Ima rana koje ne zaboravljamo. U određenim tragičnim situacijama, čini se da doći do izlječenja prije znači postati dublje svjestan nepravde nego zaboraviti je. Zlo nije očišćeno – ono u svakom slučaju ostaje – ali ga zadržavamo u sebi tako da se, malo pomalo, može prožeti ljubavlju i tada preobraziti. Ako Stari Zavjet govori o Božjem gnjevu, to je zato što je Bog povrijeđen i njegova je ljubav prema Izraelu ranjena nevjerom njegovoga naroda.

Najneobičniji aspekt biblijske priče – to je ono što su otkrili proroci – leži u činjenici da, iz ljubavi, Bog prelazi preko svojeg vlastitoga gnjeva: «Narod je moj sklon otpadu (…) Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba, neću više gnjevu dati maha, (…) jer ja sam Bog, a ne čovjek…» (Hošea 11,7-9). Za onoga tko prašta, praštanje je borba s vlastitim gnjevom. Patnja koju osjećamo ne vodi nasilnoj reakciji nego unutarnjoj borbi, žrtvovanju svoje želje za pravdom kako bismo učinili korak prema onome tko je pogriješio.

Prorok Izaija ide još dalje, opisujući tajanstvenu osobu s obilježjima ispaćenoga sluge: «Čovjek boli, vičan patnjama (…) prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo. (…) Njegove nas rane iscijeliše.» (Izaija 53,4-5).

Kršćani u ovom tekstu mogu prepoznati nagovještaj života koji je Isus ponudio za druge. Isusovo strpljenje prema protivnicima, njegova muka u Jeruzalemu vode nas da shvatimo kako on nije pobjegao ni od patnje niti od onih koji su ga pokušali zarobiti. Radije nego da se naoruža protiv napada, Isus je istinski primio ono što mu se dogodilo, bez prethodne pripreme niti zadnjih misli. Ako je na križu mogao reći: «Oče, oprosti im; ne znaju što čine» (Luka 23,34), to je zato što je došao do krajnje točke otvorenosti zbog ljubavi – i pristao da ga povrijede ruke onih koje je ljubio.

U ovom smislu, križ poprima egzistencijalnu dimenziju s kojom smo svi, pa i nevjernici, suočeni: doista patiti možemo samo zbog djela onih koje ljubimo. Ako mi moj neprijatelj uzrokuje patnju, to je normalno, no kako mogu pristati na patnju od ruke svoga prijatelja (vidi Psalam 55:12-14)? Svaki odnos ljubavi ostavlja otvorena vrata za ranjivost, drugim riječima, za mogućnost povrijeđenosti. Imajući to na umu, ne bježati od te ranjivosti već je način da se pripremimo za praštanje.