četvrtak, 29. prosinca 2022.

Pastorica Anja Neu-Illg (Matej 2,1-2.7-12)

Drugi put

Dragi prijatelji vjere, tako sam sretan što nas posjećujete ovdje u Rostocku - sa svojim darovima. Također nam pokazujete naše vlastito blago. Ovdje možete vidjeti dvije slike s »Oltara Tri kralja iz Rostocka«. Najvažnija je srednjovjekovna umjetnina u našem 800 godina starom gradu i prikazuje njegov najstariji izgled.

Želio bih s vama pogledati priču o mudracima s istoka kroz naočale nepoznatog umjetnika. Dao je Betlehemu izgled grada Rostocka. Prije svega, pogledajte sliku s desne strane.

Vidimo početak putovanja kući Tri kralja na jedrenjaku, na kogi. Kad se takav kotačić pojavio na horizontu u srednjem vijeku, to je moglo značiti dvije stvari: trgovinu ili rat. Ali ovaj brod plovi drugim smjerom. Nije opremljen ni trgovačkom ni ratnom opremom. Punih jedara napušta sigurno utočište grada. Što je učitao?

Jadni kraljevi. Kraljevi se vraćaju kući uzburkani kao voda u gradskoj luci, koja se ovdje čini da leži na samom moru. Sanjali su: Ne vraćajte se Herodu! Ne možete mu vjerovati. Pronađite put pored njega. Kraljevi se upitno pogledaju: Je li se avantura isplatila? Je li bilo ispravno dati svo blago malom djetetu Isusu?

Tako posjetitelji odlaze iz grada bez zlata, bez tamjana, bez smirne – sve su razdali. Ako je ovo početak puta kući, onda je Betlehem Rostock. I to ima smisla: nova zvijezda se diže i glazba jednom ne svira u velikoj metropoli, već u provinciji na rubu svjetske povijesti, u Lüttenkleinu. To znači: sitni mali.

Što posjetitelji iz Bethlehem-Lüttenkleina nose sa sobom u svoje domovine? Neprocjenjivo iskustvo uhvaćeno na slici lijevo: klanjanje djetetu i darivanje darova – sve u jednom. I evanđelist Matej to sažima u jednu rečenicu: »...i padoše ničice i pokloniše mu se, otvoriše svoje blago i dadoše mu zlata...« Matej 2,11

Najstariji kralj, vjerojatno i najbogatiji, pokazuje kako to funkcionira, darivajući i štujući u jednom. Položio je svoju krunu u pijesak. Klečeći, predaje nevjerojatno vrijedno blago zlata. Mlađi malo neodlučno stoje pored. Što se događa? Trebamo li i mi? Čini se da je mali Isus zainteresiran za zlato.

Ali ako bolje pogledamo, lijeva ruka djeteta Isusa kao da se želi igrati, a desna je uzdignuta u znak blagoslova. Kao i sve bebe, beba je fascinirana ljudskim licem.

Oči starog kralja i djeteta sretnu se. Gledaju se u oči. I u ovom izgledu otvara se blago. Blago nije u škrinji. Kao da dijete govori: Ti sam si blago, stari momče. Idi u miru. »I vratiše se drugim putem u domovinu.« Matej 2,12 Nisu otišli samo drugim putem. Otišli su na drugi način.

U pozadini: Josip. Jedva vidljiv. Nevjerojatan čovjek s lopatom za gnojivo u ruci. (U rekonstrukciji pastirski štap, ponekad je teško uočiti razliku.) On je zauzet. On nije kralj, ni mudrac, ni astrolog – ni iz daleke zemlje. On je odavde – bez velikog imena – i tiho promatra što se događa. Još jednom prima ljude koji su mu isprva strani i čiji jezik ne govori. I on otvara svoje blago. Sve što ima: svoju obitelj, svoju kuću i svoje srce. Za to mu ne treba ni kruna, ni kogu, ni deve ni škrinja puna zlata. I on je sam blago.

Moguć je i drugi način – u samo jednom trenutku. Uputite jedno drugom pogled koji potajno zna za blago u onom drugom.

petak, 30. prosinca 2022.

Misli bivšeg Predsijednika dršave Joachima Gaucka o 2. Petrovoj 2,16-19

Draga Zajednica iz Taizéa,

dolazim izdaleka.

Pritom ne mislim na udaljenost od Berlina do Rostocka, nije to tako daleko. Ali ja dolazim također iz drugog vremena i za vas, za mlade, vrijeme koje je utjecalo i oblikovalo mene je vrlo daleko vrijeme, jedno drugo doba.
Grad u kojem se sastajete moj je rodni grad, ovdje sam rođen 1940. godine; bio je rat. Godine 1945. veliki dijelovi grada su uništeni, a ljudi dezorijentirani. Nisu samo zgrade uništene, bezbrojni ljudi je fizički i psihički iscrpljeno. Stvari su se tada samo polako popravljale u ovom dijelu Njemačke.

Nakon mraka nacističke ere uslijedio je novi mrak: umjesto slobode, ljudi su ovdje dobili novu diktaturu. I ja sam u svojoj obitelji iskusio ono što su iskusili mnogi ljudi u zemlji: prema nedužnima se postupalo kao prema krivcima: progonjeni, zatvarani, deportirani. Zakon je bio u rukama vlasti, građanska prava primjenjivala su se malo ili nikako. Ipak sam ostao ovdje, a za to je bilo razlog. U školskim danima kršćanska mi je poruka postala važna kad sam tražio duhovne alternative represivnom komunizmu.
U odrasloj dobi postao sam pastor u ovom gradu, a jedno vrijeme i povjerenik za mlade na područje grada – uvijek pod nadzorom zlonamjernih djelatnika naše tajne službe (Stasi).

Tada sam prvi put došao u kontakt s mladim koji su upoznali braću iz Taizéa. 1980ih godina volja za suprotstavljanjem diktaturi rasla je u skupinama crkvene mladeži; ljudska prava i pitanja mira odigrala su ulogu, kao i pitanja okoliša. A u nekima sam otkrio duhovnu čežnju.

Bez moje pomoći, himne, meditacije i molitve iz Taizéa odjednom su se pojavile, nisu samo teme igrale ulogu, nego se tražilo dublje duhovno ZAJEDNIŠTVO. Mnogima je u vremenima diktature bila potrebna unutarnja snaga da se odvaže ići svojim putem, pa tako i svojim putem vjere.

Godine 1989., u većini mjesta, naše crkvene skupine bile su jezgra prosvjedne scene koja se u jesen razvila u široki demokratski pokret. Na kraju se to pretvorilo u mirnu revoluciju; zemlja je postala demokratska, ubrzo je uslijedilo ponovno ujedinjenje Njemačke i misteriozno je čovjek ispred vas sada postao predsjednik države.

U biblijskom tekstu koji čitamo pojavljuje se riječ »svjetlo«.
Postoji razlog zašto sam se predstavio na početku: ja sam netko tko je pobjegao iz mraka.

Zato sam tekst čitao kao da je »svjetlo« središnja poruka u njemu.
Autor pisma se poziva na božansko otkrivenje koje opisuje Isusa kao Sina Božjeg. Dolazimo od Božića, blagdana koji kršćani diljem svijeta slave u spomen na rođenje Sina Božjega u Betlehemu. Autor pisma želi da primatelji njegove poruke shvate da Božje utjelovljenje treba imati veze s njihovim vlastitim životima: njihovi životi će se morati promijeniti, na bolje, morat će se razlikovati od života onih za kome je normalno provesti život u nepravdi i grijehu. Tamo gdje zapravo počinje život u Isusovu učeništvu, događa se nešto poput ovoga: »Svjetlo što svijetli na mrklu mjestu« (r. 19 našeg teksta).

Kad sam na početku rekla da dolazim izdaleka, mislila sam na dimenziju vremena. Pogled daleko u djetinjstvo: zima 1946./47., vrlo hladno, puno mraka zbog stalnih nestanaka struje. Dijete se boji mraka. Ali tu je i svijeća; tako slab njihov sjaj, ali tako jak učinak!

Jer soba se promijenila, a jedna jedina svijeća raspršila je sav strah. Riječ »svjetlo« u našem tekstu podsjeća me na još jedan novozavjetni odlomak. Ondje se vjernicima govori da su »djeca svjetla«.

Opet gledam u svoj život: svakakve brige iz prošlosti dolaze mi pred oči, također strahovi i nesigurnosti – i toliko pitanja!

Kako se lako sve ovo moglo pretvoriti u labirint ili okovano postojanje. Ali to se nije dogodilo. I to ne zato što imam tako jak karakter, nego zato što sam »Djecu svjetla« sretao na svim postajama u svom životu na kojima nisam znao što bih sam. Bile su to žene i muškarci, te jednom ili dvaput mladi – vjerojatno se nitko od njih nije osjećao prosvijetljenim. Ali postojanje ove osobe u vrlo posebnoj situaciji pritiska moglo je probuditi snagu u meni, ukloniti strah, otvoriti put. Nemamo pojma što možemo značiti drugima!
NemateVi pojma što ćete značiti drugima!

Samo zamišljam da vas vaš susret, vaše mentalno i duhovno zajedništvo može učiniti ljudima koji mogu slijediti svjetlo u mračnim vremenima i postati svjetlo za druge.

Kad sam uz jednu svijeću u sobi recitirao svoje sjećanje iz djetinjstva, vjerojatno su mnogi u ovoj prostoriji imali na umu slike iz Ukrajine, gdje se ljudi bore s tamom i hladnoćom jer zlonamjerni agresor bombardira zemlju. Gdje bi žrtve rata bile bez podrške drugih ljudi koji su stali uz njih?

Pogledajmo probleme s kojima se politika i civilno društvo trenutno nose:
Hoće li svjetska zajednica moći donijeti potrebne odluke u vezi klime?
Hoće li postojati pravedniji svjetski poredak, hoće li ugnjetavanje i nesloboda uništiti više društava? Kako zaštititi u našim zemljama demokraciju od njenih neprijatelja? Kako se nositi s ljudima u Europi koji su pobjegli k nama?

Već ovih nekoliko rečenica ukazuje na svijet koji ne može imati budućnost ako nema ljudi koji su spremni posvetiti se svojim sposobnostima i snagama – širom svijeta ili na vlastitom pragu.

I zamišljam kako takav život u odnosu s drugima ne samo da razvija blistavost i inficira druge ljude, nego i tvoj vlastiti život čini izrazito vrijednim i lijepim.

Poštovani slušatelji,

U našem biblijskom odlomku upotrijebio sam pojam »svjetlo« pomalo proizvoljno, mislim da je postalo jasno zašto sam to učinio. Ali na kraju bih želio istaknuti da u našem tekstu »svjetlo« označava proročansku riječ koja uvjerava vjernike da sam Bog želi biti prisutan među nama sa zemaljskim Isusom.

Ne želim sada davati nikakve teološke komentare o ovome, već se osvrnuti na nešto što sam iskusio ne samo ja, već i bezbrojni drugi ljudi: Postoje riječi koje ne možete izgovoriti sami sebi, to su riječi koje imaju svoju kvalitetu, one mijenjaju život. Ljudi koji su iskusili neobičnu snagu takvih riječi tada govore o Božjoj Riječi u Bibliji. A autor poslanice podsjeća: Vi ste ti koji trebaju riječ koju sami sebi ne možete dati.

I ljudi s velikim životnim iskustvom mogu dobro koristiti ovaj podsjetnik, pa se želim zamoliti da to ponovim. Ne mogu sebe blagosloviti, pitam svog dvojnika, traži od Boga ovaj blagoslov, a njegovo obećanje je da i sam mogu biti blagoslov.

I sada, dok gledam vaše okupljanje u duhu Taizéa, zamišljam da ne pjevate, molite i raspravljate o bijegu od svijeta, nego o vašoj potrazi za onim što svijet ne može dati, vašoj vjeri koja ne prezire ovaj svijet nego želi ga poboljšati.

subota, 31. prosinca 2022.

Brat Simon, Taizé (Nehemia 5,6b-8b.10-12)

Na početku molitve čuli smo čitanje biblijske knjige Nehemije. Ova se priča odvija u vrijeme ponovnog ujedinjenja naroda. Nekoliko generacija prije, dio stanovništva Judeje bio je prisiljen emigrirati, a sada je moguće vratiti se kući.

Vrijeme je pomalo neorganizirano: ljudi i okolnosti su se promijenili. Ali to je i vrijeme nade. Novoosvojena sloboda omogućuje obnavljanje veza ili stvaranje novih. To je sretan trenutak, isprobavanje novih načina.

Nažalost, usred novih prilika, kao što to često biva u tranzicijskim vremenima, solidarnost se ne ostvaruje. Umjesto toga, oportunizam i igre moći su rašireni. Nehemiah je ogorčen i želi nešto učiniti u vezi s tim.

No postoji još hitnija stvar: popravak gradskih zidina. Sigurnost koja je nedostajala u prošlosti ponovno je ugrožena. Kako posao napreduje, čini se da su susjedne sile spremne za napad. Opasnost od deportacije vraća se prije nego što se doista okusi sloboda.

Napetost postaje tolika da Nehemiah mora naoružati radnike i dovesti ruralno stanovništvo u grad noću. Također u ovom trenutku odlučuje sazvati elitu društva i razgovarati s njima o socijalnoj pravdi. Je li izgubio osjećaj za prioritete ili želi iskazati važnost pravde jer o njoj ovisi opstanak naroda?

Nehemija djeluje dalekovido; počinje se pripremati za budućnost, iako je situacija toliko teška da zapravo ima dovoljno snage samo za sadašnjost. Njegov primjer je inspirativan, ali je li i realan? Odakle nam snaga da se nosimo s tako važnim pitanjima, a da se u isto vrijeme nosimo s onim što je trenutno potrebno?

Nehemija svojim primjerom i sa samo nekoliko riječi može potaknuti solidarnost kako bi bogati mogli otplatiti dugove siromašnih. U vrlo kratkom vremenu provodi reformu za koju bi drugim vođama trebao cijeli život.

Čineći to, Nehemija se oslanja na jednostavan argument koji bi svaka obrazovana osoba mogla pronaći: ako je čovjek pozvan biti slobodan, tada nitko nema pravo zlorabiti njegove moći. Ova se misao temelji na središnjoj poruci prvih biblijskih knjiga.