Isus reče: »Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.« (Matej 6,5–6)

Isus često iznenađujuće izravno govori o molitvi. Na primjer, u Govoru na gori, na početku šestog poglavlja Matejeva evanđelja: »Kad molite, ne budite kao licemjeri«. U Isusovo se vrijeme ova riječ – hupocritēs na grčkom – prvenstveno odnosila na glumce. U drugim kontekstima to je značilo nešto slično što znači danas – licemjer. Licemjer, nastavlja Isus, svoju molitvu stavlja na vidjelo, bilo u sinagogi ili na uglovima ulica. Dakle, njihova »molitva« nije toliko upućena Bogu koliko promatračima.

Ali, što Isus time želi reći? O kome on govori i zašto? Budući da se spominje sinagoga, kršćanski komentatori ponekad to vide kao osudu židovske molitve. Međutim, ovo se čitanje čini neodrživim: s jedne strane, veliki dio vjerske literature prvog stoljeća pokazuje da su mnogi židovski vjernici tražili autentičnost u molitvi. Drugo, kako nam sama Evanđelja govore, Isus se također molio u sinagogama i hramovima. Poznavao je molitve svoga naroda i molio se s njima. Vjerojatno je Isusove riječi najbolje shvatiti kao oblik pretjerivanja. Pretjerivanje je stilsko sredstvo, često s određenim smislom za humor. Bilo je uobičajeno među prvim rabinima i vrlo se često nalazi u Bibliji. Izjava može biti važna i ozbiljna, ali da biste je razumjeli, riječi koje se koriste ne smiju se shvatiti doslovno. Na druga dva mjesta u istom poglavlju, Isus također govori o »licemjerima« – Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom (Matej 6,2), i kad postite ne budite smrknuti kao licemjeri (Matej 6,16). Tko bi se tako smiješno ponašao? Nitko, to je bit. Čini se da Isus kaže: Ne dajte se zarobiti izvanjskom i ne zaboravite što zapravo činite.

Kada molimo, često vrlo brzo zaboravimo što činimo. Ometamo se. Naši umovi lutaju ili razmišljamo o drugima. Možda smo fizički prisutni, ali mentalno smo miljama daleko; naša srca i umovi nisu zaokupljeni Bogom nego drugim stvarima. Često smo u iskušenju da se pretvaramo ili odustanemo.

Kada se molite, Isus kaže: »Uđi u svoj sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.« U to su se vrijeme kuće obično sastojale od jednog stambenog prostora i druge odvojene prostorije u kojoj su se držale zalihe. Isus ovdje vjerojatno misli na ovo spremište koje je otvoreno svima u kući. Idi na mjesto gdje te drugi ne vide, a ni ti njih! Bog je posvuda prisutan. Bog je prisutan na mjestima molitve i gdje god zajedno molimo. Ali da bismo bili dovoljno slobodni za molitvu, moramo se, da tako kažemo, prebaciti iz perspektive drugih u perspektivu Boga. Ovo je pravi prijelaz i izazov svakodnevne molitve. Vidimo drugačiji pogled na onoga koga Isus naziva »naš Otac«. Ako su »licemjeri«, kako Isus kaže, već primili svoju plaću, oni koji mole »u skrivenosti« imaju drugu plaću, naime, ono što Bog daje i kako djeluje u njihovim životima.

 Zašto je Isus upotrijebio riječ »licemjer«? Pomaže li mi prepoznati određene izazove s kojima se suočavam dok molim?

 Koja mi mjesta pomažu u molitvi? Je li prostor o kojem Isus govori određeno mjesto ili može biti bilo gdje?