Nakon dvadesetog stoljeća u kojem su nestali toliki lijepi snovi i raspršile se tolike nade, kako možemo pričati o tome što možemo učiniti kako bismo promijenili svijet ili ga učinili boljim? Je li naša jedina mogućnost govoriti razočarano? Može li rezigniranost biti mudrost? Treba li odustajanje shvatiti kao lucidnost? Moramo li stati u redove fatalista kako bismo bili inteligentni? Hoće li svatko tko daje najbolje od sebe jednoga dana biti osuđen reći, poput ispaćenoga Izaijinog sluge: « Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu»?
Postavljati takva pitanja znači, konačno, postaviti pitanje naše slobode, područja koje je otvoreno i na raspolaganju za našu aktivnost. Prije komentara u vezi s pristupom brata Rogera ovim pitanjima, filozofkinja Marguerite Léna prisjetila se ovih Kierkegaardovih riječi: «Kad više ništa nije moguće, više nema slobode». Zatim je nastavila govoreći: «Brat Roger uvijek je djelovao kako bi ponovo uspostavio i otvorio onu dimenziju mogućega koja slobodi dopušta disati.» Kako otvoriti područje mogućega, odbiti svaki pokušaj fatalizma da ograniči to područje, već ga, naprotiv, proširiti, održavajući «zelene prostore nade u krajoliku društva», kako je jednoga dana napisao kardinal Danneels, zadatak je kojim se i kršćani i mnogi drugi mogu pozabaviti.
Rowan Williams, canterburyjski nadbiskup, imao je, čini se, istu želju za širenjem naših vidika kada je sudionicima Europskog susreta u Ženevi napisao: «Imati vjeru znači htjeti živjeti tako da se vidi kako je Bog živ. A to znači živjeti na način koji pokazuje da ima više mogućnosti no što ih svijet prepoznaje.»
Kršćani su tijekom povijesti pokazivali inventivnost. Njihova ih je vjera vodila k inovacijama. Tako su nastale prve bolnice i besplatna njega pacijenata u vrijeme svetog Bazilija iz Cezareje u četvrtom stoljeću, a vjerojatno i dosta prije. Govoreći o drugoj promjeni u antičkom svijetu, jedan je povjesničar bio iznenađen da su imena Melania i Pinian tako slabo zapamćena. Uživajući u najvećem bogatstvu Rimskoga Carstva, ovo je dvoje kršćana iz doba svetog Augustina odlučilo osloboditi svoje robove i sve podijeliti s njima. Zašto se tako malo pričalo o tako značajnim promjenama koje je ovaj par uveo u povijest? Iz straha od prepoznavanja pozitivne uloge koju su igrali kršćani? Ili iz straha samih kršćana pred naglašavanje tako radikalnih izbora…?
Danas je razdoblje mira bez presedana koje je počelo stvaranjem Europe ovdje kako bi nas uvjerilo da ne bismo trebali podcjenjivati ono što se može učiniti. Zajedno s jednim vjernikom iz drugog stojeća koji je Diognetu pisao o kršćanima, možemo reći: «Mjesto koje im je Bog namijenio tako je uzvišeno da ga ne smiju napustiti.»
