Uvijek na putu, nikada bez korijena

Prijedlozi za 2020. godinu

U rujnu smo održali novu fazu »Hodočašća povjerenja na zemlji« u Cape Townu. Južnoafrička Republika velika je i lijepa zemlja, koja je prije 25 godina svijetu pokazala snagu protesta protiv aparthejda te snagu nenasilne tranzicije, iako je i danas obilježena dubokim etničkim podjelama.

U tom kontekstu već je činjenica da je 1000 obitelji otvorilo svoja vrata sudionicima susreta značajan događaj. Ti su mladi došli kako bi upoznali kršćane drugih narodnosti i denominacija. Neka to bude poticaj i nama da, poput njih, pronađemo hrabrost i krenemo prema drugima s dobrodošlicom, ma gdje živjeli!

Krenuti na put! To je današnji poziv. Ne dajmo se obeshrabriti, nego prepoznajmo znakove novog života i budućnosti koji su svuda oko nas. Budimo otvoreni prema novim inicijativama, čak i ako su samo privremene ili nisu pomno isplanirane. Rješenja ćemo pronaći na putu prema naprijed.

Povodom našeg Europskog susreta u Wrocławu, za naslov »Prijedloga za 2020. godinu« izabrao sam rečenicu nadahnutu životom Poljakinje Urszule Ledochowske, svetice, svjedokinje za Krista i građanke Europe, žene ispred svoga vremena! Govoreći o njezinom životu, netko je rekao: »Uvijek na putu, nikada bez korijena.

Već smo bili u Wrocławu – prije trideset godina, u prosincu 1989, Poljska je bila domaćin prvog Europskog susreta istočno od željezne zavjese. Nakon rušenja Berlinskog zida, oduševljenje novopronađenom slobodom ispunilo je srca i umove. Od tada se svijet promijenio: imam veliko pouzdanje da će mlađa generacija naći nove putove slobode i pravde u našem vremenu.

U životu i u vjeri smo hodočasnici, ponekad čak i stranci na Zemlji. U vremenima kušnje i radosti sjetimo se da je Bog vjeran i da nas poziva da ustrajemo u svojim odlukama. Bog već priprema budućnost mira.

1. Uvijek na putu ... spremni iznova krenuti

Gospodin reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.« (Postanak 12,1)

Vjerom se odazivamo pozivu da krenemo na put, imajući na umu da je novi početak uvijek moguć, onda kada je sve dobro, ali i kada smo suočeni s naizgled nepremostivim poteškoćama.

U prvim poglavljima Biblije susrećemo Abrahama koji je pozvan sve ostaviti iza sebe i krenuti dalje, a da ne zna kamo ide. Njegova supruga Sara i on postali su putnici, hodočasnici, motivirani pouzdanjem da će im Bog pokazati put.

Kada su stigli u novu zemlju koju im je Bog dao, Abraham i Sara boravili su u šatorima, kao da su uvijek na putu. Međutim, njihove su nedaće na kraju postala blagoslov: Abraham i Sara otkrili su ono što nikada ne bi pronašli da su ostali kod kuće.

U biblijskim tekstovima često nalazimo ovu dinamiku: kretanje na put prema budućnosti koju nam je Bog pripremio. Taj put može biti pun poteškoća – nakon što je Božji narod napustio Egipat, lutao je pustinjom 40 godina.

I sam Bog postaje hodočasnik koji ide sa svojim narodom i vodi ih: »Ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš.« (Postanak 28,15)

Predvodeći svoj narod na putu kroz pustinju, Bog ih uči da slušaju njegov glas i pokazuje im neočekivane mogućnosti.

• Pročitajte, sami ili u skupini, neke biblijske priče u kojima nas Bog poziva da krenemo na put: Postanak 28,10-15; Izlazak 13,17-22; Psalam 126; Izaija 43,1-2; Matej 2,13-23; Luka 10,1-9; Djela 11,19-26

2. Uvijek na putu ... i biti potpuno predan za ljude oko nas

Kad iziđe (iz lađe), vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. (Marko 6,34)

Isus se predstavlja kao hodočasnik koji »nema gdje bi glavu naslonio« (Matej 8,20). On je došao kako bi objavio radosnu vijest: Bog nam je sasvim blizu. Uvijek je na djelu i mijenja svijet u kojem živimo. Poziva nas da sudjelujemo u ovom projektu obnove čovječanstva.

Svojim nam životom Isus Krist pokazuje kako početi: pažnjom i susretljivošću prema malenima i najranjivijima. Isus je mogao biti tako pažljiv prema drugima zato što je bio duboko usidren u Bogu. Dopustio je da ga u svakom trenutku života vodi Duh Sveti.

Došavši na svijet, Krist je u potpunosti postao čovjekom. Svojom smrću na križu trpio je do kraja i tako otkrio svoju apsolutnu vjernost Bogu i nama. Svojim uskrsnućem Krist je postao svjedokom novog početka koji u svojoj ljubavi Bog daje čovječanstvu.

Uznemireni zbog tolikog ponižavanja i nasilja, mnogi se osjećaju kao stranci na Zemlji. Slijedeći Krista, kršćani se pouzdaju u Boga te ih ne obuzima ravnodušje. Bez ravnodušnosti suočavaju se sa stvarnošću, predano i u solidarnosti s drugima.

U drugom stoljeću nepoznati je autor o kršćanima napisao: »Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina.« (Poslanice Diognetu)

• Konkretno se posvetimo tome da u svom životu izrazimo Kristovu pažnju prema onima koji su vrlo siromašni.

• U suradnji s lokalnim Crkvama, okupljajmo se redovito na molitvu usredotočenu na križ i Kristovo uskrsnuće.

3. Uvijek na putu ... zajedno s onima koji su napustili svoju zemlju

Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Tȁ i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. (Levitski zakonik 19,33-34)

Žene, muškarci i djeca širom svijeta prisiljeni su napustiti svoje domove ili se odlučuju napustiti svoj dom kako bi pronašli budućnost. Njihova motivacija jača je od svih prepreka koje susreću na tom putu.

Svi želimo sačuvati specifičnosti svoje vlastite kulture, ali nije li prihvaćanje jedan od najljepših darova koji možemo dati drugome? Prirodno je da dolazak stranaca dovodi do složenih pitanja. Migracijama valja pravilno pristupiti: premda mogu stvoriti poteškoće, mogu stvoriti i nove prilike.

Ponekad, iako možda i generacijama žive u istome gradu, istome susjedstvu ili istom selu, ljudi ostaju stranci jedni drugima. Duboko nerazumijevanje može postojati i među ljudima koji dijele istu kulturu. Možemo li, stoga, poći u susret onima koji nemaju jednake životne stavove i uvjerenja?

Obraćajući se drugima koje ne poznajemo, bilo da dolaze izdaleka ili žive u našoj sredini, zasigurno ćemo uvidjeti da razmišljaju drugačije od nas.

• Ne stajmo na površnim vijestima i statistikama, nego odvojimo vrijeme kako bismo upoznali situaciju u kojoj se nalazi migrant ili obitelj koja je došla izdaleka. Imamo priliku poslušati njihove priče i pokušati razumjeti njihov put.

• Među mladima, pa i onima koji materijalno ne oskudijevaju, ima onih koji se osjećaju kao da nikamo ne pripadaju. Obiteljske su veze prekinute, a rezultat je nerijetko velika, ponekad nevidljiva usamljenost. Nastojmo im pružiti pažnju i potporu. Ti ljudi često žive u našoj neposrednoj blizini i osjećaju se prognanima unutar sebe samih.

4. Uvijek na putu ... kao dio sve Stvorenoga

Stabla se Gospodnja napajaju hranom, cedri libanonski koje on zasadi. Ondje se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin. (...) Kako su brojna tvoja djela, o Gospodine! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih. (Psalam 104)

Suočeni s velikim opasnostima koje prijete našem prekrasnom planetu, mnogi se osjećaju nemoćno i obeshrabreno. U predstojećim vremenima, prirodne katastrofe uzrokovane klimatskim promjenama natjerat će još više ljudi da napuste svoje domove.

Ipak, vjera nas poziva na otpor fatalizmu i strahu. Na početku Biblije čitamo: »Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.« (Postanak 2,15). Ovom poetičnom pričom, Biblija naglašava kako u Božjem stvaralačkom radu mi preuzimamo posebnu odgovornost za brigu i očuvanje Zemlje. Naš život postaje humaniji shvatimo li da smo sastavni dio svega stvorenog.

Naša Zemlja dragocjen je dar Stvoritelja koji možemo primiti sa zahvalnošću i radošću. Zemlja je naš zajednički dom i Bog nas poziva da pazimo na nju za dobro sveg stvorenja i budućih generacija.

Suočavajući se s klimatskom krizom rađaju se brojne inicijative koje imaju sve veći utjecaj na kolektivnu svijest. Dakako, promjene na pojedinačnoj razini nisu dovoljne, ali su neophodan uvjet za promjenu.

• Svatko od nas pozvan je djelovati u vlastitim okolnostima: promijeniti stil života i pojednostaviti ono što može, obraćajući pažnju na ljepotu svega stvorenog.

• Imajući na umu očuvanje svega stvorenog, moguće je zajedničko svjedočenje različitih kršćanskih denominacija. Ne predstavlja li ova hitna potreba ujedno i poziv na zajedničke ekumenske aktivnosti? Neke već postoje: jedna od njih je i mreža »zelenih Crkava« kojoj se Taizé pridružio u ljeto 2019. (vidi: www.taize.fr/eco)

5. Uvijek na putu ... uvijek iznutra ukorijenjeni

Isus reče: »Ti, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.« (Matej 6,6)

Kao »stranci i pridošlice na Zemlji« (Hebrejima 11,13), trebamo pronaći mjesto gdje smo iznutra ukorijenjeni, gdje možemo biti svoji. Nije li molitva mjesto gdje bi se to ukorijenjivanje moglo dogoditi, u dijalogu s Kristom kao prijateljem?

Istina je da naše pouzdanje u Krista može biti krhko. No, bismo li mogli unutar Crkve pronaći zajednicu gdje bismo mogli poduprijeti jedni druge, podijeliti naše sumnje i pitanja te se međusobno podržavati u našem traženju?

Vraćanje iznova na zajedništvo s Bogom daje nam veliku slobodu. Bog nam svojom ljubavlju želi pomoći da izađemo iz individualnog i kolektivnog ropstva i oslobodimo se za nove korake.

Kako možemo uvijek biti na putu, a ostati ukorijenjeni? Možda kroz sve veće uvjerenje da Kraljevstvo Božje već počinje u nama samima i među ljudima?

Da, postoji mjesto gdje se naša srca mogu odmoriti, unutarnje težište gdje nam Isus govori: »Naći ćete spokoj dušama svojim« (Matej 11,29)

(Foto: Cédric Nisi)