Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta. Braćo moja, vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći i vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću te reknete: »Ti lijepo ovdje sjedni!«, a siromahu reknete: »Ti stani – ili sjedni – ondje, podno podnožja moga!«, niste li u sebi pristrano sudili te postali suci što naopako sude? Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube? A vi prezreste siromaha! Ne tlače li vas upravo bogataši? Ne vuku li vas baš oni na sudove? Ne psuju li oni lijepo Ime na vas zazvano? Ako doista izvršujete kraljevski zakon po Pismu: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga, dobro činite; ako li ste pristrani, grijeh činite i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike.
(Jakovljeva poslanica 1,27–2,9)

Ljubav je ključ za ispravno shvaćeni kršćanski život. Jakov to sažima ovako: Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta. (Jakovljeva 1,27)

Jakov nas upozorava da ne dopustimo da nas svijet uprlja. Što to znači? Svijet ovdje ne treba shvatiti kao zemljopisni položaj, već kao stanje duha. »Svijet« svakoj osobi pripisuje vrijednost na temelju površnih kriterija.

Stih 2,1 teško je prevesti. Dobra varijanta bi mogla biti: Braćo moja i sestre, ne tražite u vanjskim znakovima pouzdane dokaze slave koju nam je dao naš Gospodin Isus Krist. Grčka riječ za »pronaći u vanjskim znakovima«, sadrži riječ prosôpon, što između ostalog označava masku koju nose glumci u kazalištu. U sljedećem stihu Jakov daje dva primjera ovih vanjskih, ali površnih znakova: blještavi ogrtač i sjaj zlatnog prstena.

Kada dopustimo da nas uprlja svijet, dopuštamo da nam oči budu zaslijepljene zlatom i bogatstvom, ponekad doslovno. Tada ćemo bolje postupati s bratom ili sestrom koji blista i nosi lijepu masku, a lošije s manje imućnim bratom ili sestrom. Ovo je bogohuljenje u pravom smislu te riječi (Jakovljeva 2,7).

Ovaj stav je suprotan stavu Boga, za koga je svaki pojedinac važan. »Ljubi drugoga kao samoga sebe« je poziv da druge gledamo Božjim očima, koji svim ljudima bez iznimke kaže: Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. (Izaija 43,4) Prosudbe prema svjetskim standardima su slijepe i onemogućuju ovakav pogled.

Bog voli sve ljude, a osobito siromašne. Naravno, izjava »svi su jednaki, pogotovo siromašni« je paradoks. To je zato sto je »duh svijeta« sveprisutan. Gotovo ga se nemoguće riješiti. Bog je rekao Izaiji: Moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi. (Izaija 55,8) Prestati razmišljati ljudskim pojmovima i vidjeti druge onako kako ih Bog vidi zahtijeva stalnu pažnju, a vjerojatno i veliku dozu Duha Svetoga.

Nasljedujući Krista, pozvani smo nadoknaditi nepravdu »svijeta« tako što ćemo prije svega osigurati da se siromašni ne omalovažavaju. Richard Bauckham, engleski bibličar, sažima ovo na sljedeći način:

»Božja očinska skrb za siromašne (Psalam 68,6–7) povezana je s pravdom. On osigurava pravdu za one kojima je uskraćuju moćni, koje iskorištavaju bogati. (Psalam 146,7–9; Job 5,15s.) Drugim riječima: Božja nepristranost zahtijeva upravo njegovo posebno djelovanje u korist siromaha. Primijetimo da se kod Jakova na siromašne (ne više nego bilo gdje drugdje u Bibliji) ne gleda kao na puke nesretnike, već kao na one prema kojima su bogati nepravedno postupali (Jakovljeva 2,6;5,4).«

Napomenimo da ne morate biti bogati da biste razmišljali kao bogataš. Problem nije toliko u količini bogatstva, koliko u načinu razmišljanja o prosuđivanju ljudi na temelju njihovog bogatstva ili drugih vanjskih karakteristika.

Ne dopustiti da vas svijet uprlja nije poziv na izolaciju, na povlačenje u tvrđavu »čistih«. Umjesto toga, to je opomena da pristupimo drugima. Svijet sudi po vanjskom izgledu; kršćanin bi trebao moći ne stati na tome, već pogledati dublje. Jer izvan površnih kategorija društva postoji poziv da svakoga prepoznam kao svog brata ili sestru.

 Shvaćam li ljude ozbiljnije zbog njihovog izgleda ili ih u startu obezvrjeđujem?

 Kako da utišam glas u sebi koji obraća pažnju na bogate, utjecajne i uspješne?

 Jesam li ikada svjesno djelovao protiv struje svijeta u ime Božje ljubavi prema slabima, marginaliziranima i ranjivima?