Priče o Kristovom rođenju su neiscrpna. Tijekom čitavog našeg života, naša vjera u njima pronalazi bogatstva iz kojih se hrani i mijenja kako bi sve više postajala vjera u Boga Evanđelja. Ondje kršćani nalaze svojeg Boga i otkrivaju sami sebe i istinu svoga srca.

Božić nas uvodi u paradokse kojima je Evanđelje prožeto od početka do kraja: beskonačni Bog ondje je u malom djetetu, Svemoćni je Bog prisutan u slabosti novorođenčeta, Riječ postaje plač. Je li dovoljno istaknuto koliko su te priče u dubokom skladu s ostatkom Isusova života? Neki ih ljudi greškom ostavljaju postrani, kao da su ostatci previše bajkovitog oblika religije. Je li nam neugodno zbog pojave zvijezde? Moramo se zagledati u točku do koje nas ona vodi: do golog novorođenčeta u jaslama. Prije svega, shvatimo što slave ove priče: Boga koji se ne izražava silom ili nasiljem, nego kroz bespomoćno biće koje se posve predaje.

Uoči Božića, imajmo hrabrosti poslušati isusove riječi: «Tko je vidio mene, vidio je i Oca» (Ivan 14,9). Kao rezultat, strah od boga, strah koji se tako lako nameće, više nema temelja za postojanje. Sveti Petar Chrysologus piše da je Bog postao djetetom kako bismo ga se mi mogli prestati bojati.

Mnogi suvremenici svetog Ivana, i Židovi i Grci, mogli su napisati: «U početku bijaše Riječ…» Samo Ivan, kršćanin, koji je svojim riječima taknuo Riječ Života, može napisati: «Riječ tijelom postade». Pod «tijelom» podrazumijevamo slabost, konačnost, smrtnost. Tu je skandal kršćanske vjere. Skandal koji nije ograničen na Kristovo rođenje, pa čak ni na njegov zemaljski život, nego se na svoj način nastavlja do danas. Iz njega sveti Augustin crpi čitavo shvaćanje sakramenata.

Riječ je tijelom postala (Ivan 1,14). Tako je bog povezan s procesom postajanja. On nije onaj nepromjenjivi kojeg zamišljaju filozofi. Njegova transcendentnost ne sastoji se u tome da ostane nedostižan, daleko od ljudi. Transcendentnost biblijskog Boga je u tome da prodire u ljudsku povijest i donosi joj novinu. Gdje je sve bilo staro, istrošeno, očigledno iscrpljeno, bez budućnosti, Riječ donosi svježinu, novost, žar za Životom ili posve jednostavno, ono što kršćani nazivaju praštanjem. Jer ako Ivan piše: «Riječ je tijelom postala» s konotacijama slabosti i konačnosti koje smo istakli, on ne kaže «vidjeli smo njegovu bijedu», nego «vidjeli smo njegovu slavu». Velika ljepota, koju Ivan naziva «slavom» isijava iz utjelovljenog Krista. Živeći usred našega svijeta, prihvaćajući ljudska ograničenja, u potpunoj predanosti u ruke svoga Oca, primajući svoje postojanje dan za danom, slava isijava. Božje se lice otkriva.

Evanđelist Matej ne kaže ništa bitno različito kada nam daje dugo Isusovo rodoslovlje. Čitatelj zaključuje da je priča u koju Isus ulazi složena i daleko od savršenstva. Tko je taj Bog koji se ne boji upetljati u ljudsku povijest, s njezinom gustoćom, pa čak i mračnošću. On je Bog Rođenja, Križa, Uskrsnuća, ali i sakramenata. Po Euharistiji, čak se prožima i s našim tijelom, kako se usuđuje reći Grgur iz Nisse.

Kršćanima je trebalo vremena da izvuku potpune zaključke od ovakvog ozbiljnog shvaćanja priče. Čak nije sigurno da je taj proces gotov.

Zašto smo dirnuti pričama o Rođenju? Kada ih čitamo, nešto u nama odzvanja, poput poriva da izađemo iz svoje školjke i skinemo svoj oklop i svoju samodostatnost. Naša su srca stvorena za povjerenje. Charles de Foucauld to izražava u svojoj nezaboravnoj molitvi: «Moj Oče, predajem ti se… jer je nužnost ljubavi da se predam, da se bez oklijevanja smjestim u tvoje ruke, s beskrajnim povjerenjem, jer ti si moj Otac.»

Srce se vrlo često otvara samo u prisutnosti nekoga poniznijeg od nas. Ne zaboravimo: u jaslama je Posve Drugi. No, to nam dijete ne dopušta razmišljati o transcendentnosti kao o distanci ili prijetnji. Otvoreni njegovoj prisutnosti, nećemo izgubiti slobodu. Vodit će nas da od svojih života učinimo «zajedničko stvorenje». Da, Emanuel je ondje, u tom djetetu: «Bog s nama».