Moramo priznati da mi kršćani, često zamračujemo ovu Kristovu poruku. Kako zapravo možemo zračiti mirom dok ostajemo razjedinjeni?
Suvremeni svijet vodi pojedinca kao polazište. Naši suvremenici imaju jak osjećaj ravnopravnosti ili čak i sličnosti svih ljudskih bića, pa tako ponekad ne prihvaćaju prirodne ili kulturne razlike koje nas okružuju. Svaka bi osoba trebala biti u mogućnosti učiniti sve, biti slobodna stvoriti svoj vlastiti život. Takav stav vodi u praksu da se različitosti veličaju. Identitet svakoga se uzima zdravo za gotovo, ali konkretno ono što prevladava je pluralizam.
Ne iznenađuje da takva vrsta vizije ne potiče zajednicu. Što je «ljepilo» koje može zajedno povezati sve identične i razdijeljene jedinice? I tako se u životu Crkve događa da je različitost pristupa uzveličana, dok jedinice ostaju samo teoretske. A zatim u odnosu prema tome, neki pokušavaju nametnuti jedinstvo i isključiti sve što se ne uklapa u zajednicu.
Biblijska perspektiva nam nudi izlaz iz ove mrtve točke. Ne počinje s pojedincem, nego s ljubljenjem Boga koji poziva bića u život (vidi Poslanica Rimljanima 4,17).
A Bog ne zove ljude jednoga po jednoga, već ih poziva kao jednu zajednicu. To je Isus Mesija koji otkriva Božji naum za nas: Čovječanstvo je pozvano da primi sam Božji život, izvor univerzalnog prijateljstva, kako bi se stvorilo jedno Tijelo (vidi Poslanicu Kološanima 3,15).
U tom smislu, svaka osoba ima nezamjenjivu ulogu koju igra i jedinstvene darove da bi se razvijala, ali uvijek u kontekstu zajednice koja sve uključuje. Ne morate činiti sve i imati sve, jer drugi će ljudi nadomjestiti vaše nedostatke. Dapače, trebate ih, jer ne možete sami svime upravljati. U isto vrijeme, vaš doprinos je ključan za napredak u cjelini.
Sveti Pavao ovaj primjer objašnjava poznatom slikom tijela (vidi Poslanicu Rimljanima 12,4-5; 1 Korinćanima 12). Ova metafora objedinjuje veliku raznolikost i duboko jedinstvo. Ako ruka želi biti glava pod svaku cijenu ili srce stopalo, cijelo tijelo će prestati funkcionirati. Čak su i naizgled najbeznačajniji dijelovi u potpunosti neophodni i potrebni da bi organizam funkcionirao. Zapravo, ne bismo smjeli čak ni govoriti o bitnima i manje bitnima dijelovima tijela, jer se ne radi o natjecanju, nego o životu koji se dijeli.
Kršćani se ne trebaju bojati svojih ograničenja ili negirati razlike koje ih čine. Znajući da one ne stvaraju svoje vlastito postojanje iz ogrebotina, kršćani moraju otkriti posebne darove koje je Bog usadio u njih, tako da mogu uroditi plodom. Pozvani su da svoje darove stave u službu čitavog Tijela. Osim toga, isti takav primjer, vrijedi i u različitim kršćanskim zajednicama. Njihovo «pravo na različitost» ima jedino značenje sa sveukupnim Božjim naumom, «donijeti sve što postoji zajedno s Kristom kao Glavom Tijela» (Poslanica Efežanima 1,10). Ako izgubimo iz vida to univerzalno zajedništvo, tada bi razlike mogle uistinu postati nedostatak. Ako ostajemo u zajednici, onda je ona velika prednost i odraz «različitosti Božjeg milosrđa». (1 Petrova 4,10).
