ponedjeljak navečer, 29. prosinca 2008.
Velika je radost biti u Bruxellesu. Zahvaljujemo domaćinima u gradu i okolici koji su nam pružili gostoprimstvo. U trenutku kada mnogi budućnost doživljavaju mračnom važno nam je da se još jednom okupimo i izrazimo onu nadu koja nas pokreće. Tu nadu podržava uvjerenje da je moguće uspostaviti nove, skladne odnose među narodima. Nova solidarnost može obnoviti život u našim društvima. Ovih dana ćemo razgovarati o tome i, što je još važnije, iskusit ćemo to.
Prije nekoliko tjedana dvanaestorica moje braće i ja bili smo u Africi i srca nam još uvijek plamte. Sa crkvama Nairobija, u Keniji, naša Zajednica je organizirala susret mladih Afrike. Taj je susret okupio 7000 mladih iz petnaest afričkih zemalja zajedno sa mladima sa drugih kontinenata. Bili smo sretni što se «Hodočašće pomirenja» proširilo na Afriku.
Tim susretom željeli smo pomoći uspostavljanju prijateljskih odnosa unatoč ranama iz prošlosti i nedostatku kontakata među narodima. Iako prošlost nije moguće promijeniti, mladi Afrike iskusili su radost nadilaženja granica i pružanja gostoprimstva jednih drugima.
Suočeni sa podjelama koje prijete raspadom Afričkog kontinenta mnogi čine hrabre napore za pomirenjem i uspostavom mira. Kršćani su pozvani da čvrsto prihvate ovu nadu: veze krštenja u Kristu jače su od podjela. Postoje kršćani koji su ovo svoje vjersko uvjerenje platili životom.
Sada nastavljam na nizozemskom. Jednoga dana za vrijeme Susreta u Nairobiju bio je susret sa grupom od oko 250 mladih iz Ruande. Djevojka po imenu Clarisse izrekla je ove riječi koje vam želim povjeriti. Rekla je: «Recite ljudima u Europi da mole za mlade u Ruandi. Nezaposlenost nas uništava. Mnogo je onih koji zbog patnji koje su podnijeli za vrijeme genocida više ne mogu vjerovati u Boga, pa čak ni u život.» Među tim mladim ljudima iz različitih zemalja koje su podnijele mnoge izazove bilo je problema, ali i sreće. Premda izgleda iznenađujuće, u Africi životne poteškoće ne zasjenjuju radost, ozbiljni problemi ne isključuju ples. Za vrijeme zajedničkih molitava životnost je prožimala molitvu slavljenja, a dugi odlomci tišine izražavali su zajedničku čežnju svakoga, bio on Kikuju, Luos, Masai, Congolese ili Ruanđanin. Ta je čežnja i naša: mir srca i mir cijeloj ljudskoj obitelji.
Željeli bismo da nas afrički kršćani nadahnu da budemo nositelji nade i radosti tamo gdje nas je Bog postavio.
U Pismu iz Kenije koje ste dobili slika je afričkog Krista. Taj Krist je ovdje, na mjestu tišine. Možemo tamo otići kad god smo u mogućnosti i moliti za različite narode Afrike.
Istina je da mi rijetko vidimo rezultate naših molitava. Ali moleći za druge uranjamo u struju ljubavi koja kruži između Boga i ljudi. Tada možemo razumjeti da će naše molitve pomoći da osiguramo da Božja ljubav dopre do svih ljudi bez obzira na zapreke koji se uvijek pojavljuju. Da, Bog čuje naše molitve, i kad mi ne znamo kako.
Dijete: Svake noći ćemo spominjati imena i moliti za narode koji su ovdje. Večeras pozdravljamo one iz Norveške, Švedske, Finske, Danske, Portugala, Španjolske i Italije.
utorak navečer, 30. prosinca 2008.
Svjetlo koje su djeca upravo upalila dolazi iz daleka, doneseno je iz Spilje rođenja u Bethlehemu. Za vrijeme ovog susreta molimo da Srednji Istok, koji je pretrpio već toliko poteškoća, konačno nađe mir.
Kroz ove dane u Bruxellesu postavljamo si jedno pitanje: što je izvor iz kojeg crpimo život? Kako možemo ukloniti sve ono što ometa taj izvor? Stoljećima prije Krista prorok Izaija pokazao je toj izvor kada je napisao: «Onima koji se u Boga uzdaju On obnavlja snagu; trče i nisu umorni, hodaju a nisu klonuli.» Da, važno je biti osjetljiv na Božju prisutnost u našim životima. Iz nje možemo crpiti nadu i radost. A da li smo dovoljno svjesni da je ono blago koje nam pomaže otkrivati Božju prisutnost sve bolje i bolje Biblija?
U listopadu sam boravio tri tjedna u Rimu kao gost na sinodi koja je okupila biskupe sa svih kontinenata. Tema je bila Biblija, Božja riječ i mir u našim životima. Čuli smo svjedočanstva iz cijelog svijeta. Neka su bila poput dragocjenog bisera.
Biskup iz Latvije rekao je da su u njegovoj zemlji tijekom sovjetskog režima svećenici i obični vjernici umirali zbog propovijedanja Božje riječi. Latvijski svećenik, Viktor, uhapšen je zbog posjedovanja Biblije. Agenti režima bacili su Bibliju na pod i naredili svećeniku da gazi po njoj. Ali on je kleknuo i poljubio ju. Zbog toga je osuđen na deset godina teškog rada u Sibiru. Kada čujete takva svjedočanstva razumijete kolika je bila ljubav za Bibliju i kako je preobražavala živote mnogih ljudi.
Sinoda je preporučila da se stavi puno veći naglasak na Bibliju. Kardinal je zahvalio Reformiranim kršćanima na pozornosti koju posvećuju Bibliji. Biskup je rekao: «U Katoličkoj crkvi bilo je negativnih reakcija na sola scriptura reformista i umanjili smo važnost Biblije. Taj je period iza nas.»
Naravno, Bibliju nije uvijek lako čitati, pronalazimo tekstove koje ne razumijemo. Postoje dva puta koja nam mogu olakšati pristup Bibliji. Kao prvo, u srcu Biblije je Božja ljubav i ljubav za drugoga. Biblija je knjiga Božje vjernosti. Drugi put do Biblije je ovaj: evanđelje nam govori da je Isus Riječ Božja.
Kada čitamo Sveto pismo mi susrećemo Krista, čujemo Njegov glas, ulazimo u osobni odnos s Njim. Zato mi u Taizéu volimo pjevati riječi iz Svetog pisma. Ponavljanje pjesme omogućuje da riječi prodru duboko u nas. Također volimo duge zajedničke trenutke u tišini. U tišini, određene riječi mogu rasti u nama. A od Istočnih kršćana naučili smo voljeti ikone, one su posve prožete Biblijom.
Završio bih konkretnim projektom. Božja riječ ujedinjuje nas s one strane svih podjela. Ujedinjuje nas preko granica, sa onima koji su daleko od nas. Večeras smo sretni što možemo pokazati jedan konkretan znak zajedništva sa kršćanima Kine.
U nadolazećoj 2009-oj godini učinit ćemo jedan znak ljubavi za narod Kine. Uz pomoć «Operacije nada» i onih koji ju podupiru štampat ćemo u Kini milijun Biblija i podijeliti ih po različitim regijama ove goleme zemlje.
Sutra navečer ću reči nekoliko riječi o poruci Europskoj zajednici koja je u Pismu iz Kenije i objavit ću sljedeću postaju «Hodočašća povjerenja na Zemlji».
Dijete: Svake večeri spominjemo i molimo za neke od naroda koji su ovdje. Večeras pozdravljamo učesnike iz Bjelorusije, Rusije, Ukrajine, Gruzije, Albanije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Crne Gore, Litve i Slovačke.
Pozdravljamo one iz Kine, Koreje, Japana, Indije, Indonezije, Filipina i Vijetnama.
Pozdravljamo biskupe i vođe Katoličke, Pravoslavne, Anglikanske i Protestantskih crkava kao i predstavnike europskih institucija iz Belgije i Bruxellesa koji su večeras došli da bi molili s nama, a sjede pored braće.
I konačno od sveg srca pozdravljamo Njezino Veličanstvo kraljicu Fabiolu od Belgije koja je ovdje s nama.
srijeda navečer, 31. prosinca 2008.
Ovih dana se pitamo kako možemo otkloniti sve što ometa izvor nade i radosti u nama. Nije li taj izvor prvenstveno to da tražeći otkrijemo prisutnost Boga ljubavi u našim životima? Za neke od naših suvremenika čuti riječi o Božjoj ljubavi ponekad se čini suviše jednostavnim. Mnogi vrlo ozbiljno tragaju za smislom svog života a ipak ne mogu vjerovati u osobu Boga koji ih ljubi. Poklanjamo li dovoljno pažnje onima koji traže vjeru, ali za koje Bog ostaje sakriven?
Na Božić slavimo rođenje Krista kroz kojeg nam Bog postaje blizak, ali ne smijemo zaboraviti da Bog uvijek ostaje izvan granica našeg razumijevanja. Otvorimo širom srca i umove ovim dvjema dimenzijama Božjeg misterija: njegovoj blizini i njegovoj transcendentnosti.
Nisu svi u mogućnosti shvatiti ove dvije dimenzije. Neki su zahvaćeni neposrednom Božjom prisutnošću, to je gotovo nešto što njihovo srce može osjetiti. Drugi, poput Majke Terezije, mogu iskusiti Boga u tišini, ponekad kroz duža razdoblja života. Tada je važno ići Isusovim stopama. On je iskusio veliku Božju blizinu i, osobito na križu, Božju tišinu. Slijedimo tog Isusa, On nam je uporište. Kršćanska se vjera tada doživljava kao rizik, smionost povjerenja.
Na kraju Pisma iz Kenije naći ćete poruku Europskoj zajednici. Ona je upućena jer smo u Bruxellesu, sjedištu mnogih europskih institucija. Čemu ova poruka? Naši Europski susreti već preko trideset godina pridonose boljem međusobnom upoznavanju europskih zemalja. Da, želimo otvorenu i ujedinjenu Europu. I željeli bismo da europske institucije čine sve što je u njihovoj moći da idemo u tom pravcu.
Europa je uspjela ostvariti period mira bez presedana u svojoj povijesti. Postoje kršćani koji su se usudili započeti neočekivana djela pomirenja među narodima Europe. Hoćete li vi, mladi, nastaviti graditi taj mir? Hoćete li se pitati kako vi možete pomoći izgraditi otvorenu Europu, zemlju solidarnosti?
Prije dva tjedna došao sam u Bruxelles donijeti ovu poruku gospodinu Jose Manuel Barrosu, predsjedniku Europske komisije. Čineći to želio sam izraziti nadu da će naše «Hodočašće povjerenja na Zemlji» donijeti plod u životu društava.
A sada novosti. Zajedno ćemo nastaviti Hodočašće povjerenja. Održavat će se susreti u Taizéu tijekom godine. Održat će se europski susret iduće godine. U gradu koji nas već dugo iščekuje i gdje ćemo biti dočekani toplom dobrodošlicom. Nadbiskup toga grada je s nama ovdje večeras. Slijedeći europski susret održat će se od 29. prosinca do 2. siječnja u Poljskoj, u Poznanu. Ovdje je s nama puno Poljaka. Andrzej iz Poznana reći će par riječi:
Samo želim reći da je naše srce širom otvoreno i učinit ćemo sve da vas ugostimo s radošću.
Nastavljamo Hodočašće i na drugim kontinentima. Za malo više od godinu dana, od 3. do 7. veljače 2010. bit ćemo na Filipinima, u gradu Manili. Neki su Filipinci ovdje. S nama su Mica, Mona i Arjen. Arjen će nam nešto reći:
Poput svih mladih i mi imamo svoje snove i borbe. Želimo tražiti istinu živeći u Kristovom duhu. Hodočašće povjerenja na Zemlji dati će nam novi zamah. Pomoći će da produbimo svoju vjeru i predanost životu u zajednici, u crkvi i u društvu. Pomoći će nam ujediniti se, ne sami Filipincima nego i drugim mladima koji su uključeni u svojim domovima.
Na tom putu željeli bismo s vama podijeliti život, naše radosti i nade. Želimo podijeliti svoju vjeru i zajedno otvoriti nove putove nade. Trebamo potporu vas, mladih Europe, i zato bismo vas željeli pozvati i izraziti vam dobrodošlicu na Hodočašću povjerenja na Filipinima.»
Dijete: Večeras pozdravljamo sudionike iz Grčke, Moldavije, Hrvatske, Mađarske, Bugarske, Slovenije, Makedonije, Kosova, Estonije, Latvije, Češke i Poljske. Pozdravljamo i one iz Argentine, Bolivije, Čilea, Brazila, Meksika, Gvatemale, Kolumbije, Kanade i SAD-a.
Pozdravljamo nadbiskupa Poznana, nadbiskupa Gądeckog, biskupe Gurda i Polaka iz Poljske, biskupe Daucourta i Maillarda iz Francuske i pastora Reymonda iz Švicarske.
četvrtak navečer, 1. siječnja 2009.
Zahvalni smo na srdačnoj dobrodošlici kojom smo dočekani. Najsrdačnije zahvaljujemo svima koji su nam otvorili svoja vrata. Hvala crkvenim poglavarima koji su nam pružili potporu za vrijeme priprema. I hvala civilnim vlastima koje su surađivale s nama.
Ovih dana doživjeli smo slijedeće iskustvo: okupljanje u ovako divnom zajedništvu rađa nadu za naš osobni život, za društvo i za svijet. Ovo zajedništvo življeno na konkretan način otvara nam put novom razumijevanju Boga.
Kad se vratimo kućama svi ćemo željeti proslijediti tu nadu. Tada će biti važno da se stalno vraćamo izvoru. Taj je izvor vrlo blizu nas, čak u nama. To je osobno zajedništvo s Kristom. Svakog jutra osluškujmo njegovu ljubav! Ona oživljava.
Podsjetio sam vas da, da bismo koračali u vjeri, trebamo pomoć blaga koje se zove Biblija. Ponekad zapamtimo svega par riječi, ali bitno ih je primjenjivati. Primjenjujući ih bolje ih razumijemo. Napuštajući Bruxelles svatko može sebi postaviti pitanje: koje su to riječi koje su dotaknule mene i koje ja mogu primjenjivati?
U svom životu vjere nemojte ostati sami! U vašim lokalnim crkvama, čak i samo dvoje ili troje ljudi mogu pomoći jedni drugima da mole i prodube povjerenje u Boga.
Mi braća iz Taizéa, željeli bismo vas podržati gdje god da jeste. Ali mi smo mala zajednica čiji je poziv prije svega živjeti zajedništvo u Taizéu ili našim različitim bratstvima širom svijeta.
Što se mene tiče, ove godine ću s radošću zajedno s pojedinom svojom braćom posjetiti četiri kontinenta. Početkom svibnja imat ćemo postaju Hodočašća povjerenja po prvi put u Baltičkim zemljama - u Vilniusu, u Litvi. Zatim slijedi postaja u Sevilli, u Španjolskoj, i kasnije u Stuttgartu, u Njemačkoj, i Pečuhu u Mađarskoj.
Ovih dana mnogi od nas su molili na mjestu tišine. Mogli ste se ispovjediti ili biti saslušani. Mnogi su postavili pitanja ili povjerili neku bol ili radost. Kako možemo oživjeti službu slušanja u našim crkvama? Postoje muškarci i žene koji su spremni i sposobni za to. Biti osobno primljen i povjeriti se nekome važno je kao j stalno obnavljanje povjerenja u Boga.
Ono što tražimo u svojim dubinama je mir; mir srca i mir za cijelu ljudsku obitelj. Sveti Ambrozije je rekao: «Započni graditi mir u sebi pa ćeš taj mir onda moći donijeti drugima.» Bog nam daje taj mir. Ali on nije nametnut odozgo. Evanđelje nam govori o nevjerojatnom načinu kako Bog djeluje među ljudima. Bog traži od svakog da sudjeluje u pomirenju i pomogne stvaranju novih, skladnih odnosa među ljudima.
Što mi možemo učiniti, što je nama povjereno od složenih nedaća koje nas okružuje. siromaštvo, različiti oblici nepravde i sukoba koji prijete? Možda možemo pristupiti drugima sasvim jednostavno? Krenimo ususret onima najranjivijima! Posjetimo one koji su isključeni ili zatvoreni! Pokušajmo živjeti znakove otvorenosti i jedinstva Europe, osobito sa imigrantima koji su nam tako blizu, a opet tako daleki! Na taj način ćemo pronaći Kristovu prisutnost tamo gdje to ne bismo očekivali. Uskrsnuli je prisutan u središtu ljudskih bića. On predvodi na putu suosjećanja. I već, po Duhu Svetom, obnavlja lice zemlje i čini nadu ponovo mogućom.
Dijete: Danas pozdravljamo sudionike iz Austrije, Švicarske, Engleske, Irske, Francuske, Njemačke, Nizozemske, Luxemburga i mlade iz Belgije. Pozdravljamo one iz Konga, Južne Afrike, Nigerije, Mauricijusa, Gambije i Australije.
