2 Uzdah se u Gospodinu uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.
3 Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga; noge mi stavi na hridinu,
korake moje ukrijepi.
4 U usta mi stavi pjesmu novu, slavopoj Bogu našemu. Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti: uzdanje će svoje staviti u Gospodinu.
5 Blago čovjeku koji se u Gospodinu uzda, koji ne ide za štovateljima lažnih bogova, za onima koji se predaju prijevari.
6 Čudesa mnoga tvoriš, o Gospodine, Bože moj,
i namisli čudesne - ravna ti nema! Kazivat’ ih i objavljivati želim, al’ odveć ih je da bi se nabrojit’ mogli.
7 Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio: paljenice ni okajnice ne tražiš.
8 Tada rekoh: »Evo dolazim!« U svitku knjige piše za mene:
9 Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim."
10 Tvoju ću pravdu naviještat’ u velikom zboru, i usta svojih zatvoriti neću, Gospodine, sve ti je znano.
11 Tvoju pravdu neću kriti u srcu, kazivat ću vjernost tvoju i tvoj spas. Tajit neću dobrote tvoje, ni tvoje vjernosti velikoj skupštini.
12 A ti, o Gospodine, milosrđa mi svog ne krati, dobrota tvoja i vjernost neka me svagda čuvaju. (Psalam 40,2–12)

Psalmi su prije svega molitve koje govore o odnosu s Bogom. Neki psalmi, kao što je ovaj, opisuju promjenu u ovom odnosu. Autor ove molitve govori iz osobnog iskustva. Ljudi nakon njega su je uvrstili u zbirku psalama, vjerojatno zato što su ih se dotakle njegove riječi koje su odražavale i njihovo vlastito iskustvo Boga. Ovo osobno svjedočanstvo vjernika prošlosti pomaže nam da i mi riječima izrazimo kako osjećamo Božju prisutnost u svom životu.

Tako psalmist u Psalmu 40 počinje, poput nebrojenih vjernika prije i poslije njega, sa svojim iskustvom ponora, »blata kalnoga« (r. 3). Ova slika je impresivna. Blato nije ni opasno ni bolno, ali nas sprječava da napredujemo. Ne možemo sami izaći iz njega. Opis ovakvog početka je zapravo ohrabrujuć: Bog ne zahtijeva od psalmista da se sam izbavi iz blata. Bog se brine za sve; ne samo da ga izvlači iz blata, nego mu i čuva korake. Bog ga uspravlja kako bi mogao nastaviti svoj odnos s Njim i o tom odnosu govoriti drugima.

Bez vlastitog truda, psalmist koji je zarobljen u blatu postaje živi svjedok koji drugima prenosi povjerenje u Boga (r. 4). Da, upravo je lakoća ove promjene bit njegove izjave. Poziv u pomoć iz blata postaje pjesma u njegovim ustima. Ova pjesma će pomoći onima koji je čuju da krenu istim putem. I to se prenosi tisućljećima.

Ali to nije sve. Bog »otvara« uši psalmista (r. 7). Nije lako duboko u sebi prihvatiti Božju čežnju za nama. No, Bog to također čini mogućim. Dok stih 6 govori o bezbrojnim Božjim čudima, cijeli prvi dio psalma (stihovi 2-7) je u osnovi nabrajanje svega onoga što Bog čini za psalmista.

Što iz toga proizlazi? Psalmist čvrsto stoji na svojim nogama s novom pjesmom na usnama, otvorenih ušiju, svjestan Božjih čudesa, s božanskom pravdom u srcu i tako može ostvariti što Bog želi: ispuniti Božju čežnju za odnosom: Umjesto žrtvovanja životinja, Bog radije od nas čuje: »Evo dolazim!« (r. 8)

Glavni učinak ovog odnosa je naša poslanost drugima kao živo svjedočanstvo Božje (r. 4). Svjedočanstvo pred »velikom zborom« (stihovi 10–11) dotiče se prethodno navedenog: Pjesma na usnama, božanska pravda u srcu i vjernost u spasenje Božje ... imaju mnogo veze s pjesmom, Bog ga stavlja u njegova usta (r. 4), s uputama u srcu psalmista (r. 9) i čudima koja su za nas učinjena (r. 6). Moglo bi se čak dodati da je za svjedočenje u velikom zboru bolje čvrsto stajati i koračati nego tonuti u blato! A Božja ljubav i vjernost čine ovu preobrazbu trajnom (r. 12). Nije ni čudo što ih psalmist spominje u svom svjedočanstvu (r. 11).

U prvoj polovici psalma izvještava se kako je psalmist sam čekajući i vičući u blatu doživio veličinu ljubavi Božje prema njemu. Tako postaje svjedokom Božje vjernosti. Budući da ga je ta vjera duboko promijenila, on je ne svjedoči samo riječima, već za nju svjedoči cijelim svojim bićem.

 Odgovara li put opisan u ovom psalmu i mom vlastitom putu s Bogom? Gdje sam ja na tom putu?

 Kakvo me »blato« paralizira i sprječava da se približim drugima?

 Što mi je potrebno da mogu reći Bogu: »Evo me, dolazim?«