ponedjeljak, 24. studenoga

Tijekom prošlog tjedna više od tisuću mladih iz cijelog svijeta stiglo je u Nairobi. Za mnoge ovo je prvi susret i otkrivanje Afrike. Dolaze iz svih kutaka svijeta - od Koreje do Kanade, od Indije do Italije. Jučer je grupa od njih četrnaestero stigla iz zapadnog dijela JAR. Kao dio dobrodošlice oni su pozvani da provedu tjedan dana prije susreta živeći s obiteljima u seoskim župama okolice Nairobija.

Kiriko je jedna ovih župa, malo selo smješteno među plantažama kave i čaja na zelenim brežuljcima. Nastava u školama je završila prošli tjedan pa su djeca kod kuće i oduševljeni uzvici:"Mzungu!" (stranac!) pozdravljaju nas svaki dan. Posjetioci (hodočasnici, ne turisti) brzo postaju dio obitelji - muzu krave, beru čaj, pripremaju hranu uzgojenu na malim poljima u okolici sela ili kupljenu na tržnici. Život je ovdje jednostavan, ali smo dočekani srdačnom dobrodošlicom i obiljem radosti koja je dojmljiva.

Jedan mladi volonter koji pomaže u pripremanju susreta, razmišljajući o vremenu provedenom ovdje, rekao je: "Mi nismo dobrotvori spremni pružiti pomoć. Nismo ni misionari koji će propovijedati. Došli smo živjeti s ovim ljudima u jednostavnom zajedništvu." Drugi, iz Kenije, dodao je: "Biti njihov brat, njihova sestra."

A toliko nam je toga zajedničko. Kao što je jedan mladi Hrvat rekao: "Imamo mnogo sličnih problema - nezaposlenost, neravnopravnost, etničke napetosti - samo ovdje su one vidljivije, manje prikrivene." Naravno, ovdje ima i puno drugačijih teškoća. Jedan seljak mi je rekao: "Kiša nije pala već tjedan dana, a usjevi još nisu dovoljno narasli da podnesu sušu. Zato danas molimo za kišu."

utorak, 25. studenoga

U međuvremenu ovdje u Nairobiju Miji wa Furaha ("grad radosti") vrije kao košnica. Jučer nam se pridružilo više od dvadeset mladih iz raznih dijelova Kenije kako bi pomogli u pripremanju susreta. Svakoga dana broj prijavljenih za sudjelovanje na susretu se povećava.

Na igralištu pokraj Nadbiskupskog sjemeništa Queen of Apostles podiže se prostrani bijeli šator. Grupa za uređenje prostora postavlja svitke od papirusa i bambusa, Masai "kangas" i crveno obojane panoe sa živopisnim afričkim crtežima. Ovdje u Keniji crvena boja označava život koji buja iz crvene, željezom bogate zemlje. Grupa za uređenje prostora samo je jedna od mnogih, uz grupu za prijem, za prijevoz, čišćenje, davanje informacija i grupu od dvadeset pet kuhara koja je danas počela sklapati kuhinju.

Kao i na brežuljku u Francuskoj molitva tri puta dnevno daje ritam životu ovdje. Ali ovo nije kopija Taizea. Običaji i glazba ovdašnje kenijske crkve obogaćuju molitvu. "Tazama, tazama, ni vema na vizuri," pjevamo na Svahiliju, "ndugu kuishi pamoja kwa umoja!" ("Pogledaj kako je dobro, brate, živjeti u zajedništvu!")

Ovdje smo svakodnevno svjesni koliko su važni zajedništvo i povjerenje. Veselimo se što će nam se sutra pridružiti grupa mladih iz nemirne pokrajine Kivu iz Demokratske republike Kongo. Pripremajući s nama susret jutros, brat Peter Muigai, povjerenik za mlade Nadbiskupije Nairobija rekao nam je čemu se nada na ovom susretu: "Mladi koji će nam se pridružiti ovog tjedna biti će svjedoci i promicatelji mira, ljubavi i pomirenja za sve jer mi ne znamo što će se dogoditi sutra."

srijeda, 26. studenoga

Ovo je bio dan prijema koji je potrajao do zalaska sunca. Tek sutra na danjem svjetlu znat ćemo točno koliko je sudionika stiglo. Za sada znamo da smo blagoslovljeni dolascima iz Ugande i Ruande, iz Mozambika, Sudana i drugih afričkih i ne afričkih zemalja. Stigle su i grupe iz raznih dijelova Kenije, iz provincija Kissi i Nyahururu, Machakos i Mombasa i iz predgrađa samog Nairobija.

Svim sudionicima je, po kenijskom običaju, ponuđenim vrući, slatki čaj dobrodošlice. Umorni putnici prihvatili su ga sa zahvalnošću. Jedan mladić s kojim sam razgovarala putovao je iz Burundije od ponedjeljka. Drugi su stigli nakon zanimljivog tjedna provedenog s obiteljima u župama okolice Nairobija.

Tijekom jedne molitve ovog tjedna čuli smo čitanje o udovici koja je dala dva bakrena novčića - "Ona je, od svog siromaštva, dala sve!." Dobrodošlica kojom su mladi ovdje dočekani u obiteljima i župama priziva u sjećanje taj odlomak evanđelja. Pa i više od toga - katoličke župe ugostile su pripadnike Pentekostalne crkve, Anglikanci su prihvatili članove Prezbiterijanske crkve istočne Afrike (PCEA). Ponovo smo u prilici propitivati granice koje nas dijele.

Zajedno sa braćom iz Taizea, Francuske i drugih bratstava širom svijeta stigle su i sestre Sv. Andrije. Jedna od njih, rodom iz Demokratske republike Kongo, bila je zatečena atmosferom "radosti i mira" koja se osjeća dok grupe nasmješenih mladih lica prolaze prašnjavim prostorom do glavnog šatora za molitvu koji danas postaje živi znak jedinstva ljudske obitelji.

četvrtak, 27. studenoga

Kada mladi stignu ovamo nakon jutarnjeg programa u župama dočekuje ih ručak koji zajedno objeduju na prostoru ispred šatora za molitvu. Kuhinja je pravo čudo - smještena na jednom kraju tog prostora, natkrivena prostirkama od vreća za šećer. Grupa užurbanih kuhara radi danju i noću kako bi pripremila jednostavne obroke od riže i ugale (jela od kukuruza) sa umakom. Kuhaju za 6500 ljudi na malim kamenim ognjištima i nekako im uspjeva da nitko ne ostane gladan. Sjena stabala eukaliptusa i kriška lubenice pomažu podnijeti vrelinu podnevnog sunca.

Zajedničko blagovanje obroka još je jedan znak zajedništva kojem ovdje težimo. Danas nakon večernje molitve Reverend Francis Njoroge, izaslanik glavnog tajnika Prezbiterijanske crkve istočne Afrike (PCEA) podijelio je s nama svoja razmišljanja: "Bog želi da budemo ujedinjeni," rekao je, "u Njemu nema plemenskih, nacionalnih ni rasnih podjela. Svi smo jedno u Bogu." U Umoji, Katolička i Prezbiterijanska crkva zajednički pripremaju jutarnju molitvu za sudionike susreta koje su ugostile. Danas u jednoj crkvi, sutra u drugoj. U jednoj od popodnevnih radionica slavili smo različitost kultura naroda koji su ovdje prisutni kroz pjesme i plesove s raznih strana kontinenta.

Brat Alois također je bio s nama večeras: "Ovdje u Africi poteškoće kroz koje ljudi prolaze ne umanjuju njihovo ljudsko dostojanstvo i životnu radost. U teškim situacijama ljudi plešu i slave život ne prepuštajući se beznađu. Najčešće su žene one koje predvode. Preuzimaju na sebe tolike obaveze u obitelji i društvu i izvršavaju ih domišljato i ustrajno."

Susreli smo neke od tih žena tijekom jutarnjeg programa posjećujući "mjesta nade" gdje one žive i rade. Dvije mlade Kenijke s kojima sam razgovarala posjetile su sirotište, jedan mladi Nijemac posjetio je školu za djecu s poteškoćama u učenju. Ovdje nas puno toga podsjeća da bismo svoju vjeru trebali češće izraziti djelima. Brat Roger je pisao "djelovanje i razmatranje". Ljudi poput ovih uče nas da je usklađenost kontemplacije i djelovanja ne samo moguća, nego i vrlo važna.

petak, 28. studenoga

Večeras je molitva spontano počela desetak minuta ranije pjesmom i plesom koji su prštali od radosti. Slavlje je potpuno ispunilo veliki šator. Zajednička je molitva ovdje posebno lijepa, sva u pokretu. Pjevanje je popraćeno zvukom udaraljki i napravljenih od bambusa i sjemenki koje daju živost glazbi i ispunjavaju molitvu osobitom energijom koja je tako afrička.

Ovi trenuci pršteće radosti izmjenjuju se sa vremenom razmatranja u tišini. Danas na večernjoj molitvi, kao i svakog petka u Taizeu, mladi su pozvani da se okupe oko ikone križa i povjere Gospodinu svoje poteškoće, brige koje ih opterećuju i svoje radosti. Pratila ih je pjesma sa prelijepim tekstom na Svahiliju: "Uje, Roho, Mtakatifu, uje Mfariji" (Dođi, Duše Sveti, tješitelju). Brat Alois, koji je bio s nama večeras, rekao je: "U tišini Božja riječ se može u nama nastaniti i rasti. Ponekad u nama ostane samo jedna riječ. Važno ju je oživjeti. Kad ju počnemo primjenjivati u svom životu, bolje ju razumijemo."

Na molitvi nas je puno zajedno. Dolazimo iz osamdeset župa domaćina iz Nairobija, iz 2500 obitelji koje su ugostile sudionike susreta, ima braće i sestara - Misionarki ljubavi, Isusove male braće, Malih sestara siromaha. Sutra će nam se pridružiti članovi zajednice ’Vjera i svjetlo’.

Kardinal John Njue, nadbiskup Nairobija također je bio s nama večeras. Podsjetio nas je na riječi Sv. Augustina: "Pogledajte u sebe i otkrit ćete kako ste dragocjeni i kakvo vam je dostojanstvo Bog dao. Sada pogledajte osobu pored sebe koja je jednako dragocjena kao i vi". Nastavio je: "Pogledajte oko sebe tamo gdje sjedite. Osoba pored vas je sigurno iz nekog drugog mjesta i sretan sam da smo se ovdje okupili zajedno. Mi smo svi sinovi i kćeri Božje, stvoreni na njegovu sliku. Zato poštujte sebe i jedan drugoga jer ste dragocijeni".

Počinjemo razmišljati o tome što ćemo ponijeti sa ovog susreta, kako će Božja riječ zaživjeti u našem životu i kako naučiti poštivati jedni druge na nov način.

subota, 29. studenoga

Ovi su dani bili vrijeme susreta i otvorenosti prema drugima. Danas je brat Alois rekao: "Susret u Nairobiju želio bi pridonijeti uspostavljanju bratskih odnosa i ispravljanju pogrešnih predođbi o drugima koje su nastale zbog premalo kontakata među narodima i zbog rana prošlosti". Istina je da se ovdje susret među narodima odvija u okolnostima dugih povijesnih nepravdi, neravnopravnosti i nasilja. Ali brat Alois je nastavio: "Prošlost ne možemo promijeniti, ali tijekom ova tri dana uspjeli smo nadići podjele i biti zajedno".

Ima puno malih primjera ljudskih susreta ovdje: europljani koji ručaju sa ženom iz južnog Sudana pričajući o životu kod kuće, grupa tradicionalnih muškaraca i žena iz plemena Masai ukrašava svoje nove prijatelje nakitom od zrnaca, domaćini daruju svoje goste ananasima i bananama sa svojih malih plantaža. Mnogi susreti bude novu nadu - grupa mladih iz Bukavua iz Gome u Demokratskoj republici Kongo putuje autobusom zajedno sa mladima iz Ruande. Kakav snažan znak ovog Hodočašća povjerenja za Zemlji.

Na poslijepodnevnim radionicama učili smo jedni od drugih. Danas smo se na jednoj okupili da razgovaramo i podijelimo iskustvo života uz braću i sestre muslimane. Teme radionica su bile: ostvarivanje mirnog suživota, tišina, male kršćanske zajednice, samoodrživi projekti, pomirenje. Žena iz Kenije podijelila je svoje iskustvo boravka u zatvoru i zalaganja za poboljšanje uvijeta života zatvorenika. Jedna volonterka iz Njemačke bila je iznenađena otvorenošću mladih. "Ovdje su mladi tako spremni dijeliti i učiti jedni od drugih".

Večeras je Zajednica iz Taizea jednom gestom željela pridonijeti zajedništvu, otvorenosti i susretljivosti. Ikona prijateljstva koju često susrećemo u Taizeu, a potječe iz Egipta, darovana je svakoj od šesnaest afričkih zemalja iz kojih dolaze sudionici ovog susreta. "To prijateljstvo s Kristom možemo iskusiti u zajedništvu jedni s drugima. Neka to prijateljstvo raste, nadiđimo podjele koje još postoje!"

nedjelja, 30. studenoga

Danas je Susret okončan svečanim službama u župama domaćina širom grada. Velika župna crkva u Kariobangi bila je preplavljena ljudima i odzvanjala je prekrasnom glazbom zbora. Prezbiterijanska crkva u Kayoleu ponudila je doručak zahvalnosti za više od 160 ljudi iz lokalnih protestantskih i katoličkih župa. I filijalna crkva u slumu Korogocho, improvizirana u jednostavnom školskom amfiteatru na otvorenom primila je posjetitelje iz čitave Afrike i svijeta.

Ovdje u Korogochou opet smo se prisjetili vitalne potrebe za djelovanjem i borbom u svojoj vjeri, s crkvom koja organizira programe za ovisnike o drogi i alkoholu, škole za djecu s ulice, tečajeve za razna zvanja, kooperaciju za one koji sortiraju smeće na ogromnom smetlištu usred sluma. Nejednakosti je ovdje nemoguće ignorirati, no neumorna borba tolikih protiv nepravdi dirljiva je.

Danas je i slavlje sv. Andrije. Jedna od sestara sv. Andrije rekla nam je: «U Bibliji je Andrija često onaj koji dovodi ljude Isusu. A to je na mnogo načina i naš poziv – dovesti ljude, okupiti ih, nikada oko sebe, nego oko Isusa koji daruje život. I tada će on učiniti da se onima oko nas dogodi tisuću čuda».

Ovoga smo tjedna ovdje vidjeli mnoga od tih čuda. Ljudi koji su se okupljali na polju čekajući autobuse za povratak kući kako je zalazilo sunce podsjetili su nas na stvorena prijateljstva, vrijednost susreta koji su se ovoga tjedna dogodili. Toliko smo naučili jedni od drugih. Jedan je od braće primijetio: «Ljudi ne žele ići kućama!»

No, naše Hodočašće povjerenja na Zemlji nije gotovo; doista, ono tek počinje kako bi se uvijek iznova obnavljalo sljedećih tjedana, mjeseci, godina. Jedan od volontera iz Ugande koji je pomagao u pripremnoj skupini možda je to najbolje sažeo: «Ovoga sam tjedna naučio da je kraljevstvo Božje pravednost i mir.» To se čini prilično dobrim početkom.