Od 26. do 30.studenoga 2008., 7000 mladih iz različitih područja Kenije, kao i iz drugih afričkih zemalja te s drugih kontinenata okupilo se u Nairobiju. Bio je to - nakon Johannesburga (Južna Afrika) 1995. godine - drugi međunarodni susret mladih koji je Zajednica iz Taizéa pripremala u Africi. Domaćin ove postaje Hodočašća povjerenja na Zemlji bilo je 80 župa različitih Crkava u Nairobiju. Cilj susreta bio je pridonijeti stvaranju bratskijih odnosa i nadilaženju pogrešnih stavova prema drugima, utemeljenih na nedostatku kontakata među narodima i ranama iz prošlosti.

 

Zajednica iz Taizéa 55 je godina prisutna na afričkom kontinentu tako što male skupine braće dijele život s najsiromašnijima. Tijekom godina braća su živjela u Alžiru, Obali Bjelokosti, Nigeru, Ruandi i Keniji. Već šesnaest godina braća žive u Senegalu, u pretežito muslimanskoj siromašnoj četvrti Dakara.

 

Desmond Tutu, umirovljeni anglikanski nadbiskup Cape Towna (Južna Afrika), piše: «Afrika je mjesto gdje raspeće i uskrsnuće nalaze svoj najdublji smisao i gdje je izgradnja povjerenja i pomirenja stalna svakodnevna stvarnost. Svi smo djeca Božja i u Kristu nema Ruandanaca ili Kongoanaca, nema Burundijaca ili Kenijaca, niti Nigerijaca ili Južnoafrikanaca: svi smo mi jedno u Isusu Kristu. Znam da je to poruka koju prenosi i Zajednica iz Taizéa i da je solidarna s nama dok objavljujemo ovu poruku u Južnoj Africi, širom cijeloga afričkog kontinenta i ostatka svijeta gdje je ’strah od stranaca’ još uvijek potrebno preobražavati u prijateljstvo, pomirenje i povjerenje».

 

U Africi kušnje ne oduzimaju taj osjećaj dostojanstva koji je tako često očigledan među najsiromašnijima. Teškoće život ne lišavaju radosti; ozbiljnost situacije ne isključuje ples. Mnogo je onih koji se odbijaju predati očaju. Žene su često u prvim redovima; s domišljatošću i izdržljivošću preuzimaju mnogobrojne zadatke u obitelji i društvu.

 

Suočeni s podjelama koje razdiru kontinent, mnogi ljudi nastavljaju hrabro stremiti ka pomirenju i izgradnji mira. Kršćani su pozvani ustrajati u toj nadi: veza krštenja u Kristu jača je od podjela. Ima afričkih kršćana koji su ovo vjersko uvjerenje platili svojim životima.

 

Ovo je «Pismo iz Kenije», koje je brat Alois napisao za 2009. godinu, objavljeno tijekom Europskog susreta koji je okupio 40.000 mladih u Bruxellesu krajem prosinca 2008.

Širom svijeta, društvo i ljudsko ponašanje brzo se mijenjaju. Dok se množe čudesne mogućnosti razvoja, javlja se i nestabilnost, a brige za budućnost se pojačavaju. [1]

Da bi tehnički i ekonomski napredak išao ruku pod ruku s većom humanošću, nužno je tragati za dubljim smislom postojanja. Suočivši se s bezvoljnošću i bespomoćnošću koju mnogi osjećaju, postavlja se pitanje: iz kojeg izvora crpimo život?

Već stoljećima prije Krista, prorok Izaija ukazao je na izvor napisavši: «Onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, trče i ne sustaju: hode i ne more se.» [2]

Sve je više ljudi koji ne mogu pronaći taj izvor. Čak je i Božje ime opterećeno nerazumijevanjem ili je pak posve zaboravljeno. Postoji li, možda, veza između nestanka vjere i gubitka životnog poleta? Kako možemo otkloniti ono što u nama zaklanja izvor? Tako da budemo osjetljivi na Božju prisutnost, zar ne? Iz nje možemo crpiti nadu i radost.

Tada izvor iznova počinje izvirati, a naš život dobiva smisao. Postajemo sposobni prihvaćati svoj život: primiti ga kao dar i dati ga zauzvrat onima koji su nam povjereni.

Čak i ako imamo sasvim malu vjeru, događa se preokret: više ne živimo usredotočeni na sebe. Otvarajući vrata našega srca Bogu, pripremamo put kojim će on doći i mnogim drugima.

Prihvaćati svoj život

Da, Bog je prisutan u svakoj osobi, bila ona vjernik ili ne. Od svoje prve stranice, Biblija na prekrasan i poetičan način opisuje kako Bog svakom čovjeku daruje svoj dah života. [3]

Svojim životom na zemlji Isus je otkrio beskonačnu Božju ljubav prema svakome. Dajući se do samoga kraja, dopustio je Božjem «da» prodrijeti u dubine naše ljudskosti. [4] Od trenutka Kristovog uskrsnuća, više ne možemo očajavati nad svijetom ili nama samima.

Od tada nam je Božji dah, Duh Sveti, dan zauvijek. [5] Po svome Duhu koji prebiva u našim srcima, Bog kaže «da» onome što jesmo. Nikada se ne možemo umoriti slušajući ove riječi proroka Izaije: «Jer ti si milje Gospodnje, i zemlja će tvoja imat supruga.» [6]

Pristanimo, dakle, na ono što jesmo ili što nismo: prihvatimo i sve ono što nismo izabrali, ali što nas čini onim što jesmo. [7]Usudimo se stvarati i s onim nesavršenim. I naći ćemo slobodu. Čak i preopterećeni, primit ćemo svoj život i svaki dan kao Božje danas. [8]

Nadilaziti sebe

Bog je u nama, ali i ispred nas. [9] Uzima nas takve kakvi jesmo, ali nas i izdiže izvan nas. Ponekad dolazi uzburkati naš život, prevrnuti naše planove i projekte. [10] Isusov nas život potiče da dokučimo ovakav pogled na stvarnost.

Isus je dao Duhu Svetome da ga vodi. Nikada se nije prestao obazirati na nevidljivu prisutnost Boga, svoga Oca. Bio je to temelj njegove slobode koja ga je vodila do davanja svoga života za ljubav. U Isusu, odnos s Bogom i sloboda nisu se nikad suprotstavljali, već uzajamno jačali. [11]

U svima nama postoji želja za apsolutnim, za kojim težimo cijelim svojim bićem – tijelom, dušom i umom. Žeđ za ljubavlju gori u svakoj osobi, od novorođenčadi do starijih osoba. Čak i najveća ljudska intimnost ne može je posve utažiti.

Često te težnje osjećamo kao manjak ili prazninu. Ponekad bi nas one mogle dovesti do gubitka fokusa. No, one nisu nikakva nepravilnost, nego dio našega bića. One su dar; u sebi već sadrže Božji poziv da se otvorimo.

Tako je svatko pozvan zapitati se: u čemu se od mene traži da nadiđem sebe? To ne znači nužno «učiniti više». Pozvani smo više ljubiti. I budući da ljubav traži cijelo naše biće kako bi se izrazila, na nama je otkrivati kako biti osjetljiv prema svome bližnjemu i to bez trenutka oklijevanja.

Ono malo što možemo, moramo učiniti

Pomoći jedni drugima u produbljivanju vjere

Previše se mladih osjeća usamljeno na svojem unutarnjem putu. Dvije ili tri osobe već mogu pomoći jedna drugoj, dijeleći i moleći zajedno, čak i s onima koji kažu kako su bliži sumnji nego vjeri. [12]

Ovaj način dijeljenja nalazi veliku podršku kada je uklopljen u lokalnu Crkvu. [13] Ona je zajedništvo zajednica, gdje se okupljaju sve generacije i gdje ljudi ne izabiru jedni druge. Crkva je Božja obitelj, zajedništvo koje nas izvlači iz izolacije. Ondje smo dobrodošli; ondje Božje «da» našem postojanju postaje stvarnost, ondje pronalazimo neophodnu Božju utjehu. [14]

Neka župe i skupine mladih prije svega budu mjesta srdačne ljubaznosti i povjerenja, mjesta gostoprimstva gdje smo osjetljivi prema najslabijima!

Prebroditi rascjepkanost naših društava

Da bismo sudjelovati u izgradnji jedinstvenije ljudske obitelji, nije li jedan od najhitnijih zadataka gledati na svijet «odozdo» [15]? Takav pogled zahtijeva veliku jednostavnost života.

Komunikacija postaje sve lakša, pa ipak, društva istovremeno ostaju vrlo rascjepkana. Stalno raste rizik od međusobne ravnodušnosti. Prebrodimo rascjepkanost naših društava! Krenimo prema onima koji pate! Posjetimo one koji su zanemareni i zlostavljani! Pomislimo na useljenike, koji su nam tako blizu, a ipak često tako daleko! [16] Gdje je patnja u porastu, često se množe i konkretni projekti koji su znakovi nade.

Za borbu protiv nepravde i prijetećih sukoba, i za promicanje dijeljenja materijalnih dobara, nužno je steći vještine. Upornost u učenju ili u profesionalnom usavršavanju također može biti služenje drugima.

Ima šokantnih oblika siromaštva i nepravde koji upadaju u oči, a ima i drugih, manje vidljivih oblika siromaštva. Jedan od njih je samoća. [17]

Predrasude i nesporazumi ponekad se prenose s jedne generacije na sljedeću i mogu dovesti do nasilnih činova. Postoje i oblici nasilja koji se čine bezazlenima, ali koji zapravo uzrokuju razaranje i poniženje. Jedan od njih je ruganje. [18]

Gdje god bili, bilo da smo sami ili s nekolicinom drugih, potražimo konkretne stvari koje možemo učiniti u teškim situacijama. Tako ćemo otkriti Kristovu prisutnost čak i gdje je ne bismo očekivali. Ustavši iz mrtvih, on je tu među ljudima. Ide ispred nas putovima suosjećanja. I već sada, po Duhu Svetom, obnavlja lice Zemlje.