Nakon višemjesečnoga pripremanja sa župama i obiteljima grada i okolice, latinoamerički susret mladih održan je u Cochabambi, Bolivija, od 10. do 14. listopada 2007. Okupilo se 7000 sudionika iz različitih područja Bolivije, iz svih zemalja Latinske Amerike te iz više europskih zemalja. Ovo Pismo iz Cochabambe za 2008. godinu objavljeno je u vrijeme Europskog susreta u Ženevi potkraj prosinca 2007.
Vatra pomirenja
S mladima iz svih zemalja Latinske Amerike okupljenima u Boliviji, zapitali smo se: koje putove nade možemo danas otvoriti?
Bolivijski narod, obilježen velikim socijalnim i etničkim razlikama, pokušava nadvladati sukobe te krenuti prema većoj pravdi i miru.
U mnogim mjestima na zemlji trenutačne napetosti izrastaju iz još neizliječenih rana zadobivenih tijekom povijesti. Gdje se može pronaći lijek kada, suočivši se s nepravdama, prevladava osjećaj nemoći?
Mladi okupljeni u Cochabambi pokazali su kako različitost, umjesto da nužno vodi do podjela ili suparništva, sa sobom nosi obećanje uzajamnog obogaćivanja i radosti. [1]
U Boliviji smo otkrili hrabre vjernike koji cijelim životom izražavaju poziv Evanđelja da se bore pomirenoga srca.
Na izvorima pomirenja
Snagu za borbu pomirenoga srca crpimo iz osobnoga zajedništva sa živim Bogom. Bez unutarnjega života ne bismo mogli ostvariti svoje odluke. U Bogu nalazimo radost i nadu za život u punini.
Nije li Bog učinio prvi korak prema nama? Isusovim dolaskom Bog se obvezuje na istinski odnos davanja i primanja sa svakim čovjekom. Iako ostaje iznad onoga što možemo razumjeti, Bog nam postaje posve blizak.
Iz ljubavi je želio s nama dijeliti naš život. Postao je čovjekom. Štoviše, dajući svoj život na križu, Isus izabire posljednje mjesto. [2] Uzimajući na sebe ono što nas razdvaja od Boga, prihvaća nas i cijelo čovječanstvo. [3] Zauzvrat, s nama dijeli svoj život. [4] Cijelo se Božje djelo svijet time već počinje preobražavati. [5]
Taj odnos davanja i primanja s Bogom za nas se ostvaruje u molitvi: po svojem Duhu Svetomu Bog prebiva u nama. Svojom riječju i sakramentima, Krist nam se daje. Zauzvrat, mi mu možemo sve predati. [6]
Nije li upravo tako Krist bacio vatru na zemlju, onu vatru koja već gori u nama?
Širiti prijateljstvo prema svima
Ne možemo zadržati vatru pomirenja samo za sebe. Ona osvjetljava put koji nas vodi kako bismo postali mirotvorci i onima blizu i onima daleko. [7]
Ako shvatimo što Bog čini za nas, naši će se uzajamni odnosi promijeniti. Bit ćemo sposobni za istinsko zajedništvo s drugima, dijeljenje života u kojem dajemo i primamo.
Evanđelje nas poziva da učinimo prvi korak prema drugome, iako unaprijed nismo sigurni hoće li biti uzvraćen.
U nekim situacijama, osobito u narušenim međuljudskim odnosima, pomirenje se može činiti nedostižnim. Znajmo da je želja za pomirenjem već njegov početak. Krist preuzima ono što se čini bezizlaznim i njemu možemo povjeriti sve što traži izlječenje. To nas priprema da, kad se ukažu prilike, učinimo korak, kako god bio malen, prema smirivanju napetosti.
Pomirenje može promijeniti društva iz temelja. Duh Uskrsloga Krista obnavlja lice zemlje. Prepustimo se toj snazi uskrsnuća! Ne budimo obeshrabreni složenošću problema! Ne zaboravimo da možemo početi s nečim vrlo malenim.
[8]
Zajedništvo Crkve nas podupire. Ona je mjesto prijateljstva za sve. [9] «Za nas je Crkva poput majke koja sluša djecu. Ona dočekuje, tješi.» [10] Te riječi mladoga Latinoamerikanca predstavljaju izazov: hoćemo li znati postati odsjaj Božjeg suosjećanja?
Hoćemo li, u sukobima, znati slušati drugoga? Tada bi tolika razdvajanja bila manje bolna. [11] Potrudimo se staviti se na mjesto drugoga.
Hoćemo li znati pobrinuti se za pravedniju raspodjelu dobara? Usudimo se usmjeriti svoj način života prema većoj jednostavnosti, solidarnosti sa siromašnima i većoj brizi za sve stvoreno.
Hoćemo li postati bliski s onima koji su siromašniji od nas? Dijeleći s njima, mijenja se i naš život: oni nas vode prema velikodušnosti koja nas okreće od nas samih prema drugima. Još više, njihovo nam siromaštvo pomaže prihvatiti vlastitu ranjivost. Zauzimajući se tako za druge, pridonosimo poštivanju dostojanstva svakoga čovjeka.
Hoćemo li biti spremni opraštati? Postoji li drugi način da prekinemo lanac ustrajna ponižavanja? [12] To ne znači zaboraviti bolnu prošlost niti biti slijep za nepravde današnjice. Evanđelje nas poziva da praštanjem prebrodimo bolna sjećanja te da ne očekujemo ništa zauzvrat. Tako nalazimo slobodu djece Božje.
Da, želimo se boriti pomirenoga srca, biti strastveni tragači za zajedništvom, sposobni širiti prijateljstvo prema svima.
