Kada se radi o pomirenju između pojedinaca ili skupina u ime vjere, ponekad se izražava strah da bi ono moglo voditi uniformnosti koja bi naštetila onome što je osobitost svake pojedine strane. Nećemo li izgubiti ono što je kod nas najautentičnije? Ili još gore, nema li opasnosti da najjača strana proguta ostale namećući svoje vlastito viđenje stvari?

Ovaj strah pokazuje krivo shvaćanje vizije jedinstva koja je karakteristična za Bibliju, a u potpunoj opreci s našim uobičajenim idejama. Naš svijet, općenito, kao polazište uzima autonomiju svakoga pojedinca ili grupe te se tada pita kako te nespojive stvarnosti dovesti u vezu. Budući da su takve veze podređene identitetu svakoga pojedinca ili skupine, nije iznenađenje da su krhke i uvijek u opasnosti da nestanu. Jedinim trajnim jedinstvom čini se ono nametnuto silom.

U Bibliji su, međutim, veze najosnovnija stvar. Strane nalaze svoj identitet i postojanje upravo poveznicama koje ih spajaju jedne s drugima. Ako je Bog Otac i Sin u jedinstvu jednoga Duha, slijedi da svaka osoba u Trojstvu postoji samo u vezi s drugima. Ako je Bog Stvoritelj, to znači da univerzum postoji samo u zavisnosti o svojem Korijenu. Ako se Izrael – i kasnije Crkva – definira kao Božji narod, njegov je identitet određen božanskim pozivom i ljudskim odgovorom na njega. Jedinstvo ne potkopava identitet svakog svoga dijela; naprotiv, jedinstvo od svakoga čini ono što bi trebao biti. To je ono što sveti Pavao pokušava objasniti upotrebljavajući sliku tijela: “Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a svi udovi nemaju iste službe, tako smo mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu (…). Imamo različite darove već prema danoj nam milosti” (Rimljanima 12 4,6).

Ne bismo, stoga, trebali zamišljati pomirenje s Bogom i drugima kao spajanje izvorno nezavisnih bića. Prema prvim poglavljima Biblije, čovjek, stvoren prema slici Božjoj, pa tako implicitno i njegov sin (vidi Postanak 5,3), težeći postati “poput Boga”, razdvaja se od Boga. Takav pokušaj prividne autonomije samo vodi propasti i uzrokuje raskole među ljudima. Ako se Bog ne upliće u to stanje stvari, nego šalje svoga Sina da u njemu pomiri svijet sa sobom (vidi 2 Korinćanima 5,18-19), to je zato da bi ponovo uspostavio pravo stanje ljudi, pretvarajući ih u ono što su u njemu cijelu vječnost. Svaki različiti činitelj ponovo otkriva svoje autentično značenje zauzimajući svoje pravo mjesto u kontekstu pomirenog univerzuma.