Zašto ljubav prema neprijateljima ima u Evanđelju tako važno mjesto?

U šestom poglavlju Lukina Evanđelja, odmah nakon Blaženstava, Isus svoje učenike poziva da na mržnju odgovaraju ljubavlju (Luka 6,27-35, usp. Matej 5,43-48). Taj tekst u tom kontekstu pokazuje kako je za Luku ljubav prema neprijateljima to što obilježava Kristove učenike.

Isusove riječi ukazuju na dva načina življenja. Prvi je onaj «grešnika», drugim riječima onih koji se ponašaju ne obazirući se na Boga i njegovu Riječ. Prema drugima se ponašaju ovisno o tome što od njih primaju, njihova je akcija zapravo re-akcija. Takvi ljudi dijele svijet u dva tabora – svoje prijatelje i one koji to nisu – i dobri su prema onima koji su prema njima dobri. Drugi je način življenja onaj prije svega usmjeren više prema Bogu nego prema ljudima. Bog ne odgovara ovisno o tome kako se prema njemu odnosi. Naprotiv, Bog je «dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima» (Luka 6,35).

Isus tako upire prstom u temeljnu odliku biblijskoga Boga. Kao izvor preplavljujuće dobrote, Bog se ne da uvjetovati tuđim opačinama. Čak i zaboravljen i odbačen, Bog ostaje sebi vjeran, Bog jednostavno ljubi. To je istina od samoga početka. Stoljećima prije dolaska Isusa Krista, prorok je razjasnio da je, za razliku od ljudi, Bog uvijek spreman praštati: «Vaše misli nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti» (Izajia 55,7-8). Prorok Hošea čuje kako mu Gospodin govori: «Neću više gnjevu dati maha… jer ja sam Bog a ne čovjek» (Hošea 11,9). Riječju, naš je Bog milostiv (Izlazak 34,6; Psalam 86,15; 116,5 itd.), Bog «ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama» (Psalam 103,10).

Novost u Evanđelju nije to da je Bog Izvor dobrote, već da ljudi mogu i trebaju djelovati na sliku svoga Stvoritelja: «Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan!» (Luka 6,36). Božanski nam Izvor dobrote dostupan po dolasku njegova Sina kao čovjeka u naš svijet. Mi možemo postati «sinovima i kćerima Svevišnjega» (Luka 6,35), ljudi koji na zlo mogu odgovoriti dobrim, na mržnju ljubavlju. Živeći neograničenu samilost, praštajući onima koji nas povrijede, svjedočimo da je Bog milosrđa prisutan u srcu svijeta obilježenog odbacivanjem ljudi, gdje oni koji su drugačiji bivaju odbačeni ili prezreni.

Neizvediva ljudima oslonjenim na vlastite snage, ljubav prema neprijateljima svjedoči Božjem djelovanju u našoj sredini. Nikakva ju izvanjska zapovijed ne može omogućiti. Samo osobna prisutnost božanske ljubavi, Duha Svetoga u našim srcima, omogućuje nam tako živjeti. Ta je ljubav izravni ishod Duhova. Nije slučajno da priča o Stjepanu, prvim kršćanskom mučeniku, «ispunjenu Duhom Svetim» (Djela 7,55) završava ovim riječima: «Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!» (Djela 7,60). Izravno slijedeći Krista (usp. Luka 23,34) učenik omogućuje da zemlju zastranjenu nasiljem obasja svjetlo Božje ljubavi.

Zašto sveti Ivan ne govori o ljubavi prema neprijateljima?

Dok Evanđelja po Mateju i Luki naglašavaju potrebu za ljubavlju koja nadilazi krug istomišljenika kako bi uključila i protivnike, pisma svetoga Ivana govore gotovo isključivo o međusobnoj ljubavi Isusovih učenika. Zaključujemo li da je Ivanov pogled uži?

Za Ivana je, kao i za ostatak Novoga zavjeta, Isusovo poslanje sveobuhvatno. On je Riječ Božja. «Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Ivan 1,9). On je došao oprostiti grijehe cijeloga svijeta (1 Ivanova 2,2). On iz svoje ljubavi nikoga ne isključuje: «Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti» (Ivan 6,37). Kao «Spasitelj svijeta» (Ivan 4,42), Isus nudi svakom čovjeku živu vodu što daje život u punini.

No život kojeg Krist živi je «vječan», drugim riječima to je Božji život. On se sastoji u podijeljenom postojanju nazvanom zajedništvo. To je zajedništvo prije svega stvarnost u Bogu, struja života između Oca i Sina, i ona je na zemlji izražena zajedništvom među ljudima koji otvore svoja srca Evanđelju (usp. 1 Ivanova 1,3). Oni koji uđu u taj dijeljeni život ostavljaju za sobom život nejedinstven zbog svoje samodostatnosti. U Ivanovu jeziku oni su od Boga rođeni (Ivan 1,13; usp. 3,3-8) i nisu više «od svijeta» (usp. Ivan 17,16).

Kako bismo ga ispravno shvatili, Ivanovo naučavanje o ljubavi potrebno je staviti u taj kontekst. Za njega je ljubav prijevod tog zajedništva u Bogu «u djelu i istini» (1 Ivanova 3,18). Ona je tako temeljno uzajamna; onaj kome je ponuđena mora ju primiti kako bi ju uzvratio. To je istina prije svega u Bogu, zatim u nama: «Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi» (Ivan 15,9). Mi ostajemo u Božjoj ljubavi sprovodeći «novu zapovijed» u djelo: «Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas» (Ivan 13,34; usp. 15,10,17). Na taj način ljubav među Kristovim učenicima postaje nedvojbeni znak Božje prisutnosti u srcu svijeta (usp. Ivan 13,35).

Ako Ivan tako snažno inzistira na međusobnoj ljubavi učenika, to nije kako bi se ona ograničila na malu skupinu onih koji jednako misle. Cilj je te ljubavi još uvijek sveobuhvatan, «da svijet uzvjeruje» (Ivan 17,21,23), kako bi ljudi otvorili svoja srca Božjoj prisutnosti i ušli u božansko zajedništvo. No jedini nedvojbeni i uvjerljivi znak te prisutnosti je ljubav darovana i primljena, ljubav «dovedena do savršenstva» (1 Ivanova 4,12; usp. 2,5; 4,17-18). Ta je ljubav ne samo osjećaj već sila koja miri suprotnosti i stvara zajedništvo braće i sestara od najrazličitijih ljudi; dalji život te zajednice zrači moćnom privlačnošću koja može promijeniti ljudska srca. Za svetoga je Ivana to način kako Bog djelatno ljubi svijet (usp. Ivan 3,16) – ne izravno, jer Bog ne može siliti ničije srce i između svijeta koji Boga odbacuje i Božje ljubavi postoji temeljni nesklad (usp. 1 Ivanova 2,15), već smještajući posred svijeta kvasac zajedništva, uzajamnu ljubav među vjernicima, kadru prodrijeti kroz tijesto i uskvasati ga.

Pismo iz Taizéa: 2003./4