Tumačenje biblijskih tekstova

Tema života je središnja u četvrtom Evanđelju. Sam evanđelist Ivan na kraju svog Evanđelja izjavljuje da je napisao sve »da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu« (Ivan 20,31). Na početku je objavio: »U Kristu bijaše život« (Ivan 1,4). Tema života je ključna za razumijevanje ovog Evanđelja; čini njegov okvir i lajtmotiv: okvir, kao što pokazuju navedena dva stiha; Evanđelje po Ivanu je smješteno između dva spomena riječi život. Autor tvrdi: »U Evanđelju po Ivanu se nikad ne bude daleko od teme života.«

Već se u prologu kaže da je Riječ rodila život. Ali, Ivan ne traži da se vjeruje u tako apstraktnu tvrdnju. U sljedećih dvadeset poglavlja evanđelist nam to pokazuje na mnogo načina. Prikazuje što se događa kada je Isus prisutan, kada se ljudi susretnu s Kristom i on ispuni njihove čežnje. Poput Samarijanaca, čitatelji mogu reći ženi koja je Isusa susrela na zdencu: » Više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.« (4,42 )

Četvrto je Evanđelje prije svega Evanđelje susreta, posebno u dijelu koji se naziva »Knjiga znakova« – od kraja prologa do kraja 12. poglavlja. Čitatelj slijedi ove znakove i ljudske susrete koji su u njih često umetnuti. Pritom može otkriti od čega se sastoji ovaj život koji se često se naziva »vječnim životom«. Ne smijemo shvatiti da ovaj izraz znači kako vječni život započinje tek nakon naše smrti. Jedan engleski teolog kaže: »Vječni život obnavlja cijeli naš život sudjelovanjem u božanskom životu; to je iscjeljenje i preobraženje života i svega onoga što ne može doseći puninu života.«

Prateći susrete s Isusom u Ivanovom evanđelju, u svakom se od njih otkriva drukčiji aspekt dara života, potrebe na koju on odgovara, nadilaženja očekivanja, načina na koji je darovan ili specifičnih osobina darivatelja. Sve se to događa kroz susret s Kristom. Naglašena je odnosna dimenzija spasenja ili dara života. Život se daje čovjeku kada svoju samodostatnost ostavi za sobom, prizna svoje žeđanje onome koji ga jedini može ugasiti, ali je i ponizni Bog koji također žeđa. Drugim riječima, to znači povezati se s Kristom i prihvatiti ga. Kada je odnos ostvaren, Bog može djelovati.

Evanđelist Ivan poziva nas da prepoznamo i živimo slobodu koja djeluje u odnosu; kreativnost koja se javlja u ovisnosti o drugome, ali koja nije nezdrava niti ograničavajuća, već je poput debla stabla u odnosu na vlastito korijenje.

 Koji odlomci u Ivanovu Evanđelju pokazuju aspekt života koji nam Krist daruje?

 Što znači »odreći se svoje samodostatnosti«? Kako to može biti oslobađajuće?