TAIZÉ

Rusija: Uskrs 2011.

Što ste iskusili u Moskvi tijekom Hodočašća?

 
Ovo smo pitanje postavili 240 mladih koje su ugostile obitelji iz šest pravoslavnih župa tijekom Velikog tjedna i Uskrsa. Mnogi su odgovorili. Ovdje je nekoliko njihovih osvrta.

«Osobito sam uživala sudjelujući u pravoslavnoj liturgiji. Bila je to prilika da bolje doživim značenje liturgije i važnost tradicije u crkvi. Liturgija je jezik između Trojstva i ljudi i pomaže nam ući u zajedništvo s Bogom. Mnogo je elemenata u pravoslavnoj liturgiji koji pomažu stvoriti mjesto za živu prisutnost Boga već ovdje, na zemlji. Mnoge su mi stvari pomogle prisjetiti se što je uistinu Kraljevstvo Božje: radost, mir, ljubav, sklad, pa valjda i glazba. Zapravo, možemo već početi živjeti to kraljevstvo Neba na zemlji. Na primjer, prelijepe pjesme koje je zbor izvodio tijekom obreda, ikone, tamjan, boje platna i zastora, ponavljanje nekih rečenica, znak križa, sve ove stvari pomogle su mi uvesti se u Otajstvo: Otajstvo Boga.

Nisam razumjela većinu čitanja i onoga što su izgovarali svećenici i shvatila sam da jezik Duha Svetoga ide dalje od ikojeg ljudskog jezika jer, čak i ako nisam razumjela, mogla sam osjetiti Njegovu prisutnost na drugi način. Bio je prisutan ondje u čitavoj zajednici sv. Filipa i u čitavom biću svakoga od nas, ne samo kroz stvari koje možemo razumjeti inteligencijom našega razuma.»

Sara, Barcelona

«Da mi je netko prije putovanja rekao da ćemo jesti kašu za doručak, ručak i večeru, mislim da ne bih bio tako impresioniran (unatoč biblijskim izrazima «blago krotkima» itd.). No, ubrzo sam zavolio ‘kašu’ posebno jer je bila slatka za doručak i u kombinaciji sa kiselim krastavcima/povrćem za ručak/večeru. Pomisao na stajanje tijekom trajanja dugih obreda također se činila stranom i moram priznati da nisam htio zatvoriti oči da bih se pomolio tijekom prvih triju sati obreda kako ne bih izgubio ravnotežu i pao. No, stajao sam tijekom svakoga obreda i mislim da se noge prilagode na stajanje. Obzirom da su ruski umirovljenici stajali uz mene i bili prilično radosni, nisam mogao odustati u svojim dvadesetima. Pitam se hoću li biti čvrst kao i ti Rusi kada ostarim!»

Robert, Engleska

«U početku sam se osjećala prilično izgubljeno, djelomice jer nisam razumjela niti malo ruskoga, djelomice jer je lažan osjećaj ponašati se kao pravoslavac tijekom obreda. No, zapravo nije dugo trebalo kako bih osjetila duh molitvi u crkvi Sv. Tatjane i, kada sam to osjetila, više se nisam osjećala neprirodno sudjelujući u molitvama, nego vrlo prirodno.

Bilo je iscrpljujuće stajati tri sata tijekom obreda i ponekad po 6 sati zbog dvaju molitava! No, osjećala sam da ne trebam odustati i nisam odustala. Vrijedilo je jer tijekom zadnja dva dana to više nije bio problem. Možda su i molitve također postale zanimljivije.

Funkcioniranje obitelji domaćina bilo je zadivljujuće. Zaista mi je pomoglo ući u njihovu kulturu! Ostala sam još dva dana, do srijede i zajedno sa obitelji posjetila sam pravoslavnu školu kamo idu njihova djeca. Također, iskusiti način života jedne tako religiozne obitelji sa četvero male djece i način na koji odgajaju svoju djecu bilo je fascinantno! Mislim da svi možemo iz toga naučiti puno za naše društvo.»

Elli, Berlin

«Mislim da je ovo bio najsvečaniji Uskrs kojega sam ikad doživio. Pravoslavni obred pruža zadivljujuću sposobnost omogućavanja sudjelovanja u otajstvu kršćanske vjere kroz vidljive znakove. Zahvaljujući objašnjenjima dobivenim u župi koja nas je ugostila, mogli smo razumjeti i uživati u bogatstvu pravoslavnoga obreda.

Mnogi sudionici imali su saznanja o Rusiji i Rusima, pa cak i o pravoslavnoj crkvi samo putem medija. Mislim da su imali priliku otkriti velikodušnost ruske duše i dubinu pravoslavne vjere. Prvi susret sa pravoslavnom crkvom dogodio se u ozračju zajedništva i povjerenja. Bilo bi vrlo teško zasjeniti iskustvo ikakvim eventualnim nesporazumima. Nadam se da ćemo moći podijeliti doživljeno sa mnogim drugim ljudima i da će se želja za upoznavanjem pravoslavne braće i sestara u Kristu proširiti kao uskrsno svjetlo, šireći se od svjećice do svjećice.»

Martyna, Kiev

«Na Veliki petak svi smo zajedno otišli u Butovo, mjesto izvan Moskve gdje je sovjetski režim ubio desetke tisuća ljudi tijekom 1930ih zbog njihove vjere i političkog opredjeljenja. Ujutro su nas proveli kroz to područje, gdje smo također susreli druge mlade iz čitave Europe. Nakon zajedničkog objeda – zadivljenost međusobnim interakcijama hodočasnika – bili smo na obredu prikazivanja pokrova. Zajedno sa procesijom nakon toga, to je bio jedan od najdragocjenijih trenutaka koje sam proživio u Moskvi. Ima trenutaka za koje ne mogu pronaći rijeci kojima bih opisao sto se događa, cak ni na mom materinjem jeziku, kao naelektriziran, vrlo snažno sam osjetio Božju prisutnost među nama.»

Stefan, Austrija

«Prijem je bio vrlo lijep. Iako se nismo mogli sporazumjeti, na dan prijema bilo je jasno da se mogu osjećati kao kod kuće. Ponudili su mi čaj i ruske slatkiše, vrlo lijepo. Svećenik iz župe bio je vrlo pametan i pun dobrote. Način na koji je govorio bio je divan i vrlo dirljiv. Zaista mi se svidjelo da je crkva aktivna u radu sa beskućnicima. Također, jako mi se sviđa ideja da se ljude poziva u crkvu kako bi im se pružila pomoć i to se ne odvija samo u jednoj prostoriji, npr. u staroj sportskoj dvorani. Po mome mišljenju, to ima dva simbolična značenja: ljude se ne vidi kao ‘prljave, nedostojne’ … stoga su svi dobrodošli u svete prostore župe. Također, ljudi u potrebi mogu primiti ne samo duhovnu hranu, nego i fizičku hranu u crkvi.

Mogućnost uranjanja u pravoslavnu tradiciju bila mi je vrlo zanimljiva. Mogao sam proširiti svoje razumijevanje teoloških načina shvaćanja događaja na križu, no također sam bio vrlo dirnut. Za mene, koji dolazim iz Luteranske crkve, obredi, glazba, svijeće, tamjan, čitava ceremonija bila je vrlo lijepa, a to je nešto što nemamo u mojoj denominaciji. Stoga je to bilo vrlo obogaćujuće iskustvo i nekako sam se osjećao da trebam krenuti natrag prema vlastitim (crkvenim) korijenima.»

Csaba, Bamberg, Njemačka

«Toplo se zahvaljujem župi Metropolita Hilariona (Ikona Majke Božje, Radosti svih žalosnih) koja me ugostila, za pružanje tog poziva na posjet i osobito mladima župe na njihovom prijateljstvu i pomoći tijekom mog nedavnog boravka u Moskvi.

Ono što me se dojmilo tijekom moga boravka bilo je otkriti koliko toga imamo zajedničkoga jedni s drugima! To sam mogla otkriti tijekom naših rasprava i dijeljenja iskustava tijekom vremena koje smo proveli zajedno. Otkrila sam da postoji toliko života u Crkvi nakon njezine mučne povijesti. Bila sam zadivljena značenjem kojega u sebi nose uskršnji obredi, svečanostima u obitelji koja me ugostila i radošću koju vjera donosi – mislim da se ponekad ti elementi gube u zapadnjačkim crkvama usred pritiska od strane svjetovnoga društva i zbog nevoljkosti vjernika da se nose sa neugodnostima ili da nađu vremena za te stvari. Čak su i običaji posta i stajanja u crkvi označavali nešto te volje za ustrajanjem u vjeri, kroz trenutnu neudobnost i za stavljanjem velikoga značaja na slijedenje Isusa Krista. Čini se da su ustrajanje i svjedočenje pojedinačnih kršćana pridonijeli uskrsnuću Crkve, za što vjerujem da je simbol nade svima nama koji smo se okupili zajedno u Moskvi.»

Majella, Dublin

«Vrlo snažno iskustvo za mene bilo je posjetiti ‘Rusku golgotu’ u Butovu. Čitala sam o tom mjestu prije nego sam došla i poznata su mi druga mjesta koja imaju sličnu povijest. Ono što me se najviše dojmilo je bila mala drvena crkva gdje se djeca i unučad ljudi koji su ondje bili ubijeni dolaze vjenčati i krstiti svoju djecu. To me je jako iznenadilo. Doći na mjesto tragedije njihovih obitelji povodom tako radosnih događaja. No, to je prava srž kršćanstva. Od velikog očaja Velikoga petka do velike svečanosti nade i pobjede Uskrsne nedjelje. Pretvoriti mjesto gdje je toliko ljudi izgubilo svoje živote u mjesto gdje se ljudi krste (u novi život) i vjenčaju. Mi, Poljaci, možemo puno naučiti iz takvoga stava.»

Matylda, Varšava

«Pun sam zahvalnosti za sve što sam imala prilike iskusiti u Moskvi tijekom Velikoga tjedna i Uskrsa. Otkrio sam živu crkvu, zajednice koje se trude učiniti njihove crkve što ljepšima, koji vole Krista i Crkvu, kao i vrijednosti svoje tradicije, ali istovremeno se trude stvoriti ili pojačati dijalog među nevjernicima.

Župa sv. Filipa i obitelj koja je bila moj domaćin priredili su vrlo topao doček i, kroz njihovu gostoljubivost, omogućili su mi doživjeti pravoslavnu crkvu i Moskvu iznutra. Bez njihove ljubaznosti, ne bi bilo isto.»

Julien, Francuska

«Ono što sam primila na ovome susretu su ljudi koje sam upoznala. Obitelj koja me ugostila, Rusi koje sam upoznala u župi, drugi hodočasnici. Pitali su me puno teških pitanja; imala sam prilike i sama postaviti neka teška pitanja. Oni s kojima sam razgovarala, razgovarala sam vrlo iskreno, naučila puno o Rusiji, nadišla neke stereotipe u svojoj glavi, osjetila njihovu darežljivost, iskusila rusku gostoljubivost. Oni s kojima nisam imala priliku razgovarati - barem smo proživjeli nešto posebno zajedno i već nas to zbližava. Na kraju svega, osjećam se više Slavenkom nego ikad prije.
Zahvalna sam; ovo je moja molitva: Христос Воскресе!»

Klementyna, Gdansk, Poljska

Obnovljeno: 29. lipnja 2011