Tumačenje biblijskih tekstova

Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga. (Luka 24,50—53)

Iako Novi zavjet govori o uskrsnulom Gospodinu koji je uzdignut do Očeve desnice, samo evanđelist Luka izričito govori o uzašašću. I to dva puta: na kraju svoga Evanđelja (Luka 24,50-53) i na početku Djela apostolskih (Djela 1,9-11). Kronologija je svaki put različita: u njegovom se Evanđelju događaj zbiva na uskrsni dan, dok se u Djelima apostolskim odvija četrdeset dana kasnije. To nam pokazuje da se ne radi o povijesnom detalju, već o teologiji: u prvom se slučaju sve događa na Dan Gospodnji; u drugom je broj četrdeset koji u Bibliji ukazuje na prijelazno vrijeme.

Ove nam priče govore kako je Uskrsli Krist danas prisutan za nas u našem svijetu. Paradoksalno, Uzašašće je zapravo priča o prisutnosti, a ne o odsutnosti, kako bi se isprva moglo pretpostaviti. Ali to je posve drugačija vrsta prisutnosti, koja ima malo veze s oblicima prisutnosti kojih smo obično svjesni.

U svakodnevnom životu prisutnost ima prije svega fizičku dimenziju: netko je ovdje preda mnom. Ali ako se radi o nepoznatoj osobi koja nas ne zanima, na primjer nekome tko sjedi pored nas u metrou, riječ »prisutnost« baš i nije odgovarajuća. Kad se dvojica prijatelja sastanu i razgovaraju jedan s drugim, možemo govoriti o prisutnosti. A dvoje ljudi koji se duboko vole, u određenom smislu mogu živjeti uvijek u prisutnosti jedan drugoga, čak i kada nisu fizički zajedno. Vidimo da je čak i ljudski gledano prisutnost složenija nego što izgleda na prvi pogled.

Isus vodi učenike izvan grada i tamo podiže ruke kako bi ih blagoslovio. Blagoslov u Biblijskom svijetu ima vrlo duboko značenje. Strogo govoreći samo Bog može blagosloviti, jer ta riječ znači nekome povećati život, dati više života. Luka precizira da se Isus odmaknuo od njih i u samom činu blagoslova ulazio u nebo. Ovdje »nebo« nije neko daleko mjesto, već stvarnost Boga, neizmjerna i beskonačna. Isto je nebo u Europi, u Kini, u Čileu ... Činjenica da Isus uzlazi na nebo dok blagoslivlja znači da nas on trajno blagoslivlja, ovdje i sada; gdje god se nalazili On nam nastavlja komunicirati život koji prima od Oca.

Dokaz da se radi o istinskoj prisutnosti nalazimo u reakcijama učenika. Oni ulaze u Jeruzalem »s velikom radošću«. I stalno su u Hramu blagoslivljajući Boga. Blagoslivljati Boga znači svojim stavovima i djelima Bogu vratiti ono što nam je dao. Evanđelje se tako završava golemom strujom života i hvalospjevima koji ujedinjuju Boga i čovječanstvo, nebo i zemlju. Ovo je ispunjenje pjesme anđela na početku Lukinog evanđelja: » Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!« (Luka 2,14). A poveznica koja omogućuje to jedinstvo je Krist, istinski Bog i istinski čovjek, koji živi s Ocem, iako ostaje solidaran s nama. U njemu smo već na nebesima: kako kaže Pismo Kološanima, » Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!« (Kološanima 3,3).

U drugoj priči o Uzašašću, u Djelima apostolskim, nailazimo na oblak koji obavija Isusa. Ova biblijska slika savršeno uspijeva izraziti neuhvatljiv karakter ove nove Kristove prisutnosti, jer se on istovremeno očituje i ostaje sakriven. U hebrejskoj tradiciji Bog je prisutan putem svog Šehina. On je nalik onom stupu od oblaka koji je vodio ljude kroz pustinju tijekom Izlaska i zaustavio se nad Šatorom sastanka. I Kristov ulazak u nebo je usko povezan s darom Duha, kako objašnjava sveti Ivan: »Bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.« (Ivan 16,7)

Uzašašće ne znači naprosto Isusov odlazak ili kraj njegove priče, njegovo uzašašće potvrđuje definitivnu Božju prisutnost u stvaranju. Potpuno s Ocem u svom preobraženom čovječanstvu, Isus nas povezuje s Bogom neraskidivom vezom. Glava nastavlja slati životnu energiju, svog Duha koji je ujedno i Duh Očev, u Tijelo koje je još na zemlji. Ako među nama još uvijek postoji udaljenost, to je da se potakne naše putovanje naprijed, da nas obaveže da krenemo ususret drugima, a time i prema njemu. Isus je preteča (vidi Hebrejima 12,2) koji nas drži u dinamici privremenog.

Ne, Bog nas nije napustio. Susrećemo ga u našoj braći i sestrama, u nesretnicima, u euharistijskom kruhu. Uvjereni u njegovu prisutnost, možemo svjedočiti povjerenja u svijetu pritisnutom strahom od smrti, jer ta smrt već leži iza nas (vidi Kološanima 3,3; Ivan 5,24; 1 Ivanova 3,14).

 Koje sam blagoslove dobio u životu, što mi omogućava da budem cjelovitiji?

 Kako doživljavam Kristovu prisutnost u svijetu i u svom svakodnevnom životu? Koje su posljedice toga?