanja u to da nas Bog ljubi bezgraničnom ljubavlju koju ima za svakoga od nas. Ako, na odlasku iz Basela, ponesete sa sobom samo sigurnost u ovu beskrajnu Božju ljubav, koja je izvor radosti, ponijet ćete ono najbitnije.

Sutra tijekom večernje molitve, pokušat ću vam pokazati da radost koja izvire iz Božje ljubavi nikako ne znači bježanje od problema našeg vremena. Naprotiv, ona nas čini još osjetljivijima na nevolje drugih.


Brat Alois, Basel, 29. prosinca 2017. godine

Sinoć sam vam rekao kako sam u listopadu s jednim od svoje braće proveo jedan tjedan u Južnom Sudanu te jedan tjedan u Sudanu. Na povratku sam razmišljao o ovom susretu u Baselu te sam se zapitao: kako mogu okupljenim mladima prenijeti krik boli zbog bijede, nasilja i teškoća koje smo vidjeli u Africi?

Južni Sudan prolazi kroz velike poteškoće što u mnogima izaziva pesimizam i mnogi gube nadu. Zemlja pati zbog galopirajuće inflacije, plaće se ne već mjesecima ne isplaćuju, širi se nasilje i zemljom kruži mnogo oružja.

U kući sestara Majke Tereze vidio sam majke koje tamo donose svoju pothranjenu djecu. Ponekad djevojčica od devet ili deset godina dovede svog malog brata. Kako bi prodale nešto, ove majke po nesnosnoj vrućini cijeli dan hodaju do tržnice, noseći robu na glavi, a svoje dijete u nosiljci od kozje kože.

Sljedećeg me tjedna u Sudanu impresionirala još jedna žena, Samirova majka. Tko je Samir? Samir je bio jedan od mladih izbjeglica koje smo primili prije dvije godine. Stigao je u Taizé nakon vrlo teškog puta i, ubrzo nakon dolaska, vrlo neočekivano, umro od srčanog udara. Ostali mladi izbjeglice pobrinuli su se za njegov pogreb zajedno s imamom naše regije.

U Sudanu sam sve ovo ispričao njegovoj majci. Na svaku moju rečenicu kimnula bi glavom uz odobravanje i rekla: »Al hamdulillah, hvaljen budi Bog.« Zatim mi je objasnila: »Samir je bio moj jedini sin. Moj me suprug ostavio. Bolesna sam. Prodala sam našu kuću kako bi platila za Samirov put.« Ova muslimanska žena zatim je nastavila ovim Jobovim riječima iz Biblije: »Bog dao, Bog uzeo. Hvala budi Bogu.«

Čini mi se da bismo svi, kroz primjer ove žene, mogli vidjeti sve majke na svijetu koje pate zbog svoje djece.

Ove su priče dirljive. Međutim, i u Europi, ponekad sasvim blizu nas, ima ozbiljnih životnih situacija zbog kojih ljudi pate. Po evanđelju koje smo večeras čuli, znamo da je, kao čovjek, Isus Krist ujedinjen sa svakim ljudskim bićem. On je tu u svakoj osobi, a osobito u onima koji su najnapušteniji. Što učinimo najmanjima, njemu činimo.

Zato bih želio podijeliti s vama svoje iskustvo: kad u blizini čujemo plač ranjene osobe, kada pogledamo u njezine oči, kad je slušamo, kad dotaknemo one koji trpe, približavamo se Isusu koji je siromašan među siromasima i tako naš odnos s njim postaje prisniji.

Osobni susret s najranjivijim ljudima otkriva nam dostojanstvo druge osobe te nam omogućuje da primimo nešto čak i od najsiromašnijih. Ne pridonose li upravo oni na jedinstveni način izgradnji bratstva među ljudima? Otkrivaju nam svoju ranjivost i tako nam pomažu da postanemo skromniji i ljudskiji.

Paradoksalno, tu se javlja radost, možda samo iskra prave radosti koju nam donose oni najsiromašniji.
 
Sutra ujutro u malim skupinama razmišljat ćete kako bolje čuti krik najugroženijih i što mi možemo učiniti? Kako možemo čuti ono što nam poručuju? Oni nam pomažu da se oslobodimo nevažnih problema i prihvatimo jednostavnost te postanemo radosniji i ljudskiji. Njihova hrabrost obnavlja našu hrabrost.


Brat Alois, Basel, subota navečer, 30. prosinca 2017

Posjet najsiromašnijim osobama u Južnom Sudanu i Sudanu, o kojem sam vam govorio posljednja dva dana, postavio mi je mnoga pitanja. U evanđelju nam je Isus upravo rekao: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!« Što on želi reći ovim riječima?

U Južnom Sudanu, u kampu za raseljene osobe, snažno me se dojmila hrabrost žena. Jedna mi je žena rekla da nastoji raditi na pomirenju i uspostavi mira. U kampu postoje redukcije u opskrbi vodom. U blizini crpki ponekad se javljaju svađe. Stoga je osnovana skupina žena zadužena za pravednu raspodjelu vode. Ova mi je žena rekla: »Dijeleći vodu jednu s drugima, više ne radimo "svaka za sebe" i tako izgrađujemo mir.«

Ova je žena shvatila da mir počinje u nama, bratstvo gradimo oko sebe, u konkretnim situacijama svog svakodnevnog života.

Mi koji smo okupljeni oko Krista znamo da Evanđelje nosi poruku o univerzalnom bratstvu. Jedinstvo između Boga i ljudi, koje je donio Krist, dovodi do pomirenja svake osobe sa sobom – mira srca – ljudi među sobom – mira na Zemlji – i pomirenja ljudske obitelji sa cijelim stvorenjem.

Mnogi ljudi čeznu za jedinstvom svih kršćana kako se više ne bi zamračivala ova poruku o bratstvu. Kada su kršćani razdvojeni, poruka Evanđelja gubi svoj sjaj. Naše bratsko jedinstvo može biti znak jedinstva i mira među ljudskim bićima.

Zato, kad god imam priliku, pitam druge: nije li vrijeme da se naše zasebne crkve usude skupiti se pod istim krovom, čak i prije nego se postigne dogovor o svim teološkim pitanjima?

Kako se možemo okupiti pod istim krovom? Tako da činimo zajedno sve što možemo: proučavamo Bibliju, bavimo se socijalnim i pastoralnim radom te katehezom. Tako da ne činimo ništa bez da vodimo računa o ostalima. Tako da se zajedničkim gestama ujedinimo pred izazovima siromaštva i drugih vrsta patnji te da se zajednički brinemo o okolišu. Tako da se češće okupimo u Božjoj prisutnosti, slušajući njegovu Riječ, moleći u tišini i hvaleći Boga.

U tom duhu, koji je već dugo vidljiv u Baselu i okolici, kršćani različitih crkava, protestanti, katolici i pravoslavni, okupili su se kako bi se pripremili da nas prime. Zahvaljujemo im što su nas pozvali. Zahvaljujemo se svima koji su otvorili svoja vrata kako bi nas toplo dočekali. Hvala i građanskim vlastima na njihovoj suradnji.

Kako bismo sve više napredovali prema jedinstvu kršćana, želio bih ponoviti pitanje koje sam postavio u svibnju u Wittenbergu, Lutherovom gradu, a koje sam također nedavno spomenuo i u Ženevi, Calvinovom gradu.

Prije godinu dana, u posjetu luteranima u Lundu, u Švedskoj, uoči 500. obljetnice Reformacije, papa Franjo izrekao je molitvu kakvu još nismo imali prilike čuti od pape. Rekao je: »Duše Sveti, daj nam da prepoznamo darove koje je Crkva primila po Reformaciji.«

Ne zahtijevaju li ove riječi promišljanje i odgovor? Hoćemo li imati velikodušnosti da zahvalimo Bogu, ne prvenstveno za darove koje je nama dao, nego za darove koje je dao drugima, tako da ih i mi ih primamo od njih? Možemo li, bez obzira na konfesiju, prepoznati ono vrijedno što je Bog dao drugima?

Pomirenje crkava je put prema novoj stvarnosti čiji su obrisi neočekivani i još uvijek nepoznati. Prisjetimo se ovih riječi proroka Izaije: »Vodit ću slijepce po cestama, uputit’ ih putovima.« Duh Sveti će nas voditi putovima koje ne poznajemo.

Tijekom 2018. tražit ćemo od Duha Svetoga da nas pripremi da sve više u našim životima budemo svjedoci pomirenja i mira. Zbog toga ćemo nastaviti naše hodočašće povjerenja na Zemlji. Sada ću naznačiti neke njegove korake.

U Taizéu će se svaki tjedan održavati susreti mladih, s dva posebna susreta: vikend prijateljstva mladih kršćana i muslimana u srpnju koji će nam omogućiti da vidimo što nas ujedinjuje, a što je drugačije; poseban tjedan za mlade od 18 do 35 godina u kolovozu kako bismo dublje uronili u izvore radosti.

Kao što sam već rekao prošle godine, ove će se godine održati sedmi međunarodni susret mladih u Aziji, otvoren i za mlade s drugih kontinenata. Svi su dobrodošli. Održat će se od 8. do 12. kolovoza u Hong Kongu.

(slijede druge obavijesti)


Brat Alois, Basel, nedjelja navečer, 31. prosinca 2017.

U evanđelju samo upravo čuli kako Isus govori da je on dobri pastir, da ima i drugih ovaca te će postojati jedno stado s jednim pastirom. On nije došao na Zemlju samo radi male skupine ljudi, nego da ujedini cijelu ljudsku obitelj. Iz toga potječe naša nada u mir za cijelo čovječanstvo. Večeras ćemo s velikom nadom moliti za mir.

Istina je da je mir danas ugrožen. Želim podsjetiti na neke od najvećih izazova s kojima se danas suočava ljudska obitelj. Ovo su dva od njih.

Prvi je taj da je mnoštvo muškaraca, žena i djece svugdje na Zemlji bilo prisiljeno napustiti svoje mjesto stanovanja. Razlozi koji su ih natjerali na odlazak su različiti: rat i nesigurnost, krajnje siromaštvo i besperspektivnost ili pak klimatske promjene.

U svojoj nevolji oni trebaju našu solidarnost. Kako smo i mi vidjeli u Taizéu, oni mogu postati naši prijatelji. Kao da nas Krist poziva da nadiđemo svoje strahove i predrasude i govori nam: »Ja sam pastir svih ljudi. I za njih sam umro, bili kršćani ili ne. Tako i ti možeš postati njihov prijatelj!«

Drugi izazov je naš planet, koji je također ranjiv. Čujte krik Zemlje! Suočene s ekološkim katastrofama, posebice u najsiromašnijim područjima, zapadne zemlje imaju povijesnu odgovornost.

Pokrenuto je mnogo inicijativa na svim razinama. Međutim, to nije dovoljno. U ime svih nas ovdje, htio bih se obratiti onima koji imaju političku i gospodarsku odgovornost. Financijska sredstva za potrebne promjene postoje. Zato ih treba usmjeriti k iskorjenjivanju siromaštva i brizi za okoliš!

Ova dva izazova koja prijete miru su golema, ali neće nas obeshrabriti. Tijekom ovih dana približili smo se nepresušnom izvoru radosti. Dopustimo da taj izvor radosti natopi naša srca. On će svakome od nas dati hrabrosti da se angažiramo tamo gdje je to moguće, kako bi, pa makar na skroman način, pridonijeli traženju rješenja.

Kako bi se uspostavio mir, želimo poticati rast bratstva među ljudima. Za to je nužno otvoriti se drugim kulturama i mentalitetima. Ponekad trebamo ići daleko. Prije odlaska u Južni Sudan i Sudan, bili smo u jednom drugom dijelu Afrike koji također proživljava mnoge poteškoće. S dvojicom subraće, bio sam na susretu mladih u Egiptu.

Stotinu mladih stiglo je iz Europe, Sjeverne Amerike i Afrike te s Bliskog Istoka. Njih je primilo oko sto mladih pravoslavnih kopta iz Kaira, Aleksandrije i Gornjeg Egipta. Tijekom pet dana koja smo proveli tamo otkrivali smo dugu i bogatu tradiciju Koptske pravoslavne Crkve u Egiptu.

U Taizéu smo tijekom ljeta već primili mlade arapske kršćane, kopte iz Egipta te katolike i pravoslavce iz Libanona, Jordana, Iraka i Palestine. Njihov tromjesečni boravak na našem brežuljku približio nas je Bliskom istoku. Oni su nam prenijeli svoju čežnju za mirom. Željeli bismo biti sve bliži mladim arapskim kršćanima.

Za nekoliko ćemo mjeseci krenuti na još jedno hodočašće. Za mnoge će to biti predaleko kako bi sudjelovali. To će biti jedan skromni posjet, ali će produbiti naše veze s pravoslavnom crkvom. Rusi koji su večeras ovdje u Areni bit će oduševljeni. Od 16. do 19. svibnja, s nekima od svoje braće i mladima, sudjelovat ću u pravoslavnoj proslavi Uzašašća u dalekom Sibiru, u Kemerovom.

Izgradnja bratstva je nešto što nas može odvesti daleko, ali zapravo počinje sasvim blizu, na našim vratima. Kad se vratimo kući, uklonimo podjele, razmjenjujmo mišljenja s onima koji misle drugačije od nas, gradimo mostove između religija, regija, europskih zemalja i kontinenata.

Krenimo k onima koji su najranjiviji. Na primjer, poslušajmo beskućnika koji nam želi ispričati svoju priču, ili osobu s invaliditetom, bolesnika ili izbjeglicu. Tada ćemo vidjeti kako se naša srca šire i otvaraju, postat ćemo ljudskiji i radosniji.

Neka posljednja poruka s ovog susreta u Baselu bude ova: svako je ljudsko biće stvoreno za radost. Radost se ne čuva samo za sebe, ona je namijenjena tome da se dijeli s drugima. Radost s izvorom u Božjoj ljubavi, radost koja se nikad ne umara, izvor je brige za druge ljude, brige koja nikad ne slabi.


Obnovljeno: 30. prosinca 2017