Dietrich Bonhoeffer, mladi pastor koji je simbol njemačkog otpora nacizmu, ubraja se među one koji nas mogu poduprijeti na putu vjere. U najmračnijim vremenima dvadesetog stoljeća, mučenički je dao svoj život. U zatvoru je napisao sljedeće riječi, koje pjevamo u Taizéu: «Bože, daj da se moje misli upravljaju prema tebi. U tebi je svjetlo, ti me ne zaboravljaš. U tebi je pomoć, u tebi je strpljenje. Ja ne razumijem tvoje putove, ali ti znaš put za mene.»
Dirljivo je koliko Bonhoeffer podsjeća na crkvene oce, kršćanske mislioce iz prvih stoljeća. Crkveni su oci radili svoj posao, istodobno tragajući za jedinstvom života. Mogli su iznimno duboko intelektualno razmatrati, a u isto su vrijeme mnogo molili i bili potpuno integrirani u život Crkve svojega vremena. To pronalazimo i kod Bonhoeffera. Intelektualno je bio gotovo previše nadaren, no istodobno je bio i čovjek koji je mnogo molio. Svakodnevno je razmatrao Sveto pismo, sve do kraja svog života. Razumio ga je, kako je Grgur veliki jednom rekao, kao Božje pismo upućeno sebi. Iako je potjecao iz obitelji čiji su muški predstavnici – njegov otac i braća – bili praktički agnostici te je, iako ga je njegova Crkva, Njemačka protestantska crkva, jako razočarala tijekom nacističkog perioda, zbog čega je veoma patio, u potpunosti živio kao član Crkve.
Želio bih spomenuti tri njegova djela:
Njegova doktorska teza, «Zajedništvo svetih», sadrži nešto iznimno za ono doba. Da mladi 21-godišnji student piše dogmatsko razmatranje o sociologiji Crkve, počevši od Krista, razmišljajući kakva bi Crkva trebala biti … čini se neumjesnim. Za njega je Crkva mnogo više od institucije, Crkva je Krist koji postoji u obliku Crkve. Krist nije samo malo prisutan kroz Crkvu; ne, on za nas danas postoji u obliku Crkve. Ovo je potpuna odanost učenjima svetog Pavla. Krist je onaj koji je na sebe uzeo našu sudbinu, koji je zauzeo naše mjesto. Način na koji je Krist postupio ostaje temeljni zakon Crkve: uzimati mjesto onih koji su isključeni, koji su izvan, kao što je Isus činio tijekom svog djelovanja, već u vrijeme svojeg krštenja. Zapanjujuće je vidjeti kako ova knjiga govori o zazivu, o molitvi vjernih: on je kao krv koja teče kroz Tijelo Kristovo. Da bi to izrazio, Bonhoeffer se oslanja na pravoslavne teologe. On također govori i o ispovjedi, što je praktički nečuveno u protestantskim crkvama. Zamislite: mladić od 21 godinu potvrđuje kako je moguće da nam službenik Crkve kaže «oprošteni su vam grijesi» te tvrdi da je to dio srži Crkve: kakva novost u tom kontekstu!
Drugo je djelo knjiga koju je napisao kad je pozvan da postane ravnatelj sjemeništa za studente teologije koji su razmišljali o svećenstvu u «Crkvi otpora» (Bekennende Kirche), ljude koji su se morali pripremiti za vrlo težak život. Skoro su svi oni imali problema s Gestapom, neki su bili bačeni u zatvor. Naslov knjige je na njemačkom jeziku vrlo kratak: «Nachfolge» (Nasljedovanje). To govori sve o knjizi. Kako možemo ozbiljno shvatiti ono što je Isus izrazio; kako to ne ostaviti po strani kao da su te riječi bile za druga vremena? Knjiga odgovara kako: nasljedovanje nema sadržaja. Mi bismo možda više voljeli da je Isus imao određeni program, ali nije! U nasljedovanju Krista, sve ovisi o našem odnosu s njim: on ide naprijed, a mi ga slijedimo.
Nasljedovati za Bonhoeffera znači prepoznati da, ako je Isus uistinu ono što sam kaže o sebi, onda on ima pravo nad svime u našem životu. On je «upravitelj». Niti jedan ljudski odnos ne može mu uzeti nadmoć. Bonhoeffer navodi Kristove riječi pozivajući nas da ostavimo roditelje, obitelj, ono što posjedujemo. To nas danas pomalo plaši i neki su ljudi kritizirali taj aspekt knjige, pitajući se ne prikazuje li Bonhoeffer previše autoritativnu sliku Krista? Ipak, u Evanđelju čitamo koliko su ljudi bili zapanjeni autoritetom s kojim je Krist naučavao i istjerivao zle duhove. U Isusu postoji autoritet. No, Isus o samome sebi govori kao o različitom od farizeja, nježnom i poniznom u srcu; drugim riječima: nekome tko je i sam imao kušnje i koji je ispod nas. Na taj je način uvijek predstavljao samoga sebe i pravi se autoritet nalazi iza ove poniznosti.
Cijela je knjiga usmjerena prema sljedećem: slušati s vjerom i provesti to u djelo. Ako slušamo s vjerom, ako shvatimo da je Krist onaj koji govori, ne možemo ne provesti u djelo njegove riječi. Kad bi vjera prestajala prije no što zaživi u djelima, tada to više ne bi bila vjera. Ograničila bi Krista kojeg smo slušali. Naravno, u Bonhoefferovom se pisanju to može činiti malo prejakim, ali ne treba li Crkva, uvijek iznova, takvo slušanje? Jednostavno slušanje. Izravno, neposredno slušanje koje vjeruje da je moguće živjeti ono što Krist traži.
Treće su djelo poznata Pisma i zapisi iz zatvora. U svijetu u kojem osjeća da se Boga više ne prepoznaje, u svijetu bez Boga, Bonhoeffer postavlja pitanje: kako ćemo govoriti o Njemu? Hoćemo li pokušati stvoriti enklave kršćanske kulture, okrećući se prošlosti s određenom nostalgijom? Hoćemo li pokušati poticati vjerske potrebe kod ljudi koji ih više očito nemaju? Danas se može reći da postoji obnovljen interes za religiju, ali često je to samo da bi se životu dalo glazuru vjere. Bilo bi nepošteno od nas da stvaramo izričite situacije u kojima bi ljudi trebali Boga. Kako onda danas možemo govoriti o Kristu? Bonhoeffer odgovara: svojim životom. Impresivno je vidjeti kako on svom kumčetu opisuje budućnost: «Dolaze dani u kojima će možda biti nemoguće otvoreno govoriti, ali mi ćemo moliti, činit ćemo ono što je ispravno i Božje će vrijeme doći.» Bonhoeffer je vjerovao da će nam život dati riječi koje trebamo. Svi danas možemo osjetiti, uz sve poštovanje prema onima koji su nam bliski, velike teškoće u govorenju o iskupljenju po Kristu, o životu nakon smrti ili, još više, o Trojstvu. Sve je to vrlo daleko ljudima koji, na neki način, više ne trebaju Boga. Kako možemo imati pouzdanja da će nam, ako živimo ukorijenjeni u Bogu, riječi biti darovane? Neće nam biti dane ukoliko Evanđelje učinimo prihvatljivim tako da mu umanjujemo značenje. Ne, riječi će nam biti poklonjene ako ga uistinu živimo.
U svojim pismima, kao i u knjizi o nasljedovanju, sve završava na pomalo mističan način. Iako mu se to ne bi svidjelo, kad se radi o «životu s Bogom bez Boga», naše se misli okreću prema svetom Ivanu od Križa ili svetoj Terezi iz Lisieuxa u teškim periodima koje su prošli na kraju svojih života. Upravo to je Bonhoeffer želio: ostati s Bogom bez Boga. Usuditi se ostati pored njega i kada ga se odbija i odbacuje. To daje odrečenu težinu svemu što je napisao. Ipak je dobro znati da je bio optimist. Njegova vizija budućnosti sadrži nešto oslobađajuće za kršćane. On je vjerovao; riječ «povjerenje» često se pojavljuje u njegovim pismima iz zatvora.
U zatvoru je Bonhoeffer želio napisati komentar Psalma 119, ali je stigao samo do treće strofe. U tom se psalmu nalazi redak koji opisuje Bonhoefferov život: «Ti si blizu, Gospodine; sve što zapovijedaš istina je». Dietrich Bonhoeffer živio je u uvjerenju da je Krist doista blizu u svim životnim situacijama, čak i onim najekstremnijim. «Ti si blizu, Gospodine; sve što zapovijedaš je istina.» Možemo vjerovati da je ono što zapovijedaš ne samo istinito, već i vrijedno našeg potpunog povjerenja.
Brat François iz Taizéa