«U Gospodina gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša…», pjeva psalmist. U Hamburgu se u povjerenju i jednostavnosti moglo vidjeti svjetlo koje sjaji na licu Crkve. To je svjetlo otkrilo njeno pravo lice, lice zajedništva.
U Hamburgu, kao i na brojnim drugim mjestima, Crkvu se ponekad promatra kao staromodnu instituciju koja ne poštuje ljepotu današnjega svijeta, ostavštinu prošlosti koja se ne usudi prihvatiti društvo današnjice. A ipak u sebi nosi evanđeosku stvarnost, nekad skrivenu, no još uvijek netaknutu u svojoj prvobitnoj svježini. Vrlo joj je malo potrebno kako bi postala vidljivom. I tako s vremena na vrijeme neočekivani događaj kao što je dolazak tisuća mladih iz čitave Europe, može pružiti to «vrlo malo». «Vrlo malo» što kršćanima i nekršćanima grada daje priliku da daju najbolje od sebe.
Jednostavan znak
Susret u Hamburgu nije se smatrao ničim no jednostavnim znakom. To se moglo pročitati u knjižici pripravljenoj prošle jeseni kako bi smisao susreta objasnila stanovnicima Hamburga: «Europski susret nije konferencija s određenom temom. Sudionici ne dijele određeni zajednički politički pogled, niti predstavljaju pokret. Oni dolaze iz različitih crkava i različitih kršćanskih tradicija. Oni prelaze ljudske i zemljopisne granice. Dolaze ne da bi se usredotočili na ono što ih dijeli, već na ono što ih ujedinjuje, ne kako bi osnažili svoj pesimizam, već kako bi nazrijeli znake nade.»
Susret se održao u teško vrijeme za hamburške kršćane. Financijske prilike u luteranskoj i katoličkoj Crkvi sve su teže. Donose se bolne odluke o zatvaranju crkava, zatvaranju agencija koje su prije puno godina velikodušno započele s radom, a sada više ne mogu na isti način nastaviti. To dovodi do napetosti. Puno je ljudi reklo: «Ovo nije prigodno vrijeme za organiziranje susreta mladih.» Drugi su se protivili: «Baš nam je sada potrebno nešto drugačije.»
Susret nije donio rješenja problemima Crkve, niti posve novi plan koji će omogućiti rast kršćanskih zajednica. Bilo je to prvenstveno slavlje već postojećega i onoga čemu se nada. Susret je želio potaknuti ponovno otkriće onoga što već ujedinjuje kršćane različitog podrijetla, izvan okvira bolnog nasljeđa iz prošlosti. Nastojao je izraziti želju za napuštanjem onoga što nas je ranilo kako bismo zajedno molili, kao što su to desetak crkvenih vođa, luteranski, katolički i pravoslavni biskupi učinili za večernje molitve 30. prosinca, kleknuvši zajedno oko ikone Krista na križu.
«Nismo sami»
U Hamburgu su prisutne brojne različite kršćanske vjeroispovijesti. Više od 280 različitih župa i kongregacija tih vjeroispovijesti ugostilo je mlade sudionike, u samome gradu kao i u okolici. Dobar je prijam bio raširen i na susjedne gradove, čak do Lübecka ili Lüneburga, više od šezdeset kilometara udaljenih od Hamburga.
Šest je protestantskih i katoličkih biskupa šire hamburške regije napisalo zajedničko pismo svim župama kako bi ih ohrabrili da svoja vrata otvore desecima tisuća mladih koji su se spremali na dolazak iz čitave Europe, i šire: «Oni će pružiti znak nade i ohrabrenja u svijetu u kojem mnogi tragaju za smislom i podrškom. Pružimo im topao prijam!»
Zajedničke su se molitve održavale u velikim dvoranama ukrašenim reprodukcijama mjesnih slikara, kao što Meisterovi ili Bertramovi oltari, ili velikim križevima koji simboliziraju drvo života, kao onaj u katedrali u Lübecku. Mlada je žena iz južne Njemačke opisala svoje iskustvo obilježeno tim molitvama: «Čim sam ušla u Paviljon 4 prve večeri, osjetila sam zajedništvo. Čim počneš pjevati i moliti zajedno, svi ti tereti postanu lakši i obuzme te mir i radost. To pomaže vidjeti kako u svojoj vjeri nismo sami, da su i drugi tu. U tim molitvama sam osjetila kako je Bog blizu. I ta je radost bila zarazna. Bilo je upečatljivo vidjeti kako se raspoloženje ljudi na ulici ili u podzemnoj željeznici mijenja, i primijetiti njihovu pozornost i zanimanje. Naši su nas domaćini obasuli gostoprimstvom. Nismo imali jezičnih problema, oni su nastojali razumjeti naše traženje i ja sam se jako radovala kada je naša «mama-domaćin» došla s nama na molitvu. Bilo je predivno vidjeti više naraštaja kako se miješaju i starije kako puštaju da ih molitva dotakne.»
Luteranski biskup Huber, predsjednik Evangeličkog crkvenog vijeća Njemačke napisao je Bratu Rogeru. «Ovaj je susret u Hamburgu bio neizmjeran znak mira i otvorenosti pomirenju. Zapanjujuće je bilo vidjeti tolike mlade iz čitave Europe i drugih dijelova svijeta kako sudjeluju na ‘hodočašću povjerenja na zemlji’. To ‘hodočašće’ je već utjecalo na brojne naraštaje mladih i dalo im hrabrosti vjere kako bi se odlučili za predanja na koja nas današnjica poziva. Vaše osobno predanje, Brate Roger, odlučujući je poticaj u tome smislu. Po Vama i vašoj braći mladi spoznaju kako nisu sami u svojim nastojanjima oko pomirenja u svijetu, već naprotiv, da su međusobno povezani u svjetsku molitvenu zajednicu.»
Susret kao ovaj ne može se održati bez podrške ne samo mjesnih crkava, već i različitih administracija i službi gradova domaćina. Organiziranje prijevoza, na primjer, zahtjeva da se veliki broj ljudi odrekne godišnjeg odmora kako bi se osigurale dodatne usluge. Ili prijam u školama: domari su pristali raditi i to s puno dobre volje.
«U vašem sam domu otkrio Boga»
Jedna od odgovornih za pripreme u župama-domaćinima daje nam nekoliko primjera temeljenih na onome što se moglo čuti u maloj župi daleko od Hamburga. Oni su ugostili 250 sudionika, sve u obiteljima.
«Susret je dodirnuo brojne i razne ljude, neke koji su već bili članovi crkve, neki koji su od nje bili više udaljeni.»
U tom su području organizirane zajedničke pripreme katoličkih i luteranskih župa. Svi susreti sviju pripremnih grupa održavani su zajedno. Svećenik i pastor nisu tijekom priprema bili jako vidljivi. No nakon susreta sam vidio svećenika kako sa suzama opisuje kako je Euharistija 1. siječnja bila divna. Prije toga se bojao i upitao: «Što ćemo ako crkva bude premalena i ne bude dovoljno mjesta?» No nakon svega rekao mi je kako je tada slavio ‘najljepšu Misu’ u svojih dvadeset godina svečeništva.
Mladi par koji više ne ide u crkvu, ili možda nikad nisu ni išli, ugostio je nekoliko sudionika, pet Rusa i dva Poljaka. Jedan od mladića iz Poljske napisao im je kasnije e-mail: «U vašem sam domu otkrio Boga.» Nakon susreta je mlada žena rekla: «Ugostila sam ih iako ne vjerujem u Boga.» Na tren je zastala i dodala: «Barem sam do sada mislila da u njega ne vjerujem...»
Molitve u župama i slavlje 1. siječnja ohrabrile su ljude da razmisle kako bi i u budućnosti pripremali lijepa bogoslužja. Počeli su razmišljati o načinima da osmisle liturgiju. To ih je navelo na pitanje podrške svećenicima i pastorima u njihovoj službi.
Nakon susreta je svaka župa pozvana na ponovno okupljanje kako bi se podijelila iskustva. U Börnsenu je, na primjer, svatko ispričao svoju priču i javila su se pitanja: „Kako nastaviti nakon susreta? Brojni su otkrili da je tekst iz Biblije i nekoliko pitanja dovoljno da se započne dobar razgovor. Spoznali su da takvo razmjena mišljenja ne zahtjeva duge pripreme, mogu se okupiti i vrlo različiti ljudi na jednostavan način i voditi duboki razgovor. Stoga su se odlučili susretati jednom mjesečno na zajedničku večeru i nakon toga razgovor temeljen na tekstu iz Biblije. Večer će zaključiti zajedničkom molitvom. Zamisao je susretati se u župnoj kući te novoizgrađene četvrti i pozvati mlade obitelji koje su se tu tek doselile.
«Krist postoji kao Crkva»
Lice Crkve što je zračilo bilo je lice zajedništva. Njemački je teolog, zatvoren i ubijen u Drugom svjetskom ratu, Dietrich Bonhoeffer, govorio o «Kristu koji postoji kao Crkva» . Kad mu je bila 21 godina, napisao je kako je «po Kristu čovječanstvo stvarno uvučeno u zajedništvo u Bogu» (Sanctorum communio, Berlin 1930). Kako možemo, u tom duhu, pokazati da Crkva ne postoji poradi sebe, već poradi svijeta, kako bi zasjalo lice svakog čovjeka?
Susret je nastojao umnožiti prilike za širenje prijateljstava što je dalje moguće. U nekoliko su prilika organizirane posjete zatvoru smještenom u blizini izložbenog prostora u okviru kojeg su se održavale molitve. Tijekom priprema u dva su navrata organizirane posjete zatvoru za maloljetnike na otoku na rijeci Elbi. Nekoliko je poslijepodnevnih radionica svjedočilo toj prisutnosti Crkve ukorijenjenoj u gorućim pitanjima njemačkog društva: «Jednostavna djela što daju dostojanstvo: život posvećen beskućnicima u lučkoj četvrti St.Pauli.» «Na glavnom se kolodvoru križaju različiti životni putovi: otkrijte misiju na željezničkom kolodvoru» . «Otkrijte iznova životni tek: ‘Jesus Centre’ i ‘Teestube Sarah’, dva prijamna centra u lučkoj četvrti St.Pauli.» «Kad Evanđelje preobrazi pothodnik: kršćanska prisutnost u ‘Rathauspassageu’».
Za vrijeme posljednje molitve 1. siječnja, Brat Roger je kao zaključak opisao nekoliko značajki Crkve kao zajedništva: «Kad živimo u zajedništvu s Bogom, želimo živjeti i u zajedništvu s ljudima. Evanđelje nas poziva da ljubimo i kazujemo to svojim životom. Naš život može vjeru i povjerenje u Boga učiniti vjerodostojnim onima oko nas. Nisu li danas, više no ikad, kršćani pozvani biti nezamjenjivim kvascem zajedništva tamo gdje žive? Kako kršćani i dalje mogu biti podijeljeni?
Zajedništvo je odlučujuće mjerilo. Ono se najprije rađa u srcu svakog kršćana, u tišini i u ljubavi. Već dvadeset i šest godina hodimo s mladima na ‘hodočašću povjerenja na zemlji’. Na kraju ovog susreta u Hamburgu, kao postaji na tom ‘hodočašću povjerenja na zemlji’, željeli bismo zapamtiti da je zajedništvo život, ne teorija. Ljubiti i kazivati to svojim životom, da ljubiti u dobroti srca i praštati: tu nalazimo jedan od izvora radosti.»
